Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XVIII.

Dok su hrvatski ratnici ulazili u ukletu šumu, Damnana nije mogla vjerovati da su tako hrabri. Hrabrost je, međutim, gdje god bi se ukazivala, sa sobom u pravilu vodila svoju sestru Glupost, a za nju su se činili itekako sposobni. Ona treća, ćudljiva sestra Sreća, ovog je puta također bila prisutna. Nestali su među jezivim brezama a da se nije čula grmljavina koja ubija one koji priđu preblizu. Šutjele su i lubanje nabijene na kolce. Pitala se koja je nekoć bila nataknuta na torzo Moranine sestre, posljednje ratnice koja je pokušala ući u šumu.

Iz šume se začuo oštar prasak, pretih za udar groma, preglasan za obično padanje stabla. Činilo se da je neka šumska kletva ipak dohvatila smjele kurconosce. Začuo se lavež, što je značilo da je pseto bilo živo. Osluškivala je čekajući smrtonosni udarac, bolan cvilež umirućeg bića, no čulo se nije ništa. U šumi se svakako nešto zbivalo, nešto što bi Morana morala znati. Odvažila se prići bliže. Kobila je negodovala dok se sporo primicala bijelim deblima koja nisu naviještala ništa dobro. Pokraj kolca s lubanjom, koja je srećom bila okrenuta na drugu stranu, Damnana je sjahala i dopuzala do ruba šume. Je li zaista naumila ući? Negdje u daljini, u polumraku među stablima mogla je razabrati pokrete. Mada to nije imalo smisla, činilo joj se da vidi ljude u bojama šume. Izgledali su kao da se stapaju s drvećem i tlom. Ugledala je kola, a kraj njih i hrvatske ratnike kako zarobljeni nestaju u ždrijelu šume. Znači, ipak su još bili živi. Željela je saznati tko su čudna bića zaogrnuta šumom, a to je mogla samo ako krene za njima. Ako su kurconosci mogli ući i ostati živi, mogla je i ona. No trebalo je paziti da Hrabrost ne povede pogrešnu sestru. Podigla je kamen što je ležao na travi, nekoliko koraka prije prve breze. Veličine dviju šaka, bio je težak. Zamahnula je i bacila ga u šumu što je dalje mogla. Čim je dotakao tlo, prolomio se udar groma. Komadići zemlje što je prštala na sve strane zabili su se Damnani u lice.

Nije znala koliko je teško ozlijeđena. U ušima joj je zvonilo, u grudima lupalo, noge su joj klecale. Doteturala je do kobile i popela se u sedlo. Unezvijerena životinja propela se i umalo je zbacila, nakon čega je odgalopirala. Damnana se nije usudila osvrnuti. Nije znala kakve je demone probudila svojom nepromišljenošću, niti je to htjela znati. Kobila je jurila što je brže mogla. Ako je išta ščepa odostraga, to se ionako ne može spriječiti. Tek kad je užas neizvjesnosti postao gori od užasa kojih se plašila, okrenula se i ugledala praznu cestu iza sebe. To je nije smirilo jer zlo iz uklete šume bilo je nevidljivo.

Tek iza drugog brežuljka usudila se stati. Sjahala je i pomilovala uznemirenu životinju. Zatim je pregledala svaki djelić tijela ne bi li otkrila ozljedu koja joj je promakla uslijed uzbuđenja. Pronašla nije ništa, samo komadiće zemlje i mrlje od znoja. Premda je nepromišljeno izazvala ukletu šumu, probudila njezin gnjev, uspjela je preživjeti da o tome priča. Problem je bio u tome što kraljici nije mogla ispričati puno više. Poslana je da prati hrvatske ratnike, da sazna koji im je plan, što joj i dalje nije bilo jasno. Slijedili su trag koji ih je doveo do šume. Suprotno njezinu očekivanju, ušli su i ostali živi. Zarobila ih je nepoznata vojska, s tko zna kakvim planovima, i odvela u nepoznato. Jedino što je mogla pokazati bila je odrubljena glava demonskog blizanca. Mogla je zamisliti kraljičinu reakciju nakon što joj kaže što je vidjela. Tko su bili ratnici boje šume? Što su željeli od Hrvata? Jesu li ovi još u šumi? Zašto nije pričekala da vidi hoće li izaći i, ako bude tako, kamo će se zaputiti?

Na svoju veliku žalost, Damnana nije raspolagala nijednom metodom daljinskog sporazumijevanja – glasnikom na konju ili dresiranim gavranom. Ratnice su uzgajale samo zmije, otrovnice iz dalekih krajeva. Ako bi se zmiji povjerio kurirski zadatak, bila bi spora i laka za presretanje. A i ostao bi ključni problem: nijedna ratnica nije znala čitati. Iz nekog razloga, u tajnim misijama zaziralo se od rada u paru. Zato je sve novosti morala prenijeti sama, što bi predugo trajalo. Poznajući Moranu, od nje se očekivalo da sazna više, što znači da povratak mora pričekati. Naravno, ako u daljnjem tijeku misije ostane bez glave, nikome neće ispričati ništa, no tada je ionako neće biti briga.

Prstima je prošla kroz grivu plemenite životinje koja ju je motrila svojim vječno mirnim očima. Da je znala da je njezin nedavni napor bio sasvim uzaludan, ne bi je ovako milo gledala. Ako je onaj udar groma bio upozorenje, odlučila ga je ignorirati. Uzjahala je nadajući se da je priča koju zadnjih dana živi previše zanimljiva da bi ostala neispričana. Mlatnula je uzdama i zajahala natrag prema ukletoj šumi.