Era gmazova | Martina Vidaić

MAJKA JE PRIPITOMILA PROZORE

macaklini su otrovni, vjeruje mater,
i ako upadnu u mlijeko, rastope se.
svake božje ljetne večeri kruži oko kuće
tražeći ih. voli taj prirodni način
jer kad upiše strah u tražilicu,
ona ne izbaci otrov.
zidovi skrivaju macakline bljedoćom,
treba imati posebno oko,
kao za branje šparoga. osim toga,
kod kruženja je problem što se ono za čim tragaš
može uvijek nalaziti na suprotnoj točki kruga.
mater kruži od prozora do prozora,
svako malo naiđe na moj,
vidi mi monitor na licu,
čini joj se
da je crven.
ako zid odluči izbaciti žrtvu,
mater skine šlapu i žigoše kuću
njenim vlastitim tkivom.

ujutro, uz bijelu kavu, mater upiše u tražilicu moje ime.
otvara prozor iza pozora, ne poprimajući njihovu boju,
sve doze prima u nezamjetnim ubodima,
tijelo joj iznutra izbacuje bridove.
kad se vrati na početni prozor, nastavlja kružiti,
ali ne nalazi me.
stavila sam se pod lozinku, lošu rugalicu
(alba blijedi kao azra).

samo, ako koje večeri ne daj bog,
zamijenim mater s kompjutorom i upišem lozinku,
iz blijedog kućišta mogla bi izbaciti
sav otrov odjednom.