Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DVADESETDEVETI

 

Stigli smo na tržnicu u almatyju. Umili smo se u potoku i presvukli u čistu odjeću, poklon krojačice kod koje smo rezali konop. Svirač je upravo skupljao tenge u Å”eÅ”ir, spremala se pijanka do sitnih sati. Možda se slave predsjednički izbori? Nitko o tome niÅ”ta ne govori, u ovoj vrsti kazahstana. Prepoznali su nas i pustili u krug, da pleÅ”emo joÅ” jednom kao Å”to smo plesali na dan Å”esti, prije nego smo otiÅ”li u stepu. Nisu u nama vidjeli babu cekeruÅ”u sa stepeniÅ”ta crkve Svetog Uznesenja, bijednu i propalu figuru pokvarenih zubi i kvrgavih nogu. Nismo viÅ”e takvi. Bili smo u stepi, vratili smo se u grad, žderali smo vlastitu znatiželju dok nismo pukli od žderanja, napravili smo mnogo sitnih koraka ā€“ jako mnogo, jako sitnih koraka, proÅ”li smo čitav grad slobodni od mjesta i vremena, navikli smo se na slobodu.

Kao Ŕto se na svako zlo navikne.