Kazahstan | Suzana Đođo

DAN SEDMI

 

Stojimo pred kućom, kockom, kutijom, u provinciji Gelderland ali ne možemo unutra. Tek kad iskopamo ključ iz torbe i okrenemo ga u bravi, tek tada možemo ući. Imamo i rezervnu bravu, dodatnu prepreku eventualnim provalnicima, ali ta je uglavnom samo noću zabravljena. Tako dnevno potrošimo nekoliko minuta na stajanje ispred vlastite kuće. Zgodna je inače, od crvene cigle, s kosim krovom i prozorima. Kad ne bi bila spojena s još sedam istih kuća, bila bi četvrtasta; ovako je samo dio bratstva crvenih kuća s kosim krovovima i sivim ključevima od čvrstog metala.

Prije tjedan dana pobjegli smo iz ove kuće, figurativno rečeno, jer nam se micanje zemlje ispod kuće činilo prejakim. Uplašeni da će kuća propasti u zemlju, pokupili smo svoje zle duhove, svoje kazahstanske konjanike i njihovu zavodničku bratiju, i sažegli ih u jedan čip u mozgu, kojeg smo zatim preselili na pijacu u almatyju. Tamo prodajemo jabuke već tjedan dana, spavajući u tuđim kućama bez ključa, trošeći dane bez određenih sati i unaprijed poznatih mjesta. Da li nam zato ruka manje drhti kad okrećemo ključ od kocke, kutije, da bi u njoj proveli mirnu obiteljsku večer?

Pod stepskim zvijezdama dočekali smo jutro i vratili se na pijacu. Stajali smo tamo nekoliko sati pod rastućim ranojesenskim suncem, lelujavi i nezdravo veseli. Kad je odzvonilo podne s klaunskim smo osmijehom na licu četiri jabuke podijelili siročićima i otišli natrag u stepu, tresući se u ekstazi. Grabili smo rukama visoke vlati trave i doticali zemlju bosonogi svakim atomom stopala, grlili smo cvijeće i kamenje, da bi na kraju povratili tri litre želučane kiseline, strovaljujući se u provaliju čistog ludila. Sjedili smo tako u ravnici bez drveća i mirisali na acidnu organsku supstancu; slina nam se cijedila niz bradu a znoj s umornog čela. Okruženi stepskim vjetrovima, opsovali smo na materinjem jeziku najgorim psovkama sami sebe. Sjetili smo se kauča u boravku, čaše bijelog vina i svoje crnooke djevojčice i pomislili jednostavo – zašto? Pokušali smo na licu mjesta izvaditi prokleti čip, ali nije išlo, programirali smo ga na četiri mjeseca. U redu, rekli smo onda, idemo do kraja. Svako zlo za neko dobro, i klin se klinom izbija.

Vratili smo se još jednom na tržnicu u almatyju i ponudili se drugima kao nosač, čistač i noćni čuvar. Radili smo poput supermena i zaradili dovoljno za parfem i vjenčanu haljinu. U provinciji Gelderland kiša je nastavila padati, zemlja se ispod kuće još malo pomakla a mala crnooka buba pitala je nevino: “mama, šta je tebi?” Zagrlili smo je svom snagom koja je ostala u provinciji Gelderland i rekli “nije ništa, ljubavi mamina, nije ništa”. Igrali smo memorije i slagali lutkama kosu i bili sretni na podu dječje sobe. Navečer, kad je otišla spavati, uzjahali smo bicikl i otišli u kino. Na kraju filma na velikom je platnu velikim štampanim slovima pisalo “pasion”. Film je bio španjolski, pasija je univerzalna.