Era gmazova | Martina Vidaić

KOKOŠI SU KRIVE ŠTO POSTOJI BOG

kosa mi je noćas kapa od grube vune
koja se truni na vrat i ono pod čelom (to zovem
razum).

soba me izbljuvala kroz prozor,
bilo joj je mučno zbog toliko nemira.

nebo je obloženo, zgrušanocrveno od oblaka.
tako mora da izgleda užarena unutrašnjost peke
koju je ćaća kupio u benkovcu na sajmu,
malo napukle sa strane pa zora ulazi.

mrak iza kuće je najgušći šuškanjima,
kao da još uvijek imamo kokošinjac.
imali smo ga dok su ih imali svi susjedi,
tako da nikome nije smrdjelo. jedna susjeda
otkrila je u ocu koljača i prinosila mu kokoši.
kad bi krila zaklepetala, sklopila bi ruke
i molila za njegovu dušu. mislila je s pravom
da bi bog trebao biti nadležan za oca
kao što je otac nadležan za kokoš.
kao što je većinom stvoreno iznad stvoritelja.
ja nisam prilazila kokošima, pogotovo onoj sivoj
koja je imala kosu kao karadžić.
nisam mogla podnijeti toliko moći.

moje tkivo želi noćas nadići sebe.
biti točka koja će izbljuvati novu liniju evolucije.
kokoši znaju,
tako nastaje svaki bog.

posljedice su neuklonjive, ali otklonjive,
pijetao zna kako rascijepiti pukotinu u peki,
pokvariti bogu ručak,
sirovošću nahraniti kokoši.