Kazahstan | Suzana Đođo

DAN DEVETI

Stepa nije ništa što smo dosad poznavali. Šator stepskog jahača nije ništa što smo dosad poznavali. Sjedimo na klupi u nekom parku, zaobišli smo pijacu izdaleka; previše ljudi. Čak i čip u glavi proizvodi kratke spojeve, kako ne bismo mi, zadubljeni u papire dosadnih naslova na mjestu koje se zove “posao”. Tratimo radno vrijeme u provinciji Gelderland, platit će nas za čitav jedan dan nepomičnog sjedenja.

Stepa nije kompatibilna s našim životom. Mi, žena i majka, nemamo što tražiti na himalajama, popokatepetlima i kilimanđarima. Sahara i kalahari, novi zeland, dubinsko ronjenje, sve to nije za nas. Nepreglednost stepa ponajmanje. A otišli smo ipak. Sjedimo na klupi, ali u stvari, lebdimo u vakuumu. Sablja stepskog jahača ne može se povezati ni sa čim što postoji. Nema puteva iz dana osmog u dan deveti. Nema nikakvih lanaca, nikakvih čavala, nikakve knjižice s uputstvima za ugrađivanje apsolutne slobode u provinciju Gelderland. Ne znamo ni kako bismo spojili konja vranca što nas je nosio s ovim placom na kojem smo trebali prodavati jabuke. Još malo i doći ćemo do zaključka da čitavo jučer ne postoji. Još malo i nacrtat ćemo prašnjavim nožnim palcem crni križ preko cijelog događaja.

Kuda da krenemo? Iz stepe se vraća, rekli smo sami sebi, unutrašnjim glasom koji se razumno, ali prekasno, uplašio posljedica. Jest, ali kamo? U što se vraća? U zamršeno vuneno klupko međuljudskih odnosa koje se nekud otkotrljalo? Dobro da imamo mandat za biti nitko i ništa, jer upravo to i jesmo. Popili smo nevidljivi napitak, nema nas, pojela maca igrajući se s vunenim klupkom.

Negdje u kasno poslijepodne čujemo sami sebe kako promuklim glasom vještice šapćemo, slovo po slovo, slog po slog, zatim čitavu riječ: ako niti jedan uzdah stepskog jahača – nema smisla – ako je stepski jahač u našem životu – potpuna besmislica – onda… onda… vještičji glas zapinje, jer mu preostaje zaključiti, preostaje mu reći…

Ne, nećemo ništa reći. Ne još. Možda sutra.