Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DEVEDESETDRUGI

Još mjesec dana. Još četvrtina zadatka. Kojeg ono zadatka? Kakvih ono mjesec dana?
Je, četiri mjeseca će biti dovoljno za izbiti stepu iz glave. Jednom, kad budemo imali dovoljno krupnih eura na računu, uplatit ćemo neki aranžman za Kazahstan. Pravi, živi Kazahstan; avionsku kartu, sobu u hotelu, vodiča za kanjon rijeke Charyn, konjanika za stepu.
Konjanika za stepu?
Konjanika za stepu??
Pa da li smo normalni. Jednom, kad budemo imali dovoljno krupnih eura, unajmit ćemo neku siromašnu kazahstansku budalu da nas proveze stepom na iznajmljenom konju???

Sjećanje na dan osmi cijedi nam se s rukava kao tamnocrvena želatina, stojimo u gustoj lokvi bosim stopalima i osjećamo ljepljivost uz tlo. Tlo je crvenkasto, kameno, navrh oštre stijene, ispod nas brza rijeka, vjetar u lice, kosa vijori, oko nas samo elementi, takva jedna scena. Obučeni u bijeli pončo, neku varijantu rimske toge, ruke smo raširili u blagoslov, vjetar vijori kosom, a želatina, tamnocrvena, prlja togu cijedeći se u sve veću lokvu. Takva je to jedna scena. Dramski nabijena ali ništa pretjerano. Dosta normalno u stvari. Žena duge kose stoji navrh stijene, izbrišite želatinu gumicom, i sve je u redu.

Drugi obraz iste scene, njeno unutrašnje pulsiranje, o tome ćemo drugom prilikom. Danas još ne damo danu osmom da isteče u lokvu.