Kazahstan | Suzana Đođo

DAN TRINAESTI

O mila o draga o slatka slobodo, mrnđamo sebi u bradu ispred one katedrale kojoj smo već akontirali iskupljenje. Gledaju nas kao grešnicu, kao bludnicu, kao ludaru, kao babu cekerušu koju treba maknuti s prominentnog mjesta. O odvratna o užasna o prokleta slobodo, cerimo se iscerenim raljama u kojima se već nalaze dvije zlatne plombe i šest pokvarenih zuba. Ostarili smo devet godina za ova četiri dana; mogli bi hladno umrijeti na licu mjesta i nitko se ne bi začudio. Društvo s placa ne prepoznaje nas, ne vidi u kvrgavim nogama punim popucalih vena one iste noge koje su prije neki dan čitavu noć plesale korakom hitre srne, lakoćom baletnih papučica. O, mama, grandiozna mama, da li je i ona negdje nekad ležala na nekom podu, popljuvana i ismijana od svih? Da li su je tukli, slali u ludnicu, da li su je šutali nogama, gađali trulim voćem… kao što će nas ovdje istući ako se ovog trena ne pomaknemo, ne odemo, nekamo…

Otišli smo, crkva Svetog Uznesenja nije nas nikamo uznesla. Pobjegli smo iz kruga koji se sužavao, od mračnih pogleda kazahstanskih, od dobrih ljudi koji ne trpe izdajice. Otišli smo na kraj grada, popeli se navrh stijene i strašću povrijeđene vještice pretraživali teren ispod sebe, želeći ugledati jahača na brzom konju. Da ga ubijemo pogledom. Možda ga ne bi ubili, možda bi samo polomili noge konju. A možda bi ipak… možda bi mu oteli sablju… njome propikli srce, pa ga odnijeli na dar Svetom Uznesenju, kao kanibal koji jede sam sebe… Možda bi…

Nismo znali što bi. Jednostavno rečeno, iskakali smo iz kože. U provinciji Gelderland čitali smo novine, krug se sužavao oko nekoliko stotina djece u nekoj provincijskoj osnovnoj školi na jugu Rusije, krug se sužavao, vrijeme se sužavalo, šansa da iz kruga ikada iziđu sužavala se do tanke tanke linije – koja je mnogima pukla – u nastojanju da budu potpuno nepomični. Sloboda djece da rastu, igraju se i uče suzila se toliko da je čitavom svijetu suza krenula iz oka, ali nitko, ništa, nigdje, nije bio u stanju smisliti način da se nekoliko stotina djece izvuče iz miniranog kruga. Sloboda disanja, to je sve što im je preostalo. Dok im strah, glad ili metak nije dokinuo i tu zadnju slobodu. U provinciji Gelderland, sa suzom u oku, grlimo svoju crnooku bubu i obećajemo sami sebi da ćemo se po povratku iz kazahstana strašno jako popraviti i biti uzor mama. Ako se, dovraga, vratimo.

Jer se mirno može posumnjati u takvu mogućnost. Sloboda povratka nam se sužava kao koža iz koje neuspješno iskačemo, a koja nas užasno, užasno steže. Nismo došli u stepu, došli smo dovraga četiri mjeseca prodavati najjeftinije voće, jabuke kojih ima na svakom koraku, koje su nasađene oko almatyja kao patke oko gelderlandskih kanalića, došli smo živjeti bez ičega, smiriti živce udaljeni od šarenog izobilja, odreći se kuće, auta, televizije, kuhinje, aparata za kavu, kave, itakodalje.

Naravno da smo došli u stepu. Došli smo biti carica u šatoru sa zlatnim zvončićima ispred ulaza. S ornamentim debelim tepisima umjesto zidova. Prstom dirati šušteće lampiončiće naranđaste i zelene boje, sjediti na naslonjaču od tirkiznih pruga, ležati na ležaju od tamnocrvenog perja i pokrivati se dekom boje pijeska, gline i zemlje crljenice. Došli smo radi sablje koja će nam rasparati haljinu, radi jahača koji će nas gole prinesti stepskim vjetrovima, radi znatiželje što će se desiti nakon toga… dan trinaesti, jedan od očito mnogih dana u kojem nam je dozvoljeno zadovoljavati znatiželju do mile volje. Zadovoljavamo je apetitom prožderuha, proždiremo sirovog vola s kostima i kožom, svinju s blatom na papcima i lubenicom u gubici, sacher tortu u goveđem crijevu, orehnjaču punjenu sardinama i zmijskom iznutricom, žderemo hladetine s ptičjim nožicama i paštete od slonovog govneta s origanom i skakavcima. Sve žderemo, jer se znatiželja mora zadovoljiti, jer su takva pravila, jer je vrhovni stepski vjetar tako naredio i sad nas ošacava sažalno, ali zabavljen; usta mu se krive u kikotavu grimasu kad nas gleda kako gnječimo među zubima nojevo oko u bijelom umaku od vrhnja i morske soli. Tu nema pomoći, tako je moralo biti, sve smo to znali, pa ipak… ipak…

Gledamo prema nebesima očiju krvavih od žderanja, ogromni i užasni kao smrdljivo brdo smeća, i molimo tihim glasom ustrašenog prvopričesnika da nam na dan stodvadesetdrugi bude dozvoljeno reći: vrijedilo je.