Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XIII.

„I onda je otac ugojeno tele zaklao od sreća da njegov izgubljeni sin vratio se“, zaključio je Hans još jednu u nizu priča kojom nas je pokušavao obratiti. Zasad mu nije išlo. Bez vojske iza sebe i prijetnje smrću teško da će mu ikad uspjeti.

„Ne razumijem“, rekao je Mislav. „Otac je zaklao tele, a ne sina? To mi nema smisla.“

„To i jest da poanta.“

„Da nema smisla?“ ubacio sam se. Hans mi je uputio mrgodan pogled i nastavio: „Stvar je da otac dobar je i se raduje zbog povratak od sin kojeg on za mrtav držao je.“

O ne, evo ga opet. Još jedan trenutak u kojem se mrtvi vraćaju među žive, a fanatici piju krv i jedu ljudska tijela. I ovakve boleštine nazivaju radosnom viješću? Znao sam da su luđaci u pravilu radosni, ali ne treba pretjerivati.

„Otac u priča je zapravo svemogući Bog, a sin obraćeni grešnik.“

„Znači, Bog je svemoguć“, uključio sam se. Hans je oprezno kimnuo pokušavajući predvidjeti odakle stiže zamka. „I zna sve?“ Opet kimanje. „Čemu onda toliko veselje ako je cijelo vrijeme znao da će se sin vratiti?“

„Ti izvrćeš sve, moj sinko.“

„A je li tele u priči zapravo Božji sin kojem će kanibalski sljedbenici proždirati tijelo?“

„Ti si sve krivo shvatio.“

Slegnuo sam ramenima i rekao Žulju: „Mali vraču, zašto ti ne obratiš njega? Ispričaj mu neku od naših legendi.“

„A ne ne, nikako to nisu legende jer to bi, vidiš, moglo značiti da njihova istinitost, kako bi reko, dolazi u pitanje, a to naprosto ne može, je li, nikako, pa onda, dakle, legenda nije, razumiješ, možda najbolji način da se izrazi ono što bi, što bi…“

„Jel ti sad jasno zašto ga je bolje pustiti da šuti?“ rekao je Vonomir koji nam se pridružio. Na jednom je blatnjavom dijelu ceste prepoznao trag koji slijedimo, što je značilo da smo pogodili pravi put. Nije se morao naprezati dok god je staza vodila jednim mogućim smjerom.

„Ispričat ću ti legendu o Jeseni“, rekao je Vonomir.

„Ne opet“, gunđao sam.

„Ti onda začepi uši. Dakle, Svarog je silovao Drvo života i ono mu je rodilo četvero blizanaca. Budući da su, striktno gledano, bili kopilad, njegova žena Vida zabranila mu je da ih dovede u Svitogor, odnosno grad bogova. Mali i goli, blizanci su željeli zadiviti oca i nagovoriti ga da ih ipak primi.“

„Oni htjeli nisu s majka ostati?“ pitao je Hans.

„Naravno da ne. Tko bi htio cijelo vrijeme živjeti s drvetom?“

Ako treba birati između drveća, bogova, i ljudi, drveće mi nekako najbolje zvuči. Nisam to rekao naglas.

„Uglavnom, Proljeće je napravilo haljinicu od krošanja u cvatu. Nije se trebalo previše truditi – bilo je divne naravi i ugodno mirisalo. Svarogu se svidjela slađahna djevojčica i uzeo ju je k sebi. Bratac Ljeto, s druge strane, bio je pravi mali mangup. Vrućinom je spalio zemlju samo da se napravi važan i toplim zrakama natjerao smrtne žene da skinu odjeću i hodaju gole. Svarog je, ponosan, rekao: ‘To je moj dečko’ i prihvatio ga. Zima je svojim dahom zaledila jezera i ubila prirodu. Hladnim očima pogledala je oca koji je pomislio: ‘S ovom malom bolje se ne zajebavati’ i pozvao je k sebi. Bratac Jesen, dobrodušan ali priglup momak, nije znao čime bi zadivio oca. Ništa mu nije padalo na pamet pa se za pomoć obratio čovjeku. Ovaj mu je rekao: ‘Prvo mi daj plodove jabuka, krušaka i drugog voća.’ Jesen je učinio kako je tražio. Sad je na čovjeku bilo da uzvrati uslugu. Od zreloga grožđa napravio je vino i jednu bačvu dao Jeseni. ‘Nosi to ocu’, rekao je čovjek i namignuo. ‘To je sve?’ uzdahnuo je bratac Jesen, ali kako nije imao ništa bolje, s bačvom je otišao Svarogu. Ovaj je sumnjičavo odmjerio neugledan poklon. Nakon što je popio jednu čašu, zadovoljno je kimnuo. Nakon pola bačve, svi su bogovi bili mrtvi pijani. Svarog je zagrlio Jesen i viknuo: ‘To je moj sin’. Jesen, stidljiv kakav je bio, sav je porumenio. I to rumenilo danas vidimo kad jabuke dozrijevaju.“ Vonomir se smiješio od uha do uha. „Što kažeš?“

„Zanimljivo“, rekao je Hans, „ali ja pouka nisam shvatio.“

„Jebala te pouka. Bitna je priča“, rekao je Vonomir i odjahao na čelo povorke. Na nas se opet spustila tišina. Zalazeće sunce probilo je vunaste oblake i nebom razlilo njihovu krv. Netko bi u tome vidio loš znak, ja sam vidio ljepotu. Takvi prizori nikad nisu trajali koliko bih želio.

Dok su se s neba cijedili posljednji ostaci umirućeg dana, naišli smo na ruševine drevnoga hrama. Barem pretpostavljam da se radilo o hramu jer od nekoć ogromne kamene građevine ostala je samo hrpa kamenja i dva vješto ukrašena stupa koja ne bi nadvisila ni trojica muškaraca kada bi se popeli jedan drugome na ramena. Mjesto je nudilo odličan zaklon i logor koji je lako braniti.

Vonomir je zabranio paljenje vatre, a Muhlu je bilo svejedno pa smo ostatke odojka pojeli hladne, što i nije bilo strašno. Baš sam se ispružio na travi ispod oveće kamene gromade kad je Hans opet počeo sa svojim nebulozama. Kriv je bio Mislav koji mu je postavio idiotsko pitanje: „Kako ti se ne gadi piti krv?“

„Svakom je to teško na početak, ali čovjek navikne se s vrijeme. Ono je bitno znati da to krv od spasitelj postaje, razumiješ ti?“

Mislav je kimnuo uznemirena lica. Nije trebalo gledati kroz njegove oči da bi se vidjela slika koja ga je zaprepastila: kult vampira kojima se krv zaklanih životinja, možda i nečeg goreg, prelijeva niz brade.

„Sine Zdeslavov“, javio se Vonomir, „otac će ti se uzrujati ako sazna da si dao strancu da ti puni glavu krivovjerjem.“

Mislav se odmah udaljio od Hansa koji mu je stigao dobaciti samo: „Imaj nikakve brige, sinko. Bitno je što tvoj nebeski otac o tebi drži.“

Nebeski otac. Kao da nije dovoljno strašno imati onoga zemaljskog. Suštinski su vrlo slični: i taj nebeski cijelog me života zanemarivao, a sada želi da u njega vjerujem. Ako je toliko usamljen i nesiguran da ovisi o svakodnevnom divljenju beznačajnih stvorova, onda zaslužuje samo žaljenje.

Klukova džukela počela je režati.

„Što je, Tristane? Što te muči?“ pitao je Kluk, no pas se nije obazirao. Gledao je u neprobojnu tamu i puštao duboke grlene zvukove. Muhlo je isukao Nićifora. Premda je svojedobno predlagao da se džukca obeživi, otkako se ispostavilo da nam je pokazao pravi put, smatrao ga je Svarogovim poslanikom kojeg treba shvaćati ozbiljno. Nije mi padalo na pamet ustajati i mačem dočekati nešto za što će se ispostaviti da je vjeverica. Dlakave beštijice postat će mi zanimljive tek kada ponestane odojka.

Pas je sve glasnije režao, oteo mu se i kratak lavež. Kad sam se pridigao, vidio sam ljudske siluete kako izranjaju iz tame. „Opet misionari?“ dobacio sam iako mi nije bilo do smijeha. U načinu na koji su se siluete kretale bilo je nečeg neprirodnog i uznemirujućeg.

„Tko je tamo?“ viknuo je Vonomir. Tri su prilike šutke koračale prema nama. Sa svakim korakom obrisi su postajali jasniji. Radilo se o relativno niskim muškarcima glava pokrivenih crnim kapuljačama. Nisu nosili oružje. Hodali su polako, kao da ih ne može preplašiti ništa čime im možemo zaprijetiti.

„Sveto Trojstvo?“ pitao je Kluk, a Hans odmahnuo glavom i podigao štap.

Kad su se približili na dvadesetak stopa, mogao sam im razabrati lica. Nosili su čudne kratke brade koje su im zaokruživale usta. Sva su trojica imala isto lice.

„Druidi“, šapnuo je Mislav.

„Još jedan korak i odapinjem“, rekao je Vonomir ciljajući. Blizanci nisu ništa rekli niti im se promijenio izraz lica. Nisu se zaustavili.

Vonomir je odapeo i pogodio srednjega u srce, što i nije bilo teško s tako male udaljenosti. No druid se nije zaustavio. Sa strijelom koja mu je stršila iz prsiju hodao je prema nama. Čvrsto sam stezao mač osjećajući kako mi se znoje dlanovi. Nadao sam se da mi neće skliznuti.

Blizanci su zastali na nekoliko koraka. Srednji je iščupao strijelu iz grudi, prelomio je i bacio na tlo. Pitao je: „Tko ste vi?“

Nikad nisam čuo tako smiren glas, lišen ikakvog osjećaja. Djelovao je beživotno, kao mrtva struja zraka koja zvižduče kroz pećinu.

„Mi smo… putnici koji dolaze u miru“, odgovorio je Vonomir, što je zvučalo glupo s obzirom da ga je maloprije pokušao ubiti.

„Dolaze u miru“, rekao je desni blizanac.

„U miru“, poput sablasne jeke javio se lijevi.

„A koji ste vi, konja vam jebem nepotkovanog?“ pitao je Muhlo. Oštri Nićifor stajao je uspravno, savršeno miran, kao produžetak dlakavih ručetina spremnih da za zabavu zakotrljaju koju glavu prije počinka.

„Nisam razumio ovo s konjem“, rekao je srednji.

„Mislim da želi znati tko smo“, rekao je lijevi.

„Mada to uopće nije relevantno“, rekao je desni.

„Želim vas nešto pitati“, javio se srednji.

„Pitaj“, rekao je Vonomir. Glas mu je zatitrao kao mladoj pječki.

„Zanima nas jeste li ljudi“, rekao je desni.

„Naravno smo mi ljudi“, javio se Hans, „kakvi su to gluposti?“

„To što hodate na dvije noge i pravite zvukove koji ponekad imaju smisla, ne znači da ste ljudi“, rekao je lijevi. Zahvaljivao sam bogovima što su nenaoružani, inače bi mi već sada hlače bile pune. Koža mi se ježila kad god bih im začuo glas. Iako nije zvučao starački, odisao je drevnošću, kao uostalom i njihova lica, mirna i bezizražajna. Ovo su, bez ikakve sumnje, bili legendarni druidi.

„Odgovorite mi ovo“, rekao je srednji. „Koji je narod najvredniji na svijetu?“

„To je lako“, rekao je Muhlo, „rvatski, naravno.“

U stanci koja je nastupila pitao sam se jesu li druidi zadovoljni odgovorom. Onda su napali.

Kretali su se tako brzo da ih je teško bilo pratiti. Prije nego sam stigao zamahnuti, mač mi je poletio zrakom. Ubrzo sam letio i ja, samo na drugu stranu. Odozdo sam, kao kukac, bespomoćno motrio kako Muhlo zamahuje i promašuje druidov vrat. Drugi je s lakoćom odbijao Vonomirove i Hansove udružene napade kao mačka koja se poigrava s miševima. Trećemu je Žulj bacio crni prah u oči i podignutih ruku uzviknuo najtežu plemensku kletvu. Druid nije ni trepnuo. Primio je Žuljevu lijevu ruku ispod ramena i slomio je kao grančicu. Donji dio iščupao je kao muhi krilo. Žulj je vrištao dok mu je krv šištala iz batrljka na koji mu se svela ruka.

Druid se posvetio Kluku. Ovaj ga je raspalio toljagom, tako snažno da mu je trebao puknuti svaki vratni kralježak. Glava mu se gotovo okrenula oko svoje osi. Druid ju je mirno vratio u normalan položaj i primio Klukovu ruku. Čekao sam da i ona pukne kao šiba, no druida je omeo Mislavov udarac mačem. Bacio je Kluka kao krpenu lutku, ovaj je doletio na glavu i izgubio svijest. Zatim je druid zgrabio Mislava za vrat, podigao ga uvis i počeo gušiti. Nesuđeni poglavnik se ritao, nemoćan kao novorođenče.

Moćni Muhlo ne bi imao šanse protiv prvoga druida da mu Tristan nije skočio u pomoć. Zabio se u druidove noge pokušavajući ga ugristi. Ovaj je spustio pogled, što je Muhlu bilo dovoljno za jedan muški zamah. Druidova glava, još uvijek u kapuljači, odvojila se od tijela, ali nije bilo krvi. Tijelo je stajalo ukopano dok su između ramena frcale iskre, kao na proljetnome krijesu.

„Šupka mi Crnobogovog!“ mumljao je Muhlo.

Treći druid lupio je Vonomirovu glavu o Hansovu. Udarac je bio tako silovit da me čudilo da krv i mozak nisu potekli kao bjelanjak iz skrhanoga jajeta. Druid me spazio kako puzim prema ruševinama. Krenuo je prema meni.

Nisam imao oružja i bilo je jasno da moljakanje neće pomoći. Moja smrt imala je lice. Nadao sam se da će biti brza.