Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ČETRDESETTREĆI

Gulimo kaznu kao salatu. List po list. Svakodnevni život kazahstanskog placa svakodnevni je život. Naravno. Kazna.

Nije odricanje.

Nije sloboda.

Već kazna za dan osmi.

Maca se vratila i prede klupko. Nalazimo se u međuljudskim odnosima, netko nas je nazvao slabićem, netko dobrim radnikom, netko čudnom curom. Naljepnice se lijepe na nas kao na tabulu rasu, ima mnogo mjesta, svatko može nalijepiti što hoće. Kazaci veseljaci uzeli su nas pod svoje, tutkaju nas savjetima i toplom juhom, nadajući se valjda da ćemo ih na odlasku sve potrpati u čip i povesti u divnu zemlju nizozemsku da tamo gledaju televiziju, piju filter kavu i ispunjavaju formulare uređenog svijeta dok ih duša ne zaboli od križića i kružića.

U provinciji Gelderland poslali smo e-mail na web adresu “vladanasgnjavi”; napisali smo, da, Vlada nas gnjavi. Traži da ispunimo četiri debela fascikla i time uredimo svoj odnos s ustanovom koja čuva djecu poslije škole; četiri fino otisnuta formulara s pravilnim kvadratićima u koje treba unositi slova i brojeve, pa će nam Vlada onda na tri načina vratiti jednu trećinu i dvije šestine novca, ili tako nešto, ako uspijemo upasti u povoljnu kategoriju, što prije ispunjavanja formulara nikako ne možemo znati. Koristimo slobodu mrštenja na Vladu i pišemo joj srdačno da otkazujemo popodnevni boravak jer ćemo se već nekako snaći i bez njega. Dobro se osjećamo nakon toga, sloboda nas veseli.

Otvorena parketna rana ne veseli nas, još je otvorena; u nju kapa sol iz mora tuge i mi je preskačemo žmireći kad prolazimo od vrata do vrata. Kao što znamo iz brojnih bajki, duh koji jednom iziđe iz svjetiljke neće se dobrovoljno vratiti u stoljeća zatočeništva. Potrebno ga je namamiti nekim trikovima, a trikova nemamo na repertoaru – jednostavna smo seljanka na almatskoj pijaci, obično smo šutilo u gelderlandskim maglama, nemamo riječi ni pokreta, nemamo volje ni izraza lica kojima bi natjerali parket da sjedne na svoje mjesto. Preskačemo dakle. Šutimo kao riba, unezvjerena u prljavom akvariju.

Pred spavanje, u nečijoj maloj sobi, grizemo jabuku kao finu bijelu kožu punu plavih žila, grizemo da ne bi tulili i kleli na sav glas. Nadamo se pregristi sve žile i tako skinuti tu litografiju blještećim bojama obojanu i dubokim rezom urezanu u nemoćnu mrežnicu oka.