Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

II.

Već drugi dan jašem okružen misaonom nedonoščadi. Jahanje je samo po sebi podmukao oblik mučenja, gdje se dvije vrste stoke uzajamno maltretiraju. Pritom je pozitivno samo to što je lako izbjeći razgovore, ako se roktanje ovih dvopapkara o ženama, medovini i klanju uopće može nazvati razgovorom. Guzica se prije ili kasnije pretvori u kamen, koji začudo nije neosjetljiv na bol i teško je izbjeći crvenilo na koži. S obzirom na svrhu putovanja, onu drugu vrstu crvenila nemoguće je izbjeći. Tada se samo moraš pobrinuti da te zapljusne tuđe umjesto da ti zapljuskuješ druge.

Naš je nasrtaj na srpsko selo bio, ako ništa, brzo gotov. Vonomir se prikrao noćnome čuvaru i jednim mu trzajem prerezao grkljan. Dalje je išlo lako. Dok su seljaci trljali krmelje iz očiju, već su ih kosile naše oštrice. Noću je lakše klati, ponajviše zato što je krv tamna, skoro crna i lako je zamisliti da je samo riječ o prljavoj vodi.

Nastojao sam se držati sredine, dovoljno daleko da ne budem u prvom koljačkom redu i dovoljno blizu da ne ispadnem kukavica poput Ozamila ili nesposobnjaković poput Mislava. Rutinski sam ubio dvojicu trudeći se da bude bezbolno. Ako ćemo iskreno, sumnjam da klanje ikad može biti bezbolno, no bilo je brzo koliko je moguće. Iako sam si obećao da više nikad neću umirućima gledati u oči, uhvatio sam pogled muškarca kojemu sam rasjekao prsa. Dok si je dlanovima pokušavao prekriti ranu i zaustaviti tamnu poplavu – nije imao toliko dlanova da bi uspio – naizmjence je gledao u mene i dječaka što mu je kraj glave klečao i plakao. Mali nije bio feniks iz seoskih priča da bi mu suze imale išta ljekovito. Beskorisno su se slijevale niz obraze dok je ponavljao: „Tata. Tata.“

Proklinjao sam njegov jezik jer je isti kao moj. Razumio sam što je rekao prije nego je zauvijek zašutio. „Molim te… Poštedi malog.“

Kluk je urlajući jurio prema nama. Lice mu je bilo pošpricano tamnim kapima. „Dođi vamo, mali, da se poigramo.“

Dječaku se mokraća slijevala niz noge dok je smrznut čekao da mu Klukova toljaga počne lomiti kost po kost. Nježno sam ga primio za rame i potegao oštricom po vratu. Otac mu je mogao počivati u miru. Malog sam poštedio.

Borba je, ako se ovo iživljavanje može tako zvati, brzo bila gotova. Zveckanje čelika i tupo lupanje tjelesa o tlo zamijenilo je pucketanje plamena u slamnatim krovovima i vrištanje silovanih žena. Kluk je psovao jer mu je preostala samo krezuba baba. Gurnuo joj ga je u usta da joj ne mora gledati lice i slušati kako vrišti. Muhlo je samo naizgled dograbio bolji plijen. Njegova djevojčica bila je najljepše stvorenje koje sam ikad vidio, no činila se premladom za ono što je Muhlo tražio. Kad je shvatio da mu je previše usko, zgrabio je mač i jednim joj pokretom odrubio glavu – za tako tanak vrat i nije trebala neka snaga. Mislav je rigao u pozadini i na trenutak mi je došlo da mu se pridružim. Ipak, sabrao sam se i počeo skupljati vreće sa žitom. Svinje su demonski skvičale jer je u jednu doletjelo koplje nekog blesana. Ta je urlala gore od preostalih žena. U buci i smradu dokrajčio sam nesretnu životinju i počeo konopom vezivati ostale. Išlo je teško jer ih je uznemirio miris krvi. Glavama su udarale u drvene zidove svinjca ne bi li pobjegle.

Kad je napokon sve bilo gotovo, svedeno na miris paljevine i šutnju poginulih, uzjahali smo i nestali u šumi. Makar sam temeljito obrisao mač, nije se moglo pobjeći od vonja krvi. Dišući na usta, čeznuo sam za konjskim drekom koji me inače izluđuje. Dok su drugi urlali pobjedničku pjesmu, ja sam razmišljao o hrvatskim seljacima koje će sljedećih dana snaći odmazda za ovaj junački pohod. A on je bio osveta za ono što su njihovi napravili našima. Kako je sve to počelo i tko je odrubio prvu glavu, ne znam jer tada nisam bio rođen.

I evo nas sada tu, nadomak sela, gdje nas dočekuju spaljena tijela. Pomislio bih da smo jahali ukrug kada ne bi bilo poznatih lica. Nekad si barem u svome selu, među ratnicima, bio siguran od mirisa vatre i smrti. Vremena su se očito promijenila.

Dok Kluk budalasto zuri u spaljenu gomilu, Mislav povraća u stranu. Uspio je promašiti i konja i stopalo, što je očit napredak. Klukovo lice nemoćno se trza jer ne zna treba li plakati ili ne. Gleda me kao oca iako sam samo jedno ljeto stariji. Mogu gotovo osjetiti kako se pileći mozak napinje utapajući se u prevelikoj posudi u koju je zalutao. Pita me: „Jesu li to naši ili njihovi?“

Prije nego uspijem odgovoriti, Mislav, brišući usta, kaže: „To je naše selo.“

Nakon kraće stanke Kluku je jasno kako treba reagirati. Iskrivljuje usta i počinje ridati. Prizor je odvratan.

„Prokleti bili!“ zavija kroz suze. Kapljice pljuvačke lete na sve strane. „Vratit ćemo im za to!“

Pada mi na pamet da već jesmo, no umjesto toga kažem:

„Nisu ih ubili Srbi.“

„Kako znaš?“ pita me Mislav dok Kluk žmirka šmrcajući.

„Kao prvo, leševi imaju glave na ramenima. Kao drugo, nijedna koliba nije spaljena. Kao treće, ovi koji vire iz kuća još su živi.“

„Zašto se skrivaju od nas?“ pita Mislav.

„Ne misle valjda da smo Srbi?“ progovara Kluk.

„Vidite li što je ucrtano u zemlju pored lomače?“ Prstom pokazujem u sveti simbol našeg roda. Neznanac bi ga protumačio kao nepravilnu potkovu, no svakom članu plemena jasno je da se radi o ukrućenom udu pra-ovna Horoatosa.

„Naši su napravili lomaču?“ čudi se Mislav.

„Zašto bi naši ubijali naše?“ čudi se i Kluk.

„Sine, jesi li dobro?“ pita me Vonomir.

Sliježem ramenima: „Kao uvijek.“ Sinoć, kad sam morao gledati puno gore stvari, ništa me nije pitao.

Napuštamo zadimljenu gomilu i ulazimo dublje u selo. Što više niskih drvenih koliba ostavljamo za leđima, to je jasnije da nešto nije u redu. Slamnati krovovi i dalje su na mjestu, kroz poneka vrata izviruju ljudi – naši ljudi – ali nitko nam ne prilazi.

„Ovo je najjadniji doček koji sam ikad doživio“, govori Vonomir motajući brk oko kažiprsta.

„Izgleda kao da nas se boje“, govori Mislav.

„Boje se oni, ali ne nas“, govori Vonomir.

„Nego čega?“

„Onog što je snašlo izgorjele.“

Kako ulazimo dublje u selo, šutnja što je poput magle zalegla među kolibe polako se uvlači među nas. Ustrašena lica gledaju u našem smjeru, ali obaraju glave čim im netko uzvrati pogled. Zastajemo pred kolibom većom od ostalih, onom poglavnika Zdeslava koji nas dočekuje uspravan i mrk, zaogrnut svečanim crvenim plaštem. Osim njega tu je stari vrač Višeslav i Zdeslavov mlađi sin koji se jedini ponaša normalno. Mala beštija valja se po zemlji oponašajući vuka koji trga ovcu.

„Borna, molim te“, progovara Zdeslav i mali se primiruje. Osmjehuje se ocu i briše prašinu s lica. Među zubima su mu krvavi ostaci nečeg čemu ne želim znati podrijetlo.

Sjahavši, Muhlo prilazi Zdeslavu. Grle se i ljube u obraze. Dvaput.

„Jesi li donio pravdu svome rodu?“ pita Zdeslav.

Muhlo kima glavom. „Kad bi od srpske krvi raslo drveće, tamo bi sad bila nova šuma.“

Zdeslav kima, ali ne osmjehuje se.

„Šta se desilo dok nas nije bilo?“ pita Muhlo. „Vidjeli smo leševe na ulazu u selo.“

„Zima dolazi i mračna vremena“, škripi Višeslavov drevni glas. Nitko nije siguran koliko je vraču ljeta, prema nekima sedamdeset, što mi zvuči kao smiješno pretjerivanje. Kod nas malo tko doživi i pet. Nisam razumio njegovo trabunjanje o zimi jer, koliko mi je poznato, nalazimo se usred ljeta.

„Moramo vijećati, i to odmah“, govori Zdeslav. „Žao mi je što vas ne dočekujem uz gozbu i pjesmu, ali vremena su doista postala mračna. Vaše izbivanje bilo je kratko, ali ovdje se mnogo toga dogodilo.“

„Moje uši su spremne, poglavniče.“

Spremne za šišanje, mislio sam gledajući u čekinje koje su Muhlu stršale iz ušne školjke.

„Uđimo u moju kolibu.“ Poglavnik je Muhla potapšao po ramenu pa pogledao prema Mislavu, Kluku i Vonomiru te im trzajem glave poručio da ga slijede. Jedan za drugim, ušli su u kolibu. Moja nevažnost ostala je vani.