Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DVADESETDEVETI

Stigli smo na tržnicu u almatyju. Umili smo se u potoku i presvukli u čistu odjeću, poklon krojačice kod koje smo rezali konop. Svirač je upravo skupljao tenge u šešir, spremala se pijanka do sitnih sati. Možda se slave predsjednički izbori? Nitko o tome ništa ne govori, u ovoj vrsti kazahstana. Prepoznali su nas i pustili u krug, da plešemo još jednom kao što smo plesali na dan šesti, prije nego smo otišli u stepu. Nisu u nama vidjeli babu cekerušu sa stepeništa crkve Svetog Uznesenja, bijednu i propalu figuru pokvarenih zubi i kvrgavih nogu. Nismo više takvi. Bili smo u stepi, vratili smo se u grad, žderali smo vlastitu znatiželju dok nismo pukli od žderanja, napravili smo mnogo sitnih koraka – jako mnogo, jako sitnih koraka, prošli smo čitav grad slobodni od mjesta i vremena, navikli smo se na slobodu.

Kao što se na svako zlo navikne.