Kazahstan | Suzana Đođo

DAN OSMI

 

U zoru smo umili lice, stavili parfem i krenuli prema stepi. Tamo nas je čekao konj vranac i bijela vjenčana haljina. Za sliku je nedostajalo jedino još malo crvene boje, još malo neke krvi. Nismo izabrali najskuplju haljinu, već samo običnu, bijelu, ravnu, s širokim rukavima. Ostatak smo novca ostavili u katedrali Svetog Uznesenja, pomoć nevoljnima, predujam za iskupljenje.

Zataknuvši haljinu za pojas, ugrizli smo se za usnu, jako, i upalili u očima žarulje od dvjesto vati. Poletjeli smo na leđima vranca, jašući po ravnoj crti, pravo prema srcu stepe, prema srži slobode. U glavi su nam vijorile šarene zastave, mase veselih ljudi na prvomajskom pikniku, uz muziku, bossa nova, limena glazba, gradovi su se okretali naglavačke po nekoj formuli za akceleraciju, a mi smo samo urlali jedno jednostavno “aaaa” iz najdubljih plućnih dubina, tjerajući konja još brže. Stepa je prostor iz kojeg se jeka ne vraća; stepa je lako upila naš vrisak, ne pokazujući ničim da je shvatila.

Nakon nekog vremena, prešli smo u kas. Popravili kosu, spustili haljinu niz noge, ugasili aaaa u grudima i žarulje u očima. Smirili smo se, spremni povući okidač. Ne, nismo se osjećali kao zločinac već više kao tajni agent na zadatku života.

U provinciji Gelderland, sami smo kod kuće. Ne zanima nas neoprano rublje niti prašina na televizoru. Sjedimo naprosto na kauču i gledamo u prazno. Osjećamo temelje kako se miču i nadamo se u četiri popodne otići u školu po crnooku bubu, iscijeljeni. Zasad smo histerična publika koja čeka svog idola da se pojavi na sceni: izbuljenih očiju slijedimo čip koji se u kasu približava stepskoj šatri.

Pasion, pisalo je na kraju filma. Ušli smo u šatru polaganim korakom, bistra pogleda. Susreli smo oči koje smo neki dan, križajući pluseve s minusima, hladnoglavno odbili. Ali što je život s hladnom glavom? Pasion, piše na kraju svakog dobrog filma.

Stepski jahač uzeo nas je za ruku dok je drugom rukom vadio sablju iz korica. Preciznim pokretom bezimeno dugog trajanja, isparao nam je haljinu od jamice na dnu vrata preko trbuha i razmaka među nogama do samog ruba stopala. Zatim nam je dao sablju, očima punim povjerenja, želeći da mi rasporimo njega. Ali nama nije trebala sablja, mi smo to učinili jednim prstom, oštrim od želje, gledajući ga u oči što su se same sklapale od svakog dodira.

Vodili smo ljubav s jahačem iz stepe, ljubav kakvu još nikad nismo. Ni znali, ni imali, ni dobili, ni sanjali. Takvu smo ljubav. Goli, u svakom dijelu tijela, u plućima, u kostima, na koži, do mozga. Slobodni od brige za nedostajuću litru mlijeka u hladnjaku i neplaćenu novinsku pretplatu. Slobodni od cijelog svog života, sami kao stup nad gelderlandskim auto-putem, umotani u tijelo stepskog jahača.

Strast, pisalo je na kraju scene, na materinjem jeziku, na jeziku kojeg najbolje razumijemo. Bez strasti, rekao nam je jahač tijelom sjajnim od znoja, s prijateljskim osmjehom na usnama, bez strasti nema života.

Ispratio nas je uz sunce na zalazu, zamišljen, sretan, sjetan. Nismo mu mogli obećati ništa, nemamo mandat za obećanja u čipu almatskog placa. Imamo mandat za prodavati jabuke i biti nitko i ništa, pa se tom zadatku poslušno vraćamo. Ostavili smo mu prepolovljenu haljinu, više nam neće trebati. Popili smo vode na nekom potoku i kasom, praveći žalosne krugove, pred jutro stigli do grada; pijaca se taman počinjala puniti.

U provinciji Gelderland tišina, tišina kakve nema. Zemlja je mirna ispod kuće, ključ je miran u bravi, nedostatak mlijeka miran je u frižideru. Idemo pred školu, idemo po svoje dijete, da nas, zaleđenu baku, jednim zagrljajem i poljupcem odledi. Unutrašnji glas nam govori: “promijenio sam mišljenje, iz stepe se može vratiti”. Psujemo sve unutrašnje glasove odreda i molimo ih na koljenima da nas puste da još malo, još samo malo, uživamo u mirisu stepskog jahača što probija iz podivljalog čipa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.