Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXIV.

 

Damnana se tiho probijala kroz raslinje uz lijevu stranu ceste. Hrvatske ratnike pratila je otkad su napustili ukletu šumu. Budući da je s njima jahao jedan od demonskih blizanaca, držala se na većoj udaljenosti. Vjerojatno je nije mogao namirisati (nije to, uostalom, uspjelo ni psu), no nije željela riskirati. Unatoč razmaku razbojnike je spazila i prije nego su oborili smreku. Kad je izbio metež, odlučila je oprezno prići bliže. Hrvati su se raspali na tri skupine, slijediti je mogla samo jednu. Nakon kraćega razmišljanja odlučila je slijediti, kako ga je debeli kurconosac maloprije nazvao, poglavnikova sina. Ako je ikoga morala zarobiti, on je bio najbolji izbor. Odrpanci su, uzevši zarobljenike, uzjahali i pobjegli u šumu, na stranu suprotnu od one na kojoj se skrivala tako da ih je ubrzo izgubila iz vida. Da je preživjeli ratnici – dlakavi, lukavi, nemrtvi i ćelavi – nisu svojim pojavljivanjem prisilili da ostane u zaklonu, lako bi uhvatila odrpance. Ovako su imali vremena da nestanu u šumi koju su poznavali bolje od nje. Hrvati su, umrtvivši nemrtvog, odjahali cestom, istim putem kojim su došli. Kod srušene smreke ostao je samo kršćanski vrač koji je plakao za poginulim demonom. Lako bi ga bilo ispitati i ubiti, ali nije joj mogao reći ništa što već nije znala, osim teoloških detalja koji je nisu zanimali. Pazeći da kobila ne bude glasna, prišuljala mu se iza leđa dok je kopao raku. Prešla je cestu i nestala u raslinju. Nije znala kamo da krene jer upravo je napustila jedini uređeni put, a nijedan dio neravnog terena nije izgledao izgaženije od ostalih. Iako to nikom ne bi priznala, u čitanju tragova nije bila tako vješta kao u borbi i prikradanju.

Pomirila se s činjenicom da joj ne preostaje drugo nego vratiti se na cestu i dostići dlakave ratnike koji su dosad vjerojatno oslobodili debeloga. Onda je zašuštalo lišće. Izvukla je mač i pripremila se na napad nekog od preživjelih razbojnika što su vrebali u žbunju. Ipak, ono što je izjurilo iz grma nije bio razbojnik nego tronogo pseto. Činilo se da je uhvatilo miris zarobljenih ratnika i krenulo njihovim tragom. Damnana se nasmijala i uprla pogled u krošnjama zaklonjeno nebo. Kako nakon ovog sumnjati u postojanje božica, i da su ženskog spola?

Tri su pseće šape šuškale po vlažnom lišću. Budući da se džukac kretao brzo i nepredvidljivo, morala je napeti oči da ga ne izgubi iz vida. Prići preblizu ne bi bilo mudro jer bi ga omela u traganju.

Pas je nestao iza blage nizbrdice. Kad se i Damnana spustila niz padinu, nije ga mogla naći. Niotkud nije dopiralo šušketanje grmova i lišća. Gdje li se mogao skriti? Tek kad je pogledom zatvorila puni krug, ugledala je stijenu obraslu mahovinom. Prišavši bliže, otkrila je uzak ulaz u pećinu. Iz otvora je dopirao miris mokre zemlje i ljudskih tijela što se dugo nisu prala. U ovako zatvorenom prostoru nije joj trebao pseći njuh.

Sjahala je i kobilu pomilovala po glavi.

„Tu me čekaj“, šapnula je vezujući životinju za debeli korijen što je stršao iz zemlje. Kobila ju je tupo gledala.

S mačem u ruci Damnana je zakoračila u mrak. Spilja je vodila blago nizbrdo i u stranu pa se procjep svjetla što je blistao za leđima ubrzo utopio u tami. Kretala se malim, nesigurnim koracima jer nije vidjela apsolutno ništa. Poželjela je izaći i vratiti se s bakljom, no to bi je koštalo previše vremena. Osim toga, ako oni koje je slijedila nisu nosili vatru, nije smjela ni ona.

Dok su joj noge gacale po blatu, trudila se da šljapkanje bude što tiše. Koža joj se ježila, što je pripisivala hladnoći, ali negdje iz dubine uma dopirao je okrutan glasić: „Bojiš se, Damnana, tim više što na to nisi navikla. Uvjerena si da nema muškarca ili zvijeri pod nebom koji bi u tebi izazvao strah. Ali sada nisi pod nebom. Zakopana si u ždrijelo zemlje, a zidovi se primiču.“

Što je brže disala, više joj se činilo da ostaje bez zraka. Od znojnih dlanova drška mača postala je klizava. Kada joj je rame dotaknulo zid, umalo je vrisnula. Zidovi su je počeli pritiskati! Zgnječit će je kao zrelo grožđe, uz razliku da se njezina krv neće pretvoriti u vino. Zgrušat će se u tami, hraniti stonoge i crve. U ušima joj je pištala tišina dok je klečala i drhtala. Neka bude brzo, mislila je iako je znala da je gušenje najsporija smrt. Osjećala je hladnoću kamena na čelu, no zid ju je odbijao dokrajčiti. Onda je shvatila da su zidovi ostali gdje su bili, samo je hodnik počeo skretati. Srce joj je tako ubrzano tuklo da je bila uvjerena da se čuje u svakom kutu spilje.

Nastavila se probijati u utrobu zemlje i shvatila da je tlo pod nogama postalo suho. Naćulivši uši, čula je samo lupetanje srca. Tu-tup tu-tup tu-tup. Ključno je pitanje mogu li ga čuti i drugi. Ukipila se, spremna za napadačke ruke. Svaki joj je mišić bio napet i spreman za obranu. Kad je zaključila da je ipak nitko nije čuo, nastavila je hod. Budući da zidova nije bilo blizu, izgubila je orijentaciju. Činilo se da je izbila u neki širi prostor.

Škljocnuo je udarac kamena o kamen popraćen malim bljeskom. Krpa natopljena mašću primila je plamen. Iznenađena žarkim svjetlom, Damnana je oklijevala samo trenutak, no i to je bilo previše. Od snažnog udarca u trbuh ostala je bez zraka. Stisak joj je popustio i prljavi neznanac izbio joj je mač iz ruke. Još uvijek ne dišući, ugledala je bijeli bljesak nakon što ju je nečija šaka raspalila po čelu. Oteturala je unatrag. Kad se zrak napokon probio do pluća, a boje normalizirale, mogla je u treptavom svjetlu vidjeti da je okružuju petorica odrpanaca. Trojica su čuvala hrvatske zarobljenike, četvrti je držao baklju, a peti njezin mač.

Onaj s mačem počeo se naslađivati: „Muada pička se izgubiua u špijle. Nije znaua da postoje guadni maži kire se morajo skrivat v mraku. A niha uoči nutre vide kak da je dan.“

Damnana je procijenila svoje izglede. Bila je brža od krezubice s mačem, ali i goloruka. Ako mu uspije prvi zamah, poginut će prije nego se približi na manje od dva lakta. Ovaj joj ni nije dao vremena za očajnički napad. Zamahnuo je i pustio da se čelik napije krvi.

 

Ugledavši ratnicu koju je smatrao mrtvom, Mislav je osjetio najveće uzbuđenje još od prvog izbacivanja sjemena u djetinjstvu. Umalo ga je izbacio i sad, no ratnicu su zaskočili, oteli joj mač i udarali je kao životinju. Sad kad joj je mogao vidjeti lice, shvatio je koliko su sjećanja slaba zamjena za stvarnost. Ako bi ga se pitalo, zamrznuo bi ovaj trenutak i neko je vrijeme samo milovao pogledom, ali ako nešto ne poduzme, moći će joj gledati samo posmrtne ostatke. Ratnica je za dlaku izbjegla prvi udarac. Uzmaknula je korak unatrag i dotaknula zid. Više nije mogla bježati. Odrpanac se smješkao i lizao usne dok joj se približavao kao životinji u zamci.

Mislavove ruke bile su vezane iza leđa i njegov čuvar držao ga je za nadlakticu, ali stajao je korak predaleko. Otkad je shvatio da se Mislav upišao, instinktivno je uzmaknuo. Mislav se trzajem uspio osloboditi. Razbojnik s mačem primijetio ga je i čekao njegov samoubilački juriš. Mislav je, međutim, želio živjeti. Nije dotrčao do razbojnika nego do ratnice i glavom joj pokazao prema svojem lijevom kuku.

„Zakaj mu niste uzeui mač, budaue?“ dreknuo je razbojnik s mačem. Za duži izljev gnjeva nije imao vremena jer ratnica je izvukla Milorada i napala. Spiljom se razlegao zveket čelika. Zbog jeke je zvučalo kao da se bore bogovi. Ratnica je napravila fintu s lažnim gornjim zamahom. Neiskusni borac podigao je mač u blok, na što ga je ratnica rasporila brzim bočnim trzajem. Zastenjao je i svalio se na koljena. Desnicom je stiskao mač dok je ljevicom pokušavao zadržati crijeva što su navirala iz rane.

Čovjek s bakljom podigao je sjekiru. Ratnica se izmaknula i gurnula ga nogom. Treći razbojnik, onaj koji je neuspješno čuvao Mislava, viknuo je: „Sveituo! Ugasi vatro!“

Sljedeće što je rekao izgubilo se u mlazu krvi koja je šiknula kroz prerezani vrat. Mar Lonov čuvar gurnuo mu je oštricu pod grlo.

„Aden korak pa je mrtav!“

„Ubij ga“, rekla je ratnica. „Imat ću manje posla.“

Dok je razbojnik oklijevao, Mar Lon je iskoristio jedinu prednost ruku vezanih na leđima. Čvrsto je stisnuo razbojnikova muda. Čim mu se oštrica odmakla od grla, zamahnuo je glavom i zatiljkom razbojniku smrskao nos. Nož je tresnuo na zemlju.

Ratnica nije gubila vrijeme. Brzinski je ubila Mirinog čuvara. Mar Lon je čučnuo i nožem si oslobodio ruke. Njegov čuvar, kojemu se krv prelijevala u usta, mumljao je: „Miuost.“

Mar Lon je nije imao. Zabio mu je nož u želudac i prepustio ga sporoj, bolnoj smrti. Posljednji preživjeli razbojnik stajao je kao hipnotiziran. Kad se napokon trgnuo i baklju bacio od sebe, bilo je prekasno jer ratnica je zapamtila gdje stoji. Cak! Glava mu se dokotrljala do plamena koji je uhvatio kosu i pojačao svjetlo u spilji.

„Super, dvije baklje“, rekao je Miro.

„Ćut, budalo“ rekla je ratnica.

Mar Lon joj se smiješio. „Ti nam spasi život. Hvala ti.“

„Dok sam klala ove pse, spašavala sam sebe. Ak iko ikom nešto duguje, onda ja njemu.“ Pogledala je Mislava koji si je brisao usta jer je, ugledavši odrubljenu glavu, morao povratiti. „Hvala“, rekla je.

„N-nema na čemu“, promumljao je Mislav.

„Kakot je ime?“ pitala ga je.

„Mislav. Sin Zdeslavov.“

„Mislave, spasios mi život.“ Zastala je kao da je ono što mora izgovoriti odvratna hrana koja se stavlja u usta samo zato što nema drugog izbora. „U mom plemenu imamo zakon koj kaže

da akt neko spas život, moraš ostat s njom dok ne uradiš isto.“

„Njom?“ pitao je Mislav.

„Zakon je zamšljen za žene, al kontam da važi i za kurconosce.“

„U tvom plemenu?“ slinio je Mar Lon. „Hoćeš reći da vas ima više?“

„Mar Lone, šuti i odveži me“, rekao je Miro.

„Samo čas“, rekla je ratnica. „Moram smislit šta ću s vama.“

„Što se tu ima misliti?“ pitao je Miro istežući utrnule dlanove. „Mislav ti je spasio život i sad moraš s nama dok ne spasiš njegov. Sama si rekla.“

„Ak pokušate da me napadnete, ništa me ne priječi da vas pobijem“, rekla je. „To važi i za njega.“

„Bez brige“, rekao je Mislav. „Ja te sigurno neću napasti. Možeš li me odvezati? Ako nije problem.“

Mislav se okrenuo i ratnica je oprezno prerezala uže.

„Tu smrd po pišalini“, rekla je, na što je Mislav ustuknuo prema konjima. Uznemirene vonjem krvi, životinje su glasno rzale. Mislav je pomilovao svoga pastuha i smirio ga nježnim riječima.

„Ti!“ viknula je ratnica. „Uzmi tu baklju.“

„S imenima je jednostavnije. Ja sam Miroslav, sin Vonomirov. A ovo je Mar Lon… sin šume.“

„Ja sam Damnana. To je sve što treba da znate. Miroslave, zaštom buljiš u sise?“

„Osim što su lijepe, zanimljivo mi je što imaš dvije.“

„Ne znam kako je u vašem selu, al žene u pravlu imaju dvije.“

„Naš vrač je uvijek govorio da si amazonke režu desnu sisu da bi bolje rukovale lukom.“

„Onda bis hrvatski ratnici trebali rezat jaja dab bolje jahali. Oš dat pomognem?“

„Ne hvala, ionako ne volim jahati“, rekao je Miro i pružio joj baklju. Zatim je goruću glavu šutnuo na drugu stranu spilje. Iskre su letjele kao plamena prhut. Gledajući glavu kako se kotrlja između dvaju leševa i udara u zid, palo mu je na pamet da će njegovi suplemenici prije ili kasnije izmisliti igru u kojoj se odrubljena glava gura između mrtvih tijela ili, jednostavnosti radi, štapova dok bi je drugi igrač trebao u tome spriječiti.

„Uzmite konje i krente“, naredila je Damnana. Hodala je pored Mislavova konja i držala mu uzde. Ako bi i pokušali pobjeći, ne bi stigli daleko.

Mislav nije ni pomišljao na bijeg. Kako je Damnanina vještina poništavala njihovu brojčanu prednost, i dalje su bili zarobljeni, ali Mislav se osjećao sretnijim nego na slobodi. Što god Damnana s njima radila, bilo je svejedno, samo da to nastavi raditi i dalje.

Kad su stupili na danje svjetlo, uslijedio je šok. Mislav je mislio da krivo vidi jer mu se oči nisu privikle na svjetlo. Ubrzo nije moglo biti dvojbe. Damnanine vlasi imale su crvenu boju plamena i krvi. Bila je štriga, opako biće koje služi Crnobogu.