Era gmazova | Martina Vidaić

SOBE I SVUDA

država propisno plaća prazninu,
simetrično neraspadivo ništa
kojim si pretrpala sobe.

dugo si radila na skupljanju samoće.
na mjestima s mnogo ljudi
bilo je najviše posla.
što lošiji bend bolji urod,
što manji derbi više cijelih plodova.
ratarski rečeno,
supermarketi rode rijetko ali sigurno.
žao ti je prodati tu gomilu,
vječnu i praznu kao dušu,
oblik prilagođen božjim prstima i grlu.

noć ulazi kroz proreze roleta.
ti si također sva od pukotina,
svatko tko ima tkivo može vas jebati.
noć ima masno meso i čvrste kosti,
bestkivno se teško brani. slušaš,
tkivo je u sobi.
lupa po plastici, kliže staklom, ispunjava.
štakor ili žohar?
kombajn ili konj?
moliš se: samo da nisu ljudi,
džepova punih ljubavi,
teške i vječne kao metal.