Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

IX.

Kada si na putu, nema puno stvari kojima se možeš baviti dok si jahanjem zlostavljaš dupe. Možeš razgovarati o davno prežvakanim temama poput najljepših brkova među seoskim djevojkama. Ili možeš razmišljati, čega se ovi oko mene užasavaju kao zaraze. Meni to, naprotiv, nije mrsko. Eto, upravo se pitam zašto je lišće zeleno i kako ga zamišljaju slijepi. Možda uopće nije zeleno. Možda i ja plutam između sljepoće i vida, a sve što mislim da znam samo su prividi, kao kada dijete misli da je Mjesec jabuka na nebu da bi mu kasnije rekli da se radi o šutljivom božanstvu. A zapravo je očito u pitanju kamen koji svijetli u mraku. Onda se krenem pitati od čega svijetli i shvatim koliko sam glup i ograničen. Što više promatram svijet i ljude oko sebe, to sam svjesniji da zapravo ništa ne razumijem. Zahvaljujući tom saznanju nalazim se korak ispred ostalih budala koje ne znaju ni to. Ipak, činjenica da nisam crv nego glista i nije mi neka utjeha. Kad god mi se učini da bih se mogao probiti do istine, isplivati na površinu stvari, žamor poznatih riječi zaguši mi svijest, prekrije mogući šapat spoznaje. Jezik me poput olova povlači do dna. Pokušavam razmišljati izvan riječi, što mi nikada ne uspijeva.

A misli dolaze i odlaze, nestaju u vjetru. Pitam se kamo su se zaputile i gdje su bile prije nego su zabljesnule u mojoj glavi. Ponekad mi toliko prirastu srcu da ih poželim zadržati, ali ne znam kako. Evo što mi je upravo palo na pamet: što ako neka naprednija rasa cijelo vrijeme prati što se sa mnom zbiva? Ne mislim na seoska božanstva kao zadnju istinu, nego druga stvorenja, smrtna i prolazna poput mene samog, nešto poput djece koja gledaju u mravinjak. Smiju li se ta nevidljiva bića mojoj gluposti? Ili ih zanima što ću napraviti? Možda je sve samo okrutna zabava. Možda se noga koja će nas zgaziti već spušta, ali to ne primjećujemo u treptaju oka koji nama znači život.

No koga briga što ja mislim? Toliko sam puta bio u krivu, toliko su se puta buduće verzije mene sramile svega što su one prošle vjerovale, da se ne mogu shvaćati ozbiljno.

Naravno, postoje i gori od mene. Put se u jednome trenutku račvao na dvije strane, a Vonomir je nakon dugog razmišljanja zaključio da treba poći desno. Vjerojatno je pogađao jer bi se u nedoumici obično odlučio za desni put. Valjda mu je donosio sreću. Vidjet ćemo što će donijeti nama.

Kad je sunce zašlo, sjahali smo i napravili logor. Trebalo je odmoriti i nahraniti konje. Uostalom, nije imalo smisla putovati noću kad je Vonomir i danju jedva slijedio trag. A mogli bismo i upasti u razbojničku zamku. To što ih dosad nismo susreli, može se pripisati bauljanju sporednim putevima. Možda su nas i vidjeli, ali ih je obeshrabrio očit nedostatak ičeg vrijednog krađe.

Kluk je svoga konja, dok je pasao, lancem vezao za najbliže deblo. Primijetio je kako mu se smijem i objasnio: „Nemaš pojma kako je to kad ti ga ukradu. Ove šume sigurno vrve lopinama.“

Nije mi se dalo objašnjavati kako me u slučaju prepada neće biti briga za konja jer ću ležati prerezana grla, bez ikakve brige na svijetu. Okrenuo sam se i utaborio ispod bukve koja je stajala relativno daleko od ostalih.

Vonomir je bio protiv paljenja vatre, no Ladislav mu je odbrusio da ne namjerava jesti sirovi odojak. Nisam se dovoljno dobro skrio jer Ladislav me spazio i poslao da s Mislavom prikupim granje za vatru. Za to vrijeme on je obavljao klanje. Bolno zapomaganje umiruće životinje pratilo me dok sam se zavlačio u šumu. Svjestan sam da druga bića moraju umirati da bi moja vrsta preživjela, no ne mogu reći da mi je ta spoznaja ugodna. Još mi je teško ubiti životinju. S čovjekom je lakše, u njemu se uvijek može naći neko zlo ili sjeme budućega. Životinja te uvijek gleda kao prijatelja, što je zapravo podlost i nabijanje krivnje s kojom ona nema problema dok preživljava. Kao što ni ja nemam problem sa žvakanjem nakon što je netko drugi obavio usmrćivanje.

Vratio sam se na čistinu dok su svinjče nabijali na ražanj. Legao sam na bok i odmorio izmučene dijelove tijela. Iako sam neznalica za pitanja čovjeka i svijeta, prilično sam siguran da čovjek nije stvoren za cjelodnevno jahanje.

Ladislav je uz pomoć kremena zapalio vatru. Kluk je okretao ražanj i prinosio lice mrtvoj svinji, kao da tepa novorođenčetu. Malo dalje, Vonomir je u sjaju vatre proučavao zagonetni svitak, kao da će, pokaže li dovoljno strpljenja, nerazumljivi simboli progovoriti naglas.

Dok su Ladislav i Muhlo srkali medovinu, Mislav je mačem mlatarao po zraku. Svako malo pomilovao bi oštricu i poljubio hladnu površinu. Što drugo očekivati od budala koje svojim mačevima nadijevaju ljudska imena? Ime prvog čovjeka kojeg mladi ratnik ubije odjekivat će u svakom zamahu oštrice. Sa svakim Mislavovim zamahom morao sam zahihotati. Poglavnikov sin nije imao tu sreću da mu čelik nosi ime nekog slavnog ratnika, kao Zdeslavov Kamen ili Muhlov Nićifor. Mislavova prva žrtva bio je poluslijepi prosjak Milorad. „Fiju, fiju, fiju“, glasao se Milorad, uzalud iskovan od krhotina legendarnog Amfilohija, mača kojim su vitlale sposobnije ruke. Nije čudo što se budale vječno grizu sa susjedima, ljudima koje znaju bar iz viđenja, inače će im mačevi ostati bezimeni. Meni to ne bi bio problem. Neko sam se vrijeme ponosio činjenicom da sam potisnuo ime prvog jadnika kojemu sam oduzeo život. No svaki put kad hladnu kovinu napajam tuđom krvlju ona mi se predstavi. Ime joj je Krivnja.

Sklopio sam oči i prepustio se. Umor je umorstvo uma, i dobro da je tako. Poludio bih da ne mogu bar privremeno ušutkati misli. Jedna po jedna, otpadale su s mene kao žuto lišće. Umor mi je polako ogulio kožu i nabio me na ražanj sna pa počeo lagano okretati, sve sporije i sporije. Uranjao sam u besvijest i izranjao, vrtio se uz nježno pucketanje vatre i Mislavovu frulu koja je zamijenila fijuk čelika. Krhki tonovi stidljivo su se probijali kraj drugih zvukova, sjali u kratkoj, dragocjenoj neponovljivosti – i nestajali. Negdje s druge strane mojih zatvorenih kapaka Mislav je blistao u jedinoj stvari koja mu je polazila za rukom. Čekao sam da ga neka ručetina pljusne što remeti tišinu noćnog logora, ali nitko nije reagirao.

Zvuci svirale bili su šumske vile koje me ljuljuškaju i miluju negdje izvan prostora i vremena dok ih nije rastjerao lavež mojih suplemenika. Ladislav je, pripit, provocirao Muhla spominjući osramoćenog sina. Iako je Muhlo, kao manje-više svaki odrasli muž, pokopao petoro novorođenčadi, na gubitak ovog jednog bio je posebno osjetljiv. Tučnjava koja je izbila nije me nagnala da otvorim oči. Mogla je završiti na samo jedan način: Ladislav će prebiti Muhla, kojemu će biti slaba utjeha što može prebiti bilo koga drugog, pogotovo onog tko bi mu se smijao sa strane, obojica će potegnuti još medovine, izgrliti se i izgubiti svijest. Sve je išlo predvidljivim tijekom dok netko nije izvukao mač.

Budući da ubijanje suplemenika ipak nije dio zdravog pijančevanja, otvorio sam oči. Muhlo i Ladislav držali su mačeve, ali nisu gledali jedan u drugog, nego u tamu šume. I Mislav je frulu zamijenio Miloradom. U odsjaju vatre vidio sam ljudsku priliku koja se prikrala do ruba logora. Vonomir je napeo luk i nišanio u uljeza.

„Mir s vama, moćni ratniki“, rekao je glas iz sjene. Nepoznatome muškarcu nije se moglo razabrati lice.

„Tako je“, rekao je Ladislav, „a da bi mir i ostao s nama, odjebi.“

„Što su to za grubi riječi? Oni nisu Božji vitez dostojni.“

„Kako to govori?“ čudio se Muhlo. „Jel on to nas zajebava?“

„Oprostite vi, moćni ratniki, što ja komadić lošije vaša jezik govorim“, nastavio je neznanac. „Ja dođem od vrlo daleko.“

„Sad se lijepo tamo vrati“, rekao je Ladislav.

„Ja sam Hans. Moji slavenski prijatelji zovu mene Hanžek.“

„Znači, mi te sigurno nećemo tako zvati“, odbrusio je Ladislav.

„Ja dolazim u mir“, rekla je pridošlica stupajući na prostor obasjan vatrom. Radilo se o zdepastom muškarcu srednjih godina, uglavnom bez kose, što je kompenzirao dugom sijedom bradom. Nosio je grubu lanenu halju pohabanu od intenzivnog nošenja i nekoć bijele vunene čarape ispod jednostavnih sandala. Već s ove udaljenosti mogao sam ga namirisati.

„Jel to druid?“ pitao je Mislav dok je uzalud pokušavao smiriti drhtanje ruke s mačem.

„Baš i ne izgleda opasno“, komentirao je Kluk.

„Ja sam prorok od Isus Krist, naš Gospodin.“

„Ne poznajem tog gospodina“, rekao je Ladislav, „niti želim.“

„O ne, ne, dopustite vi mene objasniti. Ja sam sluga od sin Božji koji svojevoljno za spasenje od svijet na križ umro je.“

„Svojevoljno?“ pitao je Vonomir. „Misliš, kult samoubojica?“

„Ne, ne, ne. On je se za nas žrtvovao.“

„Kažem ti da ga ne poznam“, ispljunuo je Ladislav na rubu vikanja.

„Zapravo, ja poznam ga također ne“, rekao je Hans. „On je prije više stotine godine umro.“

„I što sad hoćeš?“

„Ja sam poslan njegov sveti riječ širiti.“

„Mislim da taj tvoj leš nema puno toga za reći.“

„O, ali on je živ. Na treći dan je on od mrtvi ustao.“

„Što kažeš? Nemrtvi? Čuo sam seoske babe da pričaju o bićima između života i smrti, ali nikad nisam vjerovao. Ne vjerujem ni sad.“

„Ti ćeš ono vjerovati ako ti mi prilika daš bolje objasniti.“

„Nemaš ti meni što objašnjavati, debeli. Vrati se odakle si došao i nastavi razgovarati s mrtvima.“

„Mislim da, kako bi reko“, ubacio se Žulj, „ovdje je očito i sve upućuje na to da, hoću reći, ovaj čovjek i njegov luđački kult, je li, u pitanju je kršćanstvo.“

„Kršćanstvo?“ zagrmio je Ladislav i podigao mač. „Hrvati su preziđe…“

„Predziđe“, ispravio ga je Muhlo i pljunuo.

„…istinskih bogova. Nikad ti nećemo dati da nas pokrstiš. Nikad, čuješ li?“

„To što mu oči idu u križ, ne znači da želi biti kršten“, pridodao je Vonomir.

„U redu, u redu“, nastavio je uljez, „zaboravljajmo mi na trenutak moja poslanje. Mogu ja vas zamoliti da vi sa mnom svoja skromna večera podijelite? Cijeli dan sam ja ništa okusio.“

„Bez brige, vidim da imaš dobre zalihe“, rekao je Ladislav pokazujući prema Hansovom trbuščiću.

„Ja molim vas. Jedna desetina od odojak će dostajati.“

„Putniče“, rekao je Vonomir, „ako dolaziš u miru, sjedni i večeraj s nama.“

Ladislav je mrko škiljio u Vonomira i Hansa, svakim okom u jednoga. Onda je, još uvijek ne spremajući mač, rekao: „Ajde dobro, sjedni.“

Prišao sam Vonomiru i šapnuo: „Što to radiš? Ne znamo ni tko je, ni što namjerava.“

„Upravo zato sam ga pozvao k nama. To je jedini način da saznamo.“

„Kako možeš znati da nije špijun koji će nas izdati?“

„Lijepo“, rekao je Vonomir na granici čujnoga. „Nisam rekao da će ovo druženje napustiti živ.“ Navukao je topao domaćinski osmijeh i gostu ponudio da sjedne. Svima su čudno svjetlucale oči, možda od vatre, možda od čekanja da poteče krv.

Odrezavši komad donekle pečenog mesa, Vonomir ga je ponudio Hansu. Zatim je najbolji komad ponudio meni, smiješeći se nespretno. Odbio sam.

Vonomir je vješto prikrio nelagodu i okrenuo se gostu: „Odakle dolaziš, putniče?“

Ovaj je neko vrijeme samo grizao i žvakao, valjda da mu meso ne bi pobjeglo ili da se ne bi probudio iz ugodnoga sna prije nego je barem jednom progutao. Progovorio je mljackajući: „Ja dolazim od sjeverozapad, iz Franačka, to bila jedna vrlo duga putovanje.“

„Nisi valjda čitavo vrijeme putovao sam“, čudio se Ladislav.

Ni junak poput njega ne bi se u daljinu zaputio sam.

„Ono bilo dvanaest od nas kad pošli smo, ali moji bratovi su na put poumirali.“

„Je li te strah?“ pitao je Vonomir.

„O nein. Gospodin je moj pastir koji vukovima glave reže.“

„Zašto o sebi govoriš kao o ovci?“ čudio se Ladislav.

„To jesam ja.“

„Jebiga, šteta što te netko već oštrigao“, rekao je Ladislav i pokazao prema glavi. „Ne izgledaš jestivo, dakle ne vidim nijedan razlog da se dalje družimo.“

„Ja mislim da ja koristan suputnik biti mogu. Ja sam vješt u baratanje sa štap.“

„Ta štaka ti je oružje?“ čudio se Muhlo. „Mislio sam da ti treba da hodaš.“

„Ti bi se začudio, moćni ratnik. Što kažete vi? Mogu ja s vama ići?“

„Tko kaže da smo krenuli u istom smjeru?“ pitao je Vonomir.

„Dobar primjedba“, izmotavao se Hans. „Ali ja sam sluga Božji i idem kamo me Gospodin šalje. Posao čeka na mene na svaka strana od svijet. Svaki put je moj put.“

„Osim onog kojim si već prošao“, rekao je Vonomir. „Igrom slučaja baš smo se zaputili prema sjeverozapadu.“

„Da“, ubacio se Ladislav, „stvarno nemaš sreće.“

„Pa sad“, rekao je Hans, „ja sam na svoj put ne u baš svako selo svratio. Ja mogu propušteno nadoknaditi.“

„A možeš i lijepo odjebati u skokovima“, rekao je Ladislav, „što kažeš na to?“

„Plemeniti ratnik, ja vidim da ti onaj si koji zapovijeda. Možeš ti mi objasniti zašto ja s vama ne ići mogu? Ja obećavam da ja se za hrana sam brinuti ću.“

„Ne može.“

„Ali zašto? Sa mnom ćete vi više ljudovi za straža imati. Vi ćete duže spavati moći.“

„To je istina“, odvažio se Kluk i požalio kad su ga svi pogledali kao idiota, što je i bio.

„Nek ti mali vrač objasni“, rekao je Ladislav.

„Pa da, sad, na stranu to što je zahukala sova kad je došao, a to je, je li, loš znak, nego prilično je jasno i očito da broj, kako bi reko, ne bi bio prikladan pa onda ni zaštita bogova ne bi više, je li, a nama je jako važno da bude.“

„Ja sam njega ništa razumio.“

„Najčešće ga ne razumijemo ni mi, ali ovo je bilo jednostavno“, rekao je Vonomir. „Problem je u broju. Kod nas je sedam sveti broj. Zato nas je toliko.“

„Što kažete vi ne?“ obradovao se Hans. „Također u moja vjera je sedam sveti broj.“

„Ali ako nam se pridružiš, bit će nas osam“, prizemljio ga je Vonomir.

„O.“

„Debeli, ne možeš s nama i gotovo“, rekao je Ladislav i ustao. Zaljuljao se i krenuo prema grmlju. „Dat ću ti oproštajni poklon. To je isto nešto što je umrlo pa izašlo za tri dana. Hahaha.“

Smijao se dok je nestajao u gustišu. Čuli smo šuštanje lišća, zveckanje remena i šuškanje hlača praćeno Ladislavovim stenjanjem. Baš kad je trebao uslijediti slavodobitni uzdah, šumom se prolomio vrisak.

„Jebem ti konja u potkovu“, psovao je Ladislav iz šipražja.

„Što je bilo?“ viknuo je Vonomir. Muhlo je već mlatio Nićiforom po šikari i probijao se dublje u tamu. Mislav je isukao Milorada i zauzeo borbeni položaj. „Tronoga zvijer“, šapnuo je.

Da je bio dan, nagradio bih ga posprdnim smijehom. Ovako sam i ja isukao mač i gledao u komad mraka iz kojeg je svakog trena nešto trebalo iskočiti.

Žulj je mahao svim raspoloživim zečjim šapama mumljajući čarobne formule. Nisam ga razumio, niti sam htio. Svi smo gledali u crninu među drvećem, gdje su odsjaji vatre rađali zlokobne pomične sjene. Činilo se da je čitava šuma oživjela i počela se primicati. Osjetio sam strah kakav nisam osjetio ni za jednog napada na srpska sela. Nešto je bilo tamo i dolazilo je po nas.

Jedna od sjena poprimila je ljudski oblik i odvojila se od mraka. Golema, s dvije glave. Baš kad sam želio pobjeći, pokazalo se da je riječ o Muhlu koji je pridržavao posrćućeg Ladislava. Prišli su bliže vatri, gdje je Muhlo spustio ozlijeđenoga.

„Što se dogodilo?“ pitao je Vonomir.

„Nešto me ujelo“, dahtao je Ladislav. Čelo mu se sjajilo od znoja, a oči su se bespomoćno koprcale u različitim smjerovima.

„Mali vraču, dolazi vamo!“ viknuo je Muhlo. „Gdje te ujelo?“

„U guzicu, jebem je u zube pogane.“

„Okreni ga na trbuh“, rekao je Vonomir, a Muhlo poslušao. U svjetlosti vatre presijavalo se Ladislavovo tijelo, četiri lakta hrvatstva s moćnom stražnjicom kao središtem. Iako je svjetlo bilo prigušeno, na desnome guzu jasno su se vidjele dvije krvave točke.

„Zmija“, rekao je Vonomir.

„Čovjek treba otrov isisati“, rekao je Hans. „Dopusti mene, moj dijete.“

„Miči se… od moje guzice“, dahtao je Ladislav, „bolesniče kršćanski.“

Onda se ukipio i viknuo: „Muhlo, gdje si? Ne vidim te!“

„Svako zlo za neko dobro“, šapnuo sam.

„Slijep sam!“ jaukao je razroki ratnik.

„Mali vraču, možeš li mu pomoći?“ pitao je Vonomir.

Žulj je opipao Ladislavovo zapešće i čelo, zatim šakom zagrabio po prašini i raspršio je zrakom. „Krv mu je, kako bi reko, otrovana i samim time nije moguće, koliko god bih ja htio, a htio bih, nije da ne bih, međutim ne, nikako… Žao mi je.“

„Nemoguće“, šaptao je Ladislav. Nije to činio namjerno, naprosto nije imao snage da govori glasnije. „Ne mogu… otići ovako.“

„Smrt nije kraj, moj sinko. Priznaj Krist za Bog i ti ćeš vječno živiti.“

„Neka… odjebe.“

Muhlo je zamahnuo mačem, a Hans ustuknuo i podigao ruke u znak obećanja da će šutjeti.

„Uvijek sam želio… umrijeti u boju… za narod svoj.“

„Tvoj rod ti je zahvalan za sve što si mu dao“, rekao je Vonomir i stisnuo Ladislavovu ruku onako kako nikad nije stisnuo moju. „Živio si časno i umireš neporažen.“

Ladislav se kiselo osmjehnuo. „Neporažen…“ Slabašan, podigao je glavu i rekao: „Jebena zmijurina.“ Tijelo mu je klonulo, a oči ostale zamrznute, prvi put gledajući u istome smjeru. Prema smrti koju nitko drugi nije mogao vidjeti. Zasad.

Svi su šutjeli dok Kluk nije progovorio: „Na kraju uopće nije probao odojak.“

Dok su tupi predmeti letjeli prema Kluku, začulo se udaranje drveta o tlo. Okrenuo sam se i ugledao Hansa kako objema rukama drži štap zaboden u zemlju. Pod njim se, samo stopu od Vonomirova gležnja koprcala čudna crna zmija širom rastvorene čeljusti. Dva oštra zuba presijavala su se u svjetlu vatre.

Pogani prorok podigao je nogu i otrovnici smrskao glavu.

Vonomir nije znao što bi rekao, ali Hans jest: „Mogu ja sada sa? Sa mnom smo mi sedam.“