Kazahstan | Suzana Đođo

DAN OSAMDESETOSMI

Tri mjeseca bacakanja, gledajte nas: riba na suhom, pošemereni pameću u luđačkoj košulji, demonstrant ubačen u policijski auto, žrtva seksualne intimidacije – bacakanje, bacakanje, bacakanje. Možda malo lijevo ima neki prolaz, možda malo desno, možda malo dolje, možda malo gore. Možda ako ruke savinemo ispred sebe, možda ako se spustimo u čučanj, možda ako se stanjimo kao letva, možda ima neki prolaz. Možda ako hodamo tiho, možda ako ležimo glasno, možda ako se našminkamo, možda ako se ne našminkamo, možda ima neki prolaz. Možda ako zatvorimo parket, možda ako nasipamo friškog pijeska, možda ako preselimo u drugi grad, možda ima neki prolaz. Tri mjeseca bacakanja u svim smjerovima; nema prolaza.

Dan osmi ostaje nespojiv s danom devetim, provincija Gelderland ne može se preseliti u stepu, za stepsku šatru nema mjesta u prostoru ispod kuće, kocke, kutije. Preostaje glavom lupati u zidove i ponavljati kao mantru “jača si ti od svega”. Jesmo li? Jesam li?

Partner nam još uvijek nije šarmiran oslobodilačkim pokretom. Naša sloboda smrdi mu kao najgora podvala. Na neki svoj neobjašnjivi način, objašnjava nam situaciju i njene moguće izlaze; korača pažljivo osluškujući da li se zemlja još uvijek miče. Primjećujemo ga kako leži na podu s uhom na parketnim tračnicama. Ali ništa se ne miče, zemlja je zamrla. Došla je zima, temperatura se spustila ispod nule, ispod kuće je smrznuti teren, ne brini dobri čovječe.

Da li je imalo smisla.

Da li postoji stepa.

I jahač sa sabljom na bedru.

Umotani u deku na kauču dnevne sobe, provincija Gelderland, Nizozemska, uvijeni u čahuru iz koje neće izići leptir, puštamo čip u kazahstanu da prodaje svoje jabuke dok mu ne istekne rok trajanja. Zazidali smo ga u kućicu, kamenu, okruglu, da nam manje smeta. Iz čahure neće izići leptir, o ne, već srce kao govno. Armirano betonsko govno. S jednostavnom hidraulikom.