Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXVI.

Odvesti zarobljenike do kraljičina logora značilo bi njihovu smrt, a za to je još bilo rano. Nije saznala sve što je mogla koristeći metode alternativne mučenju. Glupavi kakvi jesu, već su joj odali više nego su trebali. Uostalom, prije povratka morala je Mislavu spasiti život. A imala je i još jedan razlog za oklijevanje. Nakon dana i noći provedenih u osami, godilo je čuti tuđe glasove, boraviti među ljudima, makar se radilo o muškarcima, i to najgoroj sorti – primitivnim huljama.

Jahali su dok nisu iskoristili zadnji tračak danjeg svjetla. Polumjesec na nebu bez oblaka omogućio bi im da još neko vrijeme nastave put, no naišli su na zgodnu čistinu gdje bi bilo dobro provesti noć – dovoljno blizu cesti da se čuje prolazak konja, dovoljno skriveno iza drveća da ih jahači ne mogu primijetiti u mraku, s dovoljno praznog prostora da im se nitko ne može prikrasti s leđa. Damnana je zabranila paljenje vatre, što nije naišlo na negodovanje budući da nije bilo hladno, a odojak je odavno bio samo sjećanje. Mislava je tištalo samo to što joj neće moći promatrati lice u treptavom sjaju vatre. Cijelim ju je putem pogledavao ulažući velik trud da pritom bude suptilan. Sa svakim tajnim pogledom više mu se činilo da su žene ipak privlačnije bez brkova.

Dok je Mar Lon istezao mišiće, a Miro u grmu nanosio Dragleilinu kremu za prepone, Mislavu je sinula briljantna zamisao. Svukao je ogrtač, isukao Milorada i počeo mlatiti zrakom radeći uobičajene vježbe, s time da su mu pokreti bili brži i snažniji, a umor gotovo da nije osjećao. Dao bi jedno mudo kad bi Damnanu ičime mogao zadiviti, no glavni je cilj sada bilo nešto drugo.

„Napadaju te obadi?“ pitala ga je, kao što je očekivao.

„Jok, vježbam.“

„Ne radiš to dobro. Ne želm zamslit na šta ličiš u borbi.“

Prekinuo je vježbu i pitao: „Možeš li mi objasniti što krivo radim?“

Damnana je šutjela. Ne bi bilo mudro kurconoscima prenositi ratničke vještine koje bi se mogle upotrijebiti protiv nje i njezinih sestara. Doduše, teško da će itko od ovih poživjeti dovoljno dugo da ikom išta otkrije. Mislavu samo treba spasiti život prije nego ga odvede Morani, što ne bi trebalo biti teško jer momak je prijetnja samom sebi i brzo će se naći prilika. U međuvremenu bi dobro bilo kurconoscima pokazati što će se dogoditi ako budu tako glupi da je napadnu.

„Dobro“, rekla je, „al zapamti, jat nisam mama.“

„Naravno da nisi“, rekao je i pomislio kako bi joj svejedno cuclao sise.

„Ovo je Milorad. Kako se zove tvoj čelik?“

„Ne zoves nikako, to je samo oruđe. Čovjek je taj koj ubija.“

Mislav se osjećao glupo, a lekcija još nije ni počela.

„U redu. Ko prvo, prejako ga stišćeš. Opust prste, ne povlačiš uže.“

Na blijedoj mjesečevoj svjetlosti nije se moglo vidjeti kako su se Mislavu zažarili obrazi. „Tako ga primi“, rekla je.

Mislav je sanjao dan, ili noć, kada će on njoj izreći tu romantičnu rečenicu.

„U redu. Sad stan vako.“

Premda je u oponašanju njezinih kretnji bio trapav poput medvjeda, nije odustajao dok nije učinio upravo ono što je tražila.

„Dobro. Kads braniš, naprav ovo.“

Demonstrirala je nekoliko tečnih pokreta, prema gore i u stranu. Mislav ih je ponovio. “Tak nekako”, rekla je Damnana kad je zaključila da umjerena pohvala oduzima manje vremena od kritike.

„A napad?“ ohrabrio se Mislav.

„Za napad moraš pratit protvnika.“

Mislavu ništa nije bilo milije nego da je prati. Očima je upijao svaki djelić njezina tijela.

„Moraš uočt slabost“, govorila je nepomična, kao božica od kamena.

„Da?“ Mislav je lagano drhtao. Kako je krenulo, i mali Mislav uskoro će biti kao od kamena.

„Dalje je sve stvar brzine“, šapnula je.

Mada je znao da će navaliti, uhvatila ga je nespremnog. Nije mu bilo jasno kako je mogla tako hitro zamahnuti. Udarac čelika o čelik prostrujao mu je rukom do ramena. Drška mu se istrgnula iz stiska i Milorad je završio na travi.

„Ajmo opet“, rekao je. Damnani nije promaklo da je mač podigao lijevom rukom da bi ga zatim prebacio u desnu.

„Znaš, pomoglob da ga držiš jačom rukom.“

„To je neprirodno.“

„Ko i prežvljavanje nesposobnih.“

„Nisu me tako učili.“

„Nisu tebe nikako učli.“ Nasrnula je ne prekidajući razgovor. „Tvoji jarani se bore ko međedi.“ Mislav se ovaj put uspio obraniti. Puhao je i dahtao dok je Damnana govorila ležerno, kao da radi nešto opuštajuće poput čerupanja mrtve ptice. „To čak ima smisla aks snažan poput međeda.“

Mačevi su se sudarili uz glasan zveket. Dok su im oštrice bile priljubljene u zraku, lupila ga je koljenom u ruku. Milorad je opet odletio.

„Ak nis snažan ko međed, trebas borit glavom.“ Ali ne tom glavom, umalo je dodala pri pogledu na izbočinu među Mislavovim nogama.

„Ovo nije bilo fer.“

„Nije“, složila se. „Baš ko što u pravoj borbi neće da bude fer.“

Mislav se ugrizao za jezik jer opet je ispao glup. Zamislio je kako mu glava, nakon što ju je protivnik odrubio, dovikuje kotrljajući se: „Ovo nije bilo fer!“

Primio je dršku lijevom rukom i sjetio se jedinog savjeta koji mu je Muhlo dao. „Kaka tehnika? To je za pječke. Muški zamahni i udri.“

Napao je tako agresivno i žustro da je Damnana ostala zatečena. Na svako blokiranje životinjskih zamaha trošila je puno snage. Mislav, s druge strane, nije pokazivao umor. Nadirao je kao da mu o tome ovisi život. Damnana je čučnula, blokirala Mislavov napad pa ga, udarivši ga stopalom u gležanj, oborila na tlo. Prije nego se uspravio, nagazila mu je ruku s mačem i svoju mu oštricu prislonila na vrat. Mogao je samo dahtati i proždirati je pogledom.

„Dobro je imat skriveno oružje“, rekla je gledajući među Mislavove noge, „al preporučam da to bude nož.“

Mislav je postao svjestan izbočine koja je prijetila da podere grube lanene hlače. Dok je želio da ga zemlja proguta, začuo se kratak pljesak.

„Bravo“, rekao je Miro, „s obzirom da ga nisi ubila, dal se to računa kao da si mu spasila život?“

„Ne računa“, rekla je pomažući Mislavu da ustane.

„Molim da daljnje lekcije odgodite za sutra. Malo ste prebučni.“

„Baš bijahu super“, rekao je Mar Lon keseći se kretenski punih usta dvopeka.

Damnana je spremila mač i počela ispitivati kožu u potrazi za ogrebotinama. Morao ju je negdje zahvatiti jer po čitavom je tijelu osjećala vrućinu kakva je spopada samo kod ozljeda i bolesti. Nije pronašla nikakvu ranu, samo stare ožiljke, one koje si je sama nanijela u davno probdjevenim noćima kad je htjela osjećati nešto jače od tupila, makar bol. Davno zarasle rane kao da su opet prokrvarile. Širom razjapljene gutale su zrak i hranile vatru koja ju je izjedala. Je li to bilo ono o čemu su pričale starije ratnice? Da se, dok dvije žene razmjenjuju tjelesne sokove, može doživjeti nešto više od naslade? Ova usplamtjelost zasigurno je proizlazila iz perverzije, iz činjenice da je privlačnost bila neprirodna. Mislav je bio muškarac, a oni su služili samo kao davatelji sjemena, i to nekoliko puta u životu žene. Sjetila se kako su je kao djevojčicu upozoravali na nastranost raznospolne ljubavi. Životinjski nagoni su za životinje. Slobodno prepuštanje muško-ženskom općenju dovodi do prenapučenosti i propasti svijeta. Makar znala da to što osjeća nije prirodno, ipak je uživala u morbidnoj slatkoći, puštala misli da se igraju onako kako se stvarna tijela ne smiju. A i zašto ne bi? Samoći će se vratiti kad ova epizoda prođe. A proći će kad-tad.

„Moram isprazniti crijeva“, rekao je Mislav i nestao među stablima. Ukrućeni ud kao da je urlao Damnaninim glasom. „Tako ga primi.“

Je li ovo bila štrigina čarolija, vradžbina u Crnobogovu čast? Ako se i radilo o magiji, bila je presnažna, a Mislav preslab da bi joj se odupro. Budući da je Miro vjerojatno shvatio što smjera, Mislav je zašao dublje u šumu. Nije želio da ga uhvate na djelu, ne toliko zbog sramote, koliko zbog toga što nije htio da ga se prekida. Potreba je postala neizdrživa. Ud samo što se nije probio kroz tkaninu.

Na nešto što je zvučalo poput lisice, zastao je i osluhnuo. Nije bilo ničega. A i da je bilo, bio je toliko napaljen da bi navalio na prvu živinu koja bi mu se približila i ševio je do smrti. Zakoračio je prema obližnjem grmu kad se zbilo nešto čudno. Nestalo mu je tlo pod nogama. Da stvar bude bizarnija, nije ni padao. Tonuo je u blatnjavoj kaši koja mu je sezala do struka. Probao se iskobeljati, ali od pokreta je propao još dublje. Sve ispod pupka nestalo je u žitkoj smjesi prekrivenoj trulim lišćem.

Bogova mu, što da radi?

Logično bi bilo vikati upomoć. Damnana bi, po svoj prilici, dotrčala prva, ali ako mu sada spasi život, znači da ih već sutra može napustiti, nakon čega je više nikad neće vidjeti. To nije dolazilo u obzir, trebalo je smisliti bolje rješenje. Osvrnuo se u potrazi za granom koju bi mogao zgrabiti. Nažalost, ništa nije bilo nadohvat ruke.

Živo blato popelo mu se do prsiju. Što god poduzeo, moralo je biti odmah.

„Miro“, progovorio je, onako kako se budi zamjena na noćnoj straži, dovoljno tiho da se ne probudi nitko drugi. Odgovora, naravno, nije bilo. Zašto je morao zaći tako duboko u šumu? Počeo je vikati: „Miroslaveee! Dooođi!“

Okolna stabla šutjela su, kao da s velikim zanimanjem motre njegovo utapanje.

„Svarože, molim te, pomozi mi. Žao mi je što sam brata koristio da mi kolje žrtvene životinje. Odsad ću ih uvijek ubijati sam, obećavam.“

Svarog mu nije poslao znak. Ramena su mu nestala u blatu.

Očajnička situacija tražila je očajničku molitvu: „Svarože, pomozi mi i prestat ću misliti na štrigu.“

Činilo se da Svarog, unatoč ponudi da podanika nagradi samonametnutom patnjom, ima pametnijega posla kada se začulo šuškanje grančica. Na oskudnoj svjetlosti polumjeseca ukazala se Tristanova njuška. Pas je zalajao i počeo mahati repom kao da je sretan što se Mislav zabavlja.

„Tristan!“ obradovao se Mislav. Onda je shvatio da od džukca neće biti koristi. Mogao bi reći: „Daj šapu!“ I Tristan bi poslušao. Ali bio je puno lakši, mogao ga je samo povući sa sobom.

Tristan je prišao do ruba živog blata i počeo njušiti.

„Tristane, dovedi pomoć.“

Tristan ga je pogledao i zijevnuo. Zatim se bacio na leđa i počeo si lizati jaja.

„Toliko o čovjekovom najboljem prijatelju.“

Kao da je čuo zajedljivu primjedbu, Tristan je skočio na sve tri noge, zalajao i otrčao u nepoznato. Optimistični dio Mislavova uma nadao se da je otišao po pomoć. Realistični dio slutio je da je nanjušio vjevericu.

Iako se nije micao, Mislav je osjećao kako tone. Razina blata popela mu se do brade. Smiješila mu se krajnje neugodna smrt. Sjetio se igre na obali rijeke, u selu koje je sada bilo jedan čitav život dalje, onomad kad se s Bornom natjecao tko će dulje izdržati pod vodom. Sjećao se boli u prsima, glogotanja u ušima dok su pluća vapila za zrakom, a srce ubrzanim lupanjem prijetilo da će prsnuti. Kad je došao do točke na kojoj je tijelo vrištalo da više ne može, prisilio se da trpi još koji trenutak. Tek je onda, već na rubu nesvijesti, izronio i shvatio da je Borna opet izdržao duže. Sada nije bilo natjecanja, no gubitnik će opet biti on. Umirat će dovoljno sporo da stigne stotinu puta požaliti što nije stradao od mača. Ljudi prerezana grla patili su samo nekoliko otkucaja srca, ako i toliko. Njegovo će se nakucati prije nego dođe olakšanje. Ispod površine vrijeme je uvijek protjecalo sporije.

Blato mu je doprlo do usana. Crnobog ga je zgrabio za nogu i vukao prema Temnavi, otoku mrtvih. Podigao je glavu, ali sve je bilo uzalud. Odgađajući suočavanje s neizbježnim, samo si je produljivao agoniju. Pomiren sa smrću, šapnuo je: „Oče, žao mi je što sam te iznevjerio.“

„Bolje da mu to kažeš u lice.“

Otvorio je oči i ugledao Miroslava na rubu tekuće stupice. „Kako ti je ovo uspjelo?“ smijao se. „Nadmašio si samog sebe.“

„Hvala Svarogu! Izvuci me!“

„Mislim da neću moći sam. Možda da pozovem Damnanu.“

„Ne!“

Miro se nakesio. „Znači, ne želiš da prebrzo vrati dug? Poznajući tebe, to je ionako pitanje dana.“

„Molim te, izvuci me.“

„Zašto? Zato što smo iz istog plemena?“

„Zato što sam ti prijatelj.“

Miro se lecnuo kao da ga je nešto ubolo. „Prijatelj“, promrmljao je i otišao.

„Miro!“

Blato mu je prodrlo u usta i počeo je kašljati. To je dakle bilo to.

„Drži!“ začuo je i ugledao granu koju je Miro pružio prema njemu. „Morat ćeš je primit sam jer ne znam gdje su ti ruke.“

Mislav ih je uspio iščupati iz blata i čvrsto se uhvatiti za granu. Nakon što ga je Miro privukao do čvrstoga tla, Mislav se mogao izvući sam.

Dašćući, Miro je dobacio: „Izgledaš kao da si ronio u govnima.“

„Bar ne smrdi“, rekao je Mislav njušeći se. „Ne previše.“

Opet se pojavio Tristan. Mislav je čučnuo, pomilovao dlakavog stvora i pustio ga da mu oblizuje prste. „Dobar pas. Znao sam da ćeš uspjeti.“

„Uspjeti u čemu?“ pitao je Miro.

„Dovesti pomoć.“

„Nerado ti urušavam iluzije, ali Tristan je natjeravao vjevericu. Htio sam mu je oteti i ispeći na ražnju.“

Tristan je, mašući repom, gledao u Mislava svojim toplim očima.

„Dobar si bio, mali.“ Šapnuo je da ga Miro ne može čuti: „Dobra ti je bila ideja s vjevericom. Ne bi te slijedio da si samo lajao.“

Kad su se vratili do logora, Mar Lon je pitao: „Što mu bi?“

„Noćno kupanje“, rekao je Miro i ispružio se na pripremljenom ležaju.

Mislav se brzo pokrio plaštem da Damnana ne primijeti smeđi sloj koji se počeo koriti na njemu. Sutra će već nešto smisliti, sada je samo bilo važno zaspati. Naravno, bilo što drugo bilo bi jednostavnije jer mučilo ga je previše misli. Ono što se upravo dogodilo bio je znak kojim mu bogovi poručuju da tone u moralni glib. Drznuo se pomisliti da može birati između žene i naroda. U takvim stvarima izbora nema, to je sada jasno. Dok se trudio da, onako kako je propao u živo blato, potone u san, Mislavovom sviješću zujale su crne misli i ujedale ga poput obada. Govorile su: „Zzzaboravi.“

Nesvijest možda nije bila blizu, ali morala je doći. Nadao se da će, kad napokon zaspi, sanjati Damnanu jer za snove nitko ga nije mogao kriviti. U budnosti, s druge strane, više neće imati ništa s njom.