Era gmazova | Martina Vidaić

OKO EKRANA

 

naginješ se nad okruglo staklo stolića
u dnevnom boravku, jezero
u kojem će te utopiti vlastita ružnoća.
nije ti žao. ružnoća je tvoj princip.

pod staklom je kružno poslagano djetinjstvo,
brojčani slijed katova na torti.
odraz je osovina kola, objekt rituala,
u svakoj zjenici ucjenjivački čuva po jednu tebe.
podižeš glavu
i nestaješ iz svojih očiju
koje refleksno podupru televiziju, još uvijek živu
sliku žene u bijelom. bila bi reklama za uloške,
da krv nema boju krvi,
što znači da to i nije krv
jer prava krv ima boju wc-gela.
osim toga, žena pada u blato. sad je može spasiti
samo jedan od onih deterdženata
koji svladavaju dvostruke izazove pranja.

opet se naginješ nad svoj princip.
ružnoća dolazi iznutra i unutra se vraća,
oteža utrobu da lakše potone.
utapanje u odrazu oslobađa od tkiva,
postaneš plošna kao televizija,
vodoravna
u odnosu na nju.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.