Era gmazova | Martina Vidaić

PRVU MAČKU NISAM POJELA

 

kad je prva mačka ispala iz baudelairea,
dotakla sam je oprezno, jednoprsto kao e.t.-a.
bila je napeto meka,
pojas za spašavanje koji ne voli vodu.
kratkovidno gledano, izvana svjetlucava, iznutra tamna,
noćno kupanje za početnike.
pitala sam: što je to?
ono kad odjednom obrišeš puno prašine
pa se zarola, ponudila je mater.
ima plastične oči, plišana je, zaključila je sestra.
papuče, obradovao se ćaća, ali nije mogao naći
rupu dovoljno veliku za svoja stopala.
mačka nije radila ništa osim štete:
kandžama tetovirala točke svjetla na nogavicama,
repom izvlačila smijeh iz dlanova,
šapama dizajnirala pločice.
nikako se nismo mogli pripitomiti na nju,
morali smo pustiti da je cigani ukradu.
oni su pokupili šatore s venerinog brijega šume
i odnijeli ih prema suprotnom kutu trokuta,
kao prema vršku balkana.
vratili su se koju godinu kasnije,
oni isti, činilo se, ali s ciganima nikad ne znaš;
uvijek su isti i nikad nisu isti.
mačka više nije bila s njima, očekivano,
u tim tamnim gudurama samo kusturica
ponekad preživi.

od tada sam postala puno pametnija,
kad god mačka ispadne iz baudelairea,
glatko je progutam.
s eliotovim je nešto teže, treba žvakati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.