Kazahstan | Suzana Đođo

DAN STODVADESETPRVI

Prije polaska na spavanje otišli smo na stijenu, provjeriti lokvu ukorene želatine, iscijediti dan osmi iz ukiseljene krvi. Sunce je zalazilo na zapadu, nebo je bilo svijetloplavo prošarano s tamnoroza. Sve je bilo prošarano nečim drugim: misli u glavi, armiranobetonsko govno u njedrima, osamsto potezača konopa, četiri crvene jabuke… Šareno, šareno, šareno kao Murtić. Tako debelih poteza kista.

Ničega nema u stepi, sve je u redu, mama. Samo vraćamo ulaznicu za kino na kojoj piše “pasija”. Spremamo strast za životom stepskog nomada u ladicu sa starim kino-kartama. Sve je u redu, sutra idemo kući.

Dojurio je s horizonta, kao točka koja raste. Sjedili smo u ljepljivoj lokvi, na počasnoj tribini, ne vjerujući svojim ludim kazahstanskim očima. Nosio je rasporenu vjenčanu haljinu, naopako, kao ogrtač; rukavi su vijorili za njim: napuhani putokazi vjetra. Stao je ispod stijene, skinuo turban s glave i podignuo zastavu sa zlatnom sabljom u znak pozdrava. Poklonio se viteški našim izbečenim očima i ustima razjapljenim kao u mrtve ribe, vratio turban na glavu i nestao u točku iz koje je došao. Vrisnuli smo u sunce na zalazu, sunce je poslušno zašlo, pa smo u mraku mirno mogli izvaditi iz džepa pijavice da nam usišu kipteću krv.

Pred jutro smo, cvokoćući od zime, prašinom pokrili lokvu; prašinu smo pomiješali s vlasima vijoreće kose koju smo na prepad odrezali oštrim kamenom. Spustili smo se u ravnicu i čelom dotaknuli tlo: mentalni pozdrav stepi u kojoj nema ničega i u kojoj je sve.