Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DVADESETOSMI

U pravom Kazahstanu, onom iz nizozemskih novina, održani su predsjednički izbori. Demokratski, kažu novine, s unaprijed poznatim ishodom. Predsjednik, otac nacije, ostat će predsjednik još devet godina. Sjajno, mislimo, baš smo sjajnu zemlju izabrali za metaforu slobode. S druge strane, ne osjećamo se pozvanima suditi o političkom uređenju zemlje nasilno pripitomljenih nomada s tradicijom tiranskih vladara i poviješću koju je teško shvatiti. Nismo arogantni Nizozemac, misionar brbljave demokracije. Donekle nam je jasno u kojoj mjeri tuđe povijesti mogu biti nerazumljive. Ograničavamo se zato na biti žena i majka, mužu partner i roditelj djetetu. To je naša čistina na kojoj smijemo mahati rukama.

Čitajući novine, virkamo sa strane; gledamo muža i dijete kako grade kulu od kocaka. Srušit će se, želimo im reći, ali to svi znamo, čak i crnooka buba od četiri godine škilji u toranj čekajući da se ravnoteža poremti, da prva kocka padne, a za njom čitava građevina.

Da li mu nedostaje sloboda? Da li bi želio sam izvaditi najdonju kocku, u trenutku kad to njemu paše? Nije nam ništa takvog rekao, nismo ga ništa takvog pitali. Provincija Gelderland, kuća, kocka, kutija, s dvije brave i dva siva ključa; pitanje “darling, da li ti nedostaje sloboda?” ovdje bi zvučalo svemirski. Temelji su se ove kuće iz ničega počeli micati, baš kao njihov toranj, mi smo prenijeli svoju težinu na drugo mjesto da ne bi remetili ravnotežu, ali što će biti kad se vratimo? Hoće li se proces padanja kule jednostavno nastaviti?