Kazahstan | Suzana Đođo

DAN STOJEDANAESTI

Sjedimo na onoj klupi na kojoj smo prije stotinjak dana, po povratku iz stepe, smrzavali noge i buljili u vakuum. Klupa do potoka, inje na travi, potok se zaledio, tišina je. Sanjamo šarene ćilime, šušteću svilu i pucketavu crvenu vatru. Sanjamo koncentriranu toplinu, u stepskom šatoru oko kojeg zavijaju divlji sivi vjetrovi. Zalijepljeni za stepskog jahača, ušuškani u pore njegove kože, smireni i sretni, čini nam se da smo u tim rukama i oduvijek i zauvijek. Eoni prolaze u snu na almatskoj klupi, poništili smo zakone termodinamike u stepskom utočištu – jer to se može u carstvu najvećih sloboda – ne trošimo se, ne gubimo toplinu, ne starimo, ne proizvodimo otpad. Divno nam je, oduvijek i zauvijek.

Budi nas nečija topla ruka na ramenu. Šarena marama svezana joj je na glavi po seljački, obučena je u nekoliko slojeva raznih prnja. Nemoguće je reći da li je to posljednja moda ili siromaštvo, osoba koja nam oduzima slatke snove na sebi nosi nešto bezvremensko. Naša grandiozna mama. Dah nam stvara oblačiće dok pokušavamo nešto reći, zima nas obuzima i shvaćamo, oduvijek i zauvijek trajalo je niti pola sata. Naša originalna mama istih je godina kao i mi, upravo onakva kakva je bila kad se vratila sa svoje potrage za slobodom. Njena potraga tada je završila, preostalo je još sjesti u auto i stumbati se nasmrt. Mama nam kaže, dižući nas ukočene i promrzle: “Dođi, pokazat ću ti nešto.”

Prima nas pod ruku i vodi, kao najbolja prijateljica, pored blještećih izloga iz nekog kičerajskog božićnog filma. Šeta nas nekim nepoznatim almatyjem u kojem se ljudi smiješe, muzikanti sviraju po ulicama, božićna drvca bliješte i sve je bogato i slatko. Gdje smo, pitali bi mamu, ali izgleda da nam je u ovoj epizodi oduzeta moć govora. Mama nas vodi dalje, pored uličnih kazališta lutaka, djedova božićnjaka i djece sa šarenim paketima u rukama. “Idemo u stepu”, kaže mama. “Ovo je život kojeg nisi htjela.” Božićna atmosfera nestaje u fade outu, ispred nas je poznata ravnica bez kraja.

Nemamo konje, stepa nas okružuje polako. Nakon još nekih sat vremena hoda, mama sjeda na zemlju. “Ostani ovdje”, kaže. “Bar tri-četiri dana.” “Ali mama…” Glas nam se vratio, bezbroj pitanja u glavi, oplahnuo nas je val nemira, trzamo se i ponavljamo “ali…. ali…” Mama nas ljubi u obraz, čvrsto prima za ramena unoseći se u naš pogled svojim bezvremenskim očima a zatim nestaje u spiralu zvjezdane prašine.