Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DVADESETČETVRTI

 

Posljedica apsolutne slobode, apsolutno treperenje. Postali smo hologram, stupac kovitlavog vjetra. Materija se pretvorila u treperenje, mogli bismo proizvoditi električnu energiju za jedno kućanstvo kad bismo imali transformator pod pazuhom. Metemo almatske ulice svojim vrtlogom-korakom. Lišće i smeće pomiče se prema rubovima pločnika. Gotovo nježno. Tako prolazimo ulicama, polako, već danima. Otresamo stepskog jahača s rukava, zaboravljamo njegov podignuti prst, puštamo ga da ide jer mora ići. Treperavo hologramsko srce ometa nam rad.

Ostavivši srce kod uličnog djevojčurka na čuvanju, proveli smo poslijepodne kod jedne ljubazne krojačice koja nam je posudila škare. Njima smo, uz priču s dobrom ženom, rezali konop kojim nas osamsto potezača neumorno vuče prema stepi. Prerezali smo ga; zadnju nit zarolali oko prsta. Djevojčurak nas je čekao iza ugla, bacajući srce u zrak kao loptastu igračku. Srce je zrakom ostavljalo trag, dvije tri spiralne trakice pastelnih boja.

U nizozemskim novinama piše: vratite se sebi – dođite na šetnju šumom u tišini. Dva konzultanta zasitila su se komunikacijskih treninga, tečajeva asertivnosti i efikasnog menadžmenta, pa sad vode grupe izgubljenih Nizozemaca kroz nikad tihe nizozemske šume. Bez riječi, grupe se vraćaju sebi prljajući cipele po blatu mokrih staza. Ne znamo što bi mislili, možda je ovakva jedna šetnja lakši i brži način za izići iz tijesne haljine koja nas je gušila. Zašto nismo na šetnji šumom? Zato što u šumi nema stepe, nema jurta, nema prostora za galop na konju crne grive?

Zašto nismo uzeli godišnji i otišli na tjedan dana u domovinu Hrvatsku? Zar i to nije bilo jednostavnije i lakše? Mogli smo tjedan dana šetati poznatim zagrebačkim ulicama, tu i tamo pozdraviti poznanika, popiti kavu na nekom trgu… Mogli smo otići na Savu, mogli smo skočiti u more… Mogli smo otići na majčin grob, vratiti se korijenima, potražiti savjet od pradjedova, od vile Velebita, od božića Svarožića, mogli smo skočiti do Vran planine i upitati Mijata Tomića da li je njegov život bio sloboda… Ali nismo. Nije nam palo napamet ni na trenutak. Otkud bi pradjedovi imali nešto reći o slobodi? Mi smo noviji i pametniji od pradjedova, i znamo se sami snaći, nije li tako? Sloboda nam nije izgledala kao povratak u staro, ne kao nešto poznato i blisko, već kao potpuno nov koncept kojeg tek treba otkriti. Kakav smo smiješni kolumbo! Kakav otkrivatelj tople vode!

Pa ipak, u kazahstanskom čipu još se nismo umorili. Još tražimo razloge i nadamo se da postoje. Sjedimo na stepeništu neke crvene kuće, gotovo vile, u nekoj od mnogobrojnih pauza, i blagosiljamo svakog tko je pošao na ovaj put. Svaki kazahstan, sve orbite što kruže a da se nikad ne sretnu, da li smo zato malo manje sami, što smo se toga sjetili?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.