Era gmazova | Martina Vidaić

MJESTO BEZ BOGA

svake nedjelje ideš u crkvu
po taj utješni, prazni okus hostije,
i da bi usput
prošla pothodnikom,
mjestom gdje nema nerazbijenog ruba,
svjetla koje stvarno svijetli,
bijeloga koje nije crno,
grafita bez protugrafita.

misliš, tu mora da nema boga.
netko je otvorio razvodnu kutiju,
kao da ga traži tajno postavljenog u elektrode.
tebi nisu potrebni dokazi.
ostali također osjećaju neprisutnost oka,
svako jutro osvane novi potočić mokraće,
ponekad i govno,
smrskana kolica iz supermarketa,
nečija kičma u kontejneru,
prvi prezervativi, prva piva, prve šprice,
i uostalom sve što si davno ukopala.

budi te, utisnut u usta, precizno odmjereni krug;
tkivo kristovo ima okus papira
i lijepi za nepce kao papir.
odljepljivanje je nužno, ali tvoj jezik
usput
ispisuje unutrašnjost usta
onim što nikad nećeš izgovoriti.