Kazahstan | Suzana Đođo

DAN SEDMI

 

Stojimo pred kućom, kockom, kutijom, u provinciji Gelderland ali ne možemo unutra. Tek kad iskopamo ključ iz torbe i okrenemo ga u bravi, tek tada možemo ući. Imamo i rezervnu bravu, dodatnu prepreku eventualnim provalnicima, ali ta je uglavnom samo noću zabravljena. Tako dnevno potrošimo nekoliko minuta na stajanje ispred vlastite kuće. Zgodna je inače, od crvene cigle, s kosim krovom i prozorima. Kad ne bi bila spojena s još sedam istih kuća, bila bi četvrtasta; ovako je samo dio bratstva crvenih kuća s kosim krovovima i sivim ključevima od čvrstog metala.

Prije tjedan dana pobjegli smo iz ove kuće, figurativno rečeno, jer nam se micanje zemlje ispod kuće činilo prejakim. Uplašeni da će kuća propasti u zemlju, pokupili smo svoje zle duhove, svoje kazahstanske konjanike i njihovu zavodničku bratiju, i sažegli ih u jedan čip u mozgu, kojeg smo zatim preselili na pijacu u almatyju. Tamo prodajemo jabuke već tjedan dana, spavajući u tuđim kućama bez ključa, trošeći dane bez određenih sati i unaprijed poznatih mjesta. Da li nam zato ruka manje drhti kad okrećemo ključ od kocke, kutije, da bi u njoj proveli mirnu obiteljsku večer?

Pod stepskim zvijezdama dočekali smo jutro i vratili se na pijacu. Stajali smo tamo nekoliko sati pod rastućim ranojesenskim suncem, lelujavi i nezdravo veseli. Kad je odzvonilo podne s klaunskim smo osmijehom na licu četiri jabuke podijelili siročićima i otišli natrag u stepu, tresući se u ekstazi. Grabili smo rukama visoke vlati trave i doticali zemlju bosonogi svakim atomom stopala, grlili smo cvijeće i kamenje, da bi na kraju povratili tri litre želučane kiseline, strovaljujući se u provaliju čistog ludila. Sjedili smo tako u ravnici bez drveća i mirisali na acidnu organsku supstancu; slina nam se cijedila niz bradu a znoj s umornog čela. Okruženi stepskim vjetrovima, opsovali smo na materinjem jeziku najgorim psovkama sami sebe. Sjetili smo se kauča u boravku, čaše bijelog vina i svoje crnooke djevojčice i pomislili jednostavo – zašto? Pokušali smo na licu mjesta izvaditi prokleti čip, ali nije išlo, programirali smo ga na četiri mjeseca. U redu, rekli smo onda, idemo do kraja. Svako zlo za neko dobro, i klin se klinom izbija.

Vratili smo se još jednom na tržnicu u almatyju i ponudili se drugima kao nosač, čistač i noćni čuvar. Radili smo poput supermena i zaradili dovoljno za parfem i vjenčanu haljinu. U provinciji Gelderland kiša je nastavila padati, zemlja se ispod kuće još malo pomakla a mala crnooka buba pitala je nevino: “mama, šta je tebi?” Zagrlili smo je svom snagom koja je ostala u provinciji Gelderland i rekli “nije ništa, ljubavi mamina, nije ništa”. Igrali smo memorije i slagali lutkama kosu i bili sretni na podu dječje sobe. Navečer, kad je otišla spavati, uzjahali smo bicikl i otišli u kino. Na kraju filma na velikom je platnu velikim štampanim slovima pisalo “pasion”. Film je bio španjolski, pasija je univerzalna.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.