Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXXVIII.

Na Mislavovu i Damnaninu sreću, hrvatski branitelji potrošili su pokretne gromove, inače bi pokosili i njih. Prije nego su ušli u domet kopljima, ratnici su prepoznali Zdeslavova sina kako vodi konja i tajanstvenu ženu s kapuljačom. Kluk, koji je na putu u junačku smrt pao s konja i preživio bitku, šepao je iza njih.

„To je Mislav!“

„Vratio se!“

„Slava bogovima!“

„Misliš, slava Kristu.“

„Daj ne gnjavi, nema dva dana da si kršten.“

„Tko mu je ova žemska?“

„Sva je mršava i nikaka. Mogo je i bolje proći.“

„Je je, umrijet će pri prvom porodu.“

„A noge glatke ko u djeteta.“

„Odvratno.“

Žamor im je zamirao za leđima. Mislav se Damnani nasmiješio u znak zahvalnosti što nikom nije izbila zube. Nije vidio kako je, dok nitko nije gledao, izvukla zmiju iz vreće i bacila je među kuće.

Hodali su dublje u selo. Nije tako dugo prošlo otkako je Mislav odjahao u avanturu, ali vratio se kao drugi čovjek. I selo je djelovalo drukčije. Mnoga lica koja je očekivao nisu bila prisutna.

„Gdje su svi?“ pitao je rođaka Domagoja.

„Di bi bili? Tu su, slave pobjedu.“

„Gdje mi je otac?“

„Veliki Zdeslav? Šta ne znaš?“

„Kako bi znao kad se upravo vratio?“ dobacio je začuđujuće trijezni Kosijenac.

„Mislio sam da je možda saznao na putu“, branio se Domagoj.

„Molim vas, recite mi što se dogodilo.“

„Mladiću, žao mi je, ali… Tvoj otac je mrtav.“

„Molim? Kako je to moguće? Maločas je pobjednički podigao mač.“

„Vidio si Vonomira, našeg novog poglavnika.“

„Vonomir poglavnik?“ Stvarnost je poprimala obilježja sna, jednog od onih gdje ništa nema smisla. „Otkad to?“

„Otkako se kao pobjednik vratio iz uklete šume.“

Mnoga su pitanja vapila za odgovorima, no neka su bila važnija od drugih. „Gdje mi je majka?“

„Jadnik ne zna ni to.“

„Nemoj ga mučit, nego mu reci.“

„Sine Zdeslavov, majka ti je podlegla bolesti. I nije jedina.“

„A teta Tuga? Moj brat i sestre?“

Domagoj je tužno odmahnuo glavom. „Žao mi je, Mislave. U selu skoro da nema čovjeka koji nije nekoga izgubio. Ali sad je vrijeme slavlja.“

Ostavili su ga da tupo gleda u prašinu. Nije izgubio nekoga, nego čitavu obitelj. Damnana mu je šapnula: „Jab te zagrlla, al ne znam šta će mislit ovi tvoji.“

„Koga briga“, rekao je Mislav i privio je uza se. Nije se obazirao na podsmijeh i začuđene poglede. Želio se utisnuti u toplu Damnaninu kožu i postati njezinim dijelom.

„O, Mislave, pa to je, je li, veliko iznenađenje, kako bi reko, jer se nitko, ali baš nitko nije nadao da, je li, a onda siva vrana, ali nije da više vjerujem u takvo znamenje, nego, lijepo da si tu.“

„Žulju“, rekao je Mislav pružajući mu ruku. Više od jedne ni ne bi mogao primiti. „Drago mi je da si bar ti još živ.“

„O da, kako da ne, itekako živ, malo osakaćen i to se vidi, je li, jer nedostaje, ali nije to sad kako bi reko, može se i s jednom i onda, pogotovo jer više ne smijem brati svete trave, hoću reći đavolje trave, ali mogu se prekrižiti, to jest skoro, uglavnom, sad se zovem Alojzije.“

„Molim?“

„Alojzije. Prešao sam na, kako bi reko, kršćanstvo i, jasno, potpuno svojevoljno, Višeslavovo pogubljenje nije imalo nikakve, ali baš nikakve, i eto, kao što možda znaš, a ako ne zato ti sada ja kažem.“

„Što se to svima dogodilo?“

„Sine Zdeslavov“, rekao je netko. Okrenuvši se, Mislav je ugledao Vonomira, zaogrnutog u crveni plašt, uspravnog kao nikad prije. „Drago mi je da si se vratio.“

„Vratio sam se kad sam obavio zadatak, za razliku od nekih.“

„Nemoj biti drzak, razgovaraš s poglavnikom.“

„Lijep plašt“, rekao je Mislav hladno. „Mislio sam da se prenosi s oca na sina.“

„Došlo je do zanimljivog razvoja situacije. Uđi u moju kolibu, puno ti toga moram ispričati. Tko je ona?“

„Zove se Damnana i nemoj je tako gledati.“

„Oprosti, ali udovac sam i ne mogu si pomoći.“

„Moja sućut. Je li i tvoja žena umrla od bolesti?“ pitao je Mislav ulazeći u svoj nekadašnji dom, kolibu kudikamo ružniju i manje mirisnu od Koraksove. Unutrašnjost je bila manje-više ista kao prije, ali nije osjećao da se vratio kući.

„Moja žena je uhvaćena u preljubu pa sam i njoj i ljubavniku odrubio glave. Višeslavu i zato što je branio lažne bogove.“

„Kako to da si prešao na kršćanstvo?“

„Što fali kršćanstvu?“ pitao je Vonomir i dao im znak da sjednu. „Imam osjećaj da ga čeka blistava budućnost. A i u selu su ga dobro prihvatili. Pogotovo nakon što sam pogubio najglasnije nevjernike. Nego, zaboravio sam pitati: što je bilo s Miroslavom?“

Da se radilo o mome sinu, to bi bilo prvo što bih pitao, mislio je Mislav.

„Napustio nas je“, rekao je Mislav, a Damnana šutjela.

„Hoćeš reći da je…“

„Mrtav. Rastrgao ga je medvjed.“

Vonomir se smrknuo, ali nije pustio suzu. „Imao sam loš predosjećaj. Kao da sam znao.“

„Zašto onda nisi krenuo za njim?“

„Sine Zdeslavov, kao što znaš, imam još jednog sina. Kako bi mu pomoglo ako poginem na besmislenoj misiji, i to u službi tuđinaca?“

„Blago malom Ljudevitu s tako brižnim ocem.“

„Obezobrazio si se otkad smo se zadnji put vidjeli. Što ti se dogodilo?“

„Recimo da sam odrastao. Ali pusti mene, ti imaš više toga za objasniti.“

„Odakle početi?“ Vonomir je motao brk oko kažiprsta. „Nakon one zasjede krenuli smo za jedinim izglednim tragom, to jest glavnom cestom. Oslobodili smo Kluka.“

„Rekao nam je. Zašto niste potražili i nas?“

„Šuma je velika, sine Zdeslavov. Uostalom, preživjeli ste, zar ne? Muhlo i ja smo požurili natrag u selo. Stigli smo već krajem drugog dana. Nagovorili smo poglavnika… bivšeg poglavnika da napadnemo ukletu šumu.“

„Kako vam je to uspjelo? On nikad nije volio tuđe prijedloge.“

„Nakon što sam mu pokazao napredno oružje, sam je došao na tu ideju. Skupili smo većinu ratnika i krenuli iste večeri. Iako nas je bilo mnogo, bili smo brži nego prvi put. Tko bi rekao da toliko kraće traje kada ideš glavnom cestom i ne pečeš odojak ili suplemenika? Oko podneva smo mostom prešli Savu pa se vratili južno do skele. Htio sam iskoristiti priliku i porazgovarati s onim slijepim gadom, ali mora da nas je nanjušio i zavukao se u neku rupu. Dalje smo nastavili istim putem kao kad smo tražili škrinju. Kad smo stigli do zadnje čistine prije uklete šume, pritajili smo se i pričekali noć. Tek tada smo nastavili put. Držali smo se zaklonjenih staza jer nismo mogli znati kakve su naprave imali prokletnici iz šume. Kako god bilo, nisu nas vidjeli. Ispostavilo se da su u međuvremenu ukinuli noćne straže.“

„Kako to?“ čudio se Mislav.

„Saznat ćeš, ne budi nestrpljiv. Bila je mrkla noć kad smo se dokopali šume. Mnogi ratnici prestravili su se kad su čuli jezive glasove. Pored tog ti zaista ne treba straža. Ja sam znao da je u pitanju trik, no nitko mi nije vjerovao. Nisu se smirili dok se nisam probio do mjesta odakle su glasovi dopirali. I znaš što sam našao? Našu škrinju bogova! Iščupao sam rep koji je izlazio sa stražnje strane. To je ubilo demona i glasovi su utihnuli.“

„Kako te nisu ubili gromovi u travi?“

„Kao što rekoh, imao sam Dragleilinu hladnu vatru“, smiješio se Vonomir. „Zaista mi je bila svjetlo u tami. Zahvaljujući njoj našao sam tragove tronoge džukele.“

„Tristan“, uzdahnuo je Mislav.

„Budući da nijedna druga živina ne ostavlja takav trag, lako sam našao siguran put kroz prvi dio šume. Naravno, to sad jako dobro zvuči, ali tada si baš nisam vjerovao. Zato sam imao Hansa da hoda ispred mene, a ostali ratnici koristili su srpske zarobljenike. Bilo je nekih nezgoda, ali tek u povratku. Do nastamba smo se prišuljali tiho. Kao što rekoh, nevidljivi ljudi toliko su vjerovali svojim vradžbinama da nisu imali nijednog jedinog stražara. Većinu smo poklali u snu. Kako je bilo puno koliba, a teško je klati u savršenoj tišini, u jednom trenutku izbila je vriska. Neki šumski ljudi uspjeli su se domoći oružja, dotrčao je i jedan gendroid – tako smo izgubili dio boraca, uključujući tvojeg vrlog oca.“ Napravio je kratku stanku radi pijeteta.

„Samo jedan gendroid? Kad smo bili u šumi, bilo ih je više.“

„Njih sam se najviše bojao, a na kraju nisu ispali neki problem. Umjesto da stražare, na jednoj čistini slagali su kamene blokove, ne pitaj me zašto. Sjećaš se dobrog starog Andra i njegove definicije čovjeka?“

„Nisam slušao.“

„Ali ja jesam. Zato je svaki naš ratnik na pitanje o najvrednijem narodu odgovorio kako nema najvrednijeg naroda. Dobro, skoro svaki. Nekoliko blesana je viknulo: ‘Bogovi i Hrvat’ i ostalo bez glave, ali dugoročno gledano, bolje nam je bez njih. Većina naših mogla je prići gendroidima. Njih je bilo samo devet pa smo ih brzo svladali. Prije zore slomili smo svaki otpor. Preživjeli ljudi iz šume predali su nam se, između ostalog i onaj lažni trgovac koji nam je ukrao škrinju. Lopov je kumio da ga poštedimo, kukao da ima ženu i djecu. Da mu bude lakše, sve smo ih objesili na isto stablo. Kad nam je dala lijek protiv bolesti, i Dragleila je molila milost. Kazao sam joj da nikad ne podcjenjuje divljake, a ako im se smije, neka se pobrine da je ne vide.“

„Što je bilo s njom?“

„Recimo da je Muhlo dobio one dlačice, i još puno više. Kad joj je rekao da će je zadržati kao robinju, zgrabila je bodež i ubila se.“

„A Sofio?“

„On bi čak mogao biti živ, mada sumnjam. Iskopali smo mu oči i jezik i pustili ga da luta šumom. Ako je imao sreće, ubio ga je posađeni grom.“

„U šumi ste uzeli oružje.“

„Tako je, i kao što si mogao primijetiti, stvarno nam je dobro došlo. Ali napravili smo veliku grešku. Kad smo uzeli pokretne gromove, i velike i male, nismo znali da cijevi zapravo ispaljuju komadiće metala. Te zalihe smo uništili paleći šumu.“

„Znači, na to oružje više ne možete računati.“

„Možda je i bolje tako. Malo je prenapredno za nas. Maločas su neki idioti bili tako sretni zbog pobjede da su se ponosno okrenuli suborcima, prije prestanka paljbe. Tako smo izgubili osam ratnika, uključujući Muhla Srbosjeka.“

„Žao mi je.“

„Što se može? Za sljedeći pohod vraćamo se čeliku.“

„Nakon što Srbi opet napadnu?“

„Da. Čudi me što još nisu. Možda su zaboravili da su na redu. Ali tko zna? Možda se stvari primire.“

„Ne vjerujem. Čerupat ćemo se još.“

„Moguće, ali trenutno me više zabrinjavaju Avari. Opet su se počeli bahatiti. Za Srbe me nije briga jer namjeravam pleme preseliti na zapad. Ovdje se još osjeti zadah bolesti i smrti. Svidio mi se onaj kraj prije uklete šume, pogotovo ruševine gdje se Kupa ulijeva u Savu. One koje izgledaju kao sisa, sjećaš se da smo ih vidjeli iz daljine. Djeluju staro i moćno.“

„Sve je to lijepo“, rekao je Mislav. „Ali ništa ne objašnjava kako si postao poglavnik.“

„To je bilo zanimljivo. Nisam planirao, vjeruj mi. Kad su u šumi nakon bitke naši ratnici počeli s pljačkom, Hans se uvukao u jednu od koliba. Odjednom se zaorio moćan muški glas: ‘Ja sam Jahve, Bog jedini. Pogani, odbacite lažne bogove ili pripremite se na moj gnjev.’ Shvatio sam da to Hans govori u metalni tuljac koji pojačava glas, no nitko od ostalih nije. Mamlaz je valjda prvi put bez greške progovorio na našem jeziku. Mnogi su popadali na zemlju i molili strašnog boga da im se smiluje. Ne treba im zamjeriti, puno su čudesnih stvari vidjeli u kratko vrijeme i puno znakova da sa starim bogovima nešto nije u redu: bolest, pa nestanak škrinje, onda i smrt poglavnika. Nakon što je pripremio teren, Hans je izletio iz kolibe i počeo raditi što inače radi. Samo što je ovaj put bio uspješan. Prišao sam mu i rekao da znam što je učinio. Znaš li što mi je odgovorio? ‘Probaj to ostalimi objasniti pa da vidimo mi što oni prije vjerovat će.’ Prije nego sam se snašao, počeo je trubiti kako nam je Gospod poslao novog poglavnika. I što da kažem? Ponijelo me. Jesam li ti pokazao naš novi grb?“

Iz neuredne hrpe izvukao je tanku ploču prošaranu tamnim i svijetlim kvadratima. „Ovo sam našao u šumi. Gore su stajale nekakve figurice, ali njih sam prepustio drugim ratnicima. Što kažeš? Malo je mračno, ali kad crnu zamijenimo crvenom, izgledat će super.“

„Bolje nego kurac od ovce.“

„To je i moja misao. Naravno, treba malo pričekati. Ljudi su još u šoku od kršćanstva. Ako pretjeramo s promjenama, prsnut će im glave.“

Smijao se.

„I tako si sada poglavnik. Znači li to da me moraš ubiti?“

„Što? Zaboga, ne. Bez uvrede, ali nisi mi baš neka prijetnja. Ipak, morat ću inzistirati da napustiš pleme. Sigurno je sigurno. Uostalom, pomrla ti je cijela bliža rodbina. Za nas te više ništa ne veže.“

„Imam Kluka.“

„Povedi ga sa sobom, još jedna briga manje.“

Damnana, koja je cijelo vrijeme šutjela, počela se komešati. Mislav je osjećao kako mu mnogo toga želi reći, ali čeka da ostanu sami. Ustao je i krenuo prema izlazu.

„Čemu žurba?“ pitao je Vonomir. „Nisi mi ispričao što je bilo s vama.“

„Pitaj Kluka“, rekao je Mislav i otišao.

Pred kolibom je začuo udaljenu vrisku. Zvučalo je kao: „Zmija! Zmija!“ Ne pazeći kuda hoda, umalo se sudario s Hansom.

„Sinko, to raduje me da ti živiš. To moramo mi s krštenje proslaviti.“

„Možda drugi put.“

Dvoje otpadnika odmicalo je od poglavnikove kolibe. Iza leđa dopirala je bujica praznih riječi koja ih se nije ticala.

„Herr poglavnik!“

„Što sad hoćeš?“

„U znak od križ si ti pobijedio.“

„Prije u znaku čudesnog oružja.“

„Ali Bog je ga ti dao, kao i pobjeda. Sjeti se na svoje obećanje.“

„U redu, Hans, izgradit ću crkvu u selu. Nakon selidbe na zapad.“

„I veliko križ na brdo. Da čovjek ga iz daljina vidi.“

„Dobro, naći ćemo ti neko brdo.“

„Mi ćemo i jedan veliki kip od Isus staviti.“

„Hans, mi nemamo kipare.“

„U redu, samo križ onda.“

„I ja imam jednu molbu. Prestani na misi koristiti krv. Uzmi nešto drugo. Na primjer, vino.“

„Hm, vino biva često u Biblija spominjano. Ja mislim da…“

Riječi su se gubile u bujici glasova koji su nadirali sa svih strana, poput mutne rijeke kad se izlije iz korita.