Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DVADESETŠESTI

Uhvatio nas je za nadlakticu, gospodin iz ureda za suzbijanje ilegale. Ispod šešira mrčila su dva tamna oka, dvije izgorene zvijezde. U odijelu vladinog službenika, službenim glasom, sa službenim pendrekom na bedru umjesto sablje, pitao nas je: Kamo ste pošli? Zar se ne vraćate u stepu? Ne, rekli smo mu, ne vraćamo se u stepu već na almatski plac. Odmahnuo je glavom, promrmljao ispod glasa “budala” i mlatnuo nas pendrekom.

U provinciji Gelderland, pobjegli smo u susjednu provinciju na jedno veče. Sjeli smo u kafić u kojem je treštala rock muzika i brbljali na nizozemskom dok nam se grlo nije razdrapalo. Razgovarali smo s prijateljicom o mladosti ludosti, o svim onim otvorenim vratima koja smo kasnije zatvorili. O bivšim frajerima, diskotekama, pijankama i izboru studija. Pitala nas je da li smo se dovoljno nauživali ludih godina. Rekli smo pošteno i bez razmišljanja: da. Više nam ne trebaju lude godine već ozbiljnost, pamet i određena količina slobode. Slobode? Upitan pogled. Prešle smo na drugu temu.

Nije stvar u povratku na staro, ne na djedovinu, ne u lude godine. Nismo išli u salon ljepote da bi se pomladili niti se želimo prešvercati u diskoteku za one ispod dvadesetipet. To nas ne zanima. Frajere smo potrošili, pića smo popili, studij završili; pozatvarali smo vrata koliko je trebalo, i sad želimo samo izići na čistinu. Veliku, prostranu, čistinu bez vrata, na kojoj možemo zamahnuti rukama na sve strane i ne dodirnuti nikoga i ništa. Želimo zauzeti svoj prostor, da svi znaju: to je naš prostor. U njemu stanujemo mi; tu se smijemo i plačemo kad nam se svidi, bez da zbog toga rastemo ili padamo u nečijoj procjeni.

Tako se u kafiću odjednom sjetimo stepe, velike, prostrane čistine. Podrazumijeva se, bez vrata. Mogli bi imati ruke duge kao otrovne mambe, još uvijek nikoga ne bi ujeli mašući oko sebe. Toliko prostora želimo.

Ali, kaže prijateljica, vraćajući se na temu koju smo preskočile, što više slobode, to više odgovornosti.