Kazahstan | Suzana Đođo

DAN ŠESNAESTI

Još korak. Još korak. Dobro je. Idemo.

Došao je niotkuda, kopita mu nisu odzvanjala po asfaltu, proletio je praznim parkiralištem i skrenuo za zgradu, ali prije nego što je skrenuo, još u letu, podignuo je palac desne ruke u zrak, nasmijan.

Sin stepskog vjetra. Sjeli smo na zemlju, momentalno ošamućeni. Krvotok nam se zagrijao nekoliko stupnjeva u nekoliko sekundi; dišući duboko osjećali smo kako nam se lice rasteže u osmijeh.

Možda, možda, možda, postoji, razlog, za, kazahstan.