Kazahstan | Suzana Đođo

PROLOG

U početku bijaše… riječ. (Biblija.)
Ne, ne: u početku bijaše ideja. (Platon.)
Bilo je ljetno poslijepodne, željeli smo obući kombinezon, onaj stari tirkiznozeleni koji smo prije mnogo godina bacili u smeće jer se zaista poderao. Otvorili smo ormar. Gledali u ormar. Uzdahnuli malodušno. Sjeli smo zatim na terasu u ljetnoj haljini na tanke tregere (bretele), još jednom uzdahnuli i pomislili: kazahstan.
Riječ ili ideja? Neka prvi baci kamen tko misli da zna.

Tregeri (bretele) pretanki su. Kombinezon je bio bolji. Imao je džepove za skupljanje kamenčića na gorskim izvorima. Imao je duha, bio je putnik, otkrivao je nepoznate krajeve. Haljina nema džepove već izvezene šare. Nosi se na moru, svaki dan na istu plažu. Otkriva noge do iznad koljena, naravno. Nismo se osjećali seksi, to popodne na terasi. Rasporak na haljini nas je nervirao. (Nikoga nije bilo doma da podijeli osjećaj.) Ne bi se začudili da je to popodne svemirski usisavač usisao sav zrak provincije Gelderland u Nizozemskoj i ostavio nas u vakuumu.

Kazahstan. Zemlja u centralnoj Aziji, na istoku graniči s Kinom, na sjeveru s Rusijom, na jugu s nakoliko -istana, a na zapadu se ulijeva u Kaspijsko jezero (more). Velika je poput pola Europe, bogata je naftom, iz nje polijeću rakete i u njoj raste pamuk i žito. Usprkos nafti, žitu i raketama ljudi su u Kazahstanu siromašni. Ima ih oko šesnaest milijuna. Nekad (ne tako davno) živjeli su kao nomadi.

Stepe. Ravnice bez drveća.

Provincija Gelderland: ravnica s drvećem i auto-cestama. Mnogo sela i gradova. Mnogo ljudi i zgrada. Na terasi, gdje sjedimo nervirajući se zbog rasporka, ni ljudi, ni zgrada, ni drveća, ni crnog vraga. Šta je, pita nas vrana neljubazno, slijećući na ogradu. Štaje, štaje, štaje, grakću vrane slijećući u grupicama. Štaje štaje štaje štaje.

Teško je razgovarati s nepristojnim vranama. Sjedili smo, šuteći.
Kazahstan je pokret otpora. Bojni poklič. Gerila u brdima. Riječ ili ideja?

U provinciji Gelderland postoje trgovine, uredi, radionice, igrališta, bolnice, željezničke stanice, farme svinja, krava i peradi, sveučilišta, krumpirišta, škole, parkovi, muzeji, tvornice… svaka pizdarija koju čovjek može zamisliti postoji u provinciji Gelderland. Zoološki vrtovi, zabavni parkovi, informacijska tehnologija, biotehnologija, provincijska birokracija. Sve. Naprosto sve.

Štaje.

Ali ne postoji zeleni kombinezon koji se istanjio i poderao. Njega je zagrebačko komunalno poduzeće odnijelo na Jakuševac. To ne postoji. U provinciji Gelderland mi ne postojimo u kontinuitetu. Mi smo zalutali meteorit u nizozemskoj mokroj glini.

Ma nije to.

Štaje onda.

To su pitale i vrane ono poslijepodne kad smo u ljetnoj haljini na terasi puštali korijenje. Niste nikad čuli za meteorite s korijenjem? Dijete je u školi, muž je na poslu, suđe je u mašini, večera je u loncu.

To smo poslijepodne poželjeli svom snagom da nas otme stepski jahač s turbanom na glavi i sabljom na bedru. Da nas nosi, nosi, nosi, do kazahstanskih stepa. Da se ne zaustavljamo niti radi zime niti radi gladi niti radi čopora sibirskih vukova. Dok ne stignemo, tamnih lica, preplanuli od sunca i vjetra, gladni, divlji, u njegov šator.

Vrane su međusobno komentirale, zabavljene: “kriza srednjih godina”. “Šu!” graknuli smo natrag i potjerali vrane u oblake.

Netko prevari muža, netko kupi vikendicu, netko se učlani u društvo za zaštitu ptica selica, a mi, mi ćemo u kazahstan.