Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXXIII.

Miro je udahnuo zrak koji nije bio otrovan, ali je u usporedbi s vanjskim djelovao ustajalo i suho. Kolibom je dominirala jedna središnja prostorija, nešto veća od onih plemenskih, ispunjena predmetima kojima su se mogli razabrati samo obrisi. Goli zidovi mirisali su na piljevinu, u ognjištu su tinjali ostaci žeravice. Vladala je atmosfera mira i ugodnosti. Kad su mu se oči privikle na polumrak, Miro je mogao prepoznati predmete. Stol i knjige bili su mu poznati koncepti, a na sličnom je ležaju spavao u ukletoj šumi. Većinu ostalog vidio je prvi put i mogao je samo nagađati čemu što služi.

Mislav i Kluk ušli su za Mirom, za njima gendroid i Tristan, koji je i dalje režao. Čarobnjak je ušao zadnji. „Bilo bi lijepo da pas ostane vani“, rekao je.

„Pas je naš prijatelj“, rekao je Mislav. „Ako mi ostajemo, ostaje i on.“

„Kako hoćete“, rekao je čarobnjak i skinuo sa sebe napravu koja je rigala vatru. „Teška mrcina“, dodao je istežući vrat.

Mislav je promatrao gendroida koji se od divlje zvijeri pretvorio u janje. Lice mu je bilo identično Androvom. Nije se mogla, kao kod ljudskih blizanaca, osjetiti razlika u karakteru jer karaktera nije bilo, kao ni emocija.

„Nisam znao da se bore mačevima“, rekao je Mislav.

„Misliš na Halida?“ pitao je čarobnjak. „To je novost koja mi pade na pamet nakon što bijasmo napustili šumu. Imah mač koji mi više bijaše ukras nego oružje. Kad nas napadoše trojica mačevalaca, Halidu naredih da oponaša njihove pokrete. Kad više ne bijaše ničeg što mogaše naučiti, pobi ih kao pse. No vidim da sam nepristojan. Halide, odloži, molim te, taj mač i daj nam malo svjetla.“

Halid je poslušao bez riječi. Spremivši mač, pomaknuo je visoko zrcalo što je stajalo ispred prozora, zbog čega se izvana nije moglo vidjeti u kolibu. Kroz prozor je prodrlo danje svjetlo i obasjalo zidove.

„Dobrodošli u moj dom“, rekao je čarobnjak. Usta su mu se smješkala, ali oči su bile tugaljive. „Nije neka raskoš, ali meni je ugodno. Joj, opet sam nepristojan. Još se ni ne predstavih. Ime mi je Koraks. A vi ste?“

„Mislav, sin Zdeslavov.“

„Kluk, sin Ljudemislov. I Tristan, sin ne znam čiji.“

„Miroslav.“

„Zanimljiva družina“, smiješio se Koraks. „Što li bi s crvenom ratnicom? Njoj se bijah najviše radovao.“

Miro i Mislav izmijenili su poglede. Znači, čitavo je vrijeme znao. Ni u jednom trenutku nisu imali izgleda.

„Došlo je do manjih nesuglasica“, rekao je Mislav.

„Nesuglasica?“ Koraks je prasnuo u smijeh. „Momče, odavde izgledaše kao da će ti rukama otkinuti glavu i baciti je s litice. Tc tc tc. Žene. S njima treba pažljivo.“

„Ako si toliki stručnjak, zašto si ovdje sam?“ obezobrazio se Mislav. „Ili ti ga Halid izdrka kad zatreba?“

„Mislave, ne pomažeš“, siknuo je Miro.

„Bez brige, Miroslave, sine oca koji te ne voljaše. Ja cijenim kada čovjek kaže ono što misli. Bljuje mi se od smješkanja podmuklih gadova poput Dragleile i Sofija. Sjednite i raskomotite se.“ Rukom je pokazao prema klupi za velikim četvrtastim stolom. Ratnici su sjeli i naslonili se na zid, Kluk u sredini, Mislav zdesna, Miro slijeva. Koraks je sjeo nasuprot gostima, a Tristan se zavukao pod stol.

„Sumnjičavi ste i to je pametno“, rekao je Koraks. „Da niste, ne biste stigli tako daleko. Što ćete popiti?“

„Nismo žedni“, rekao je Mislav.

„Inzistiram. Bez brige, da vas želim ubiti, upotrijebio bih Halida. Otrov me previše podsjeća na Sofija. Ajme, što mrzim tog čovjeka. Oprostite. Dakle, što ćete? Nudim vam šljivovicu, medovinu i vino.“

„Medovinu“, rekli su uglas.

„Nećete probati nešto novo, nešto divlje? Ovakvo vino još ne mogaste okusiti. Savršeno je, kao s drugog svijeta, što je i istina jerbo ga bijahu napravili oni stari, čuste valjda za njih. Sigurno nećete? Dobro. Halide, donesi četiri čaše, bocu medovine i jedno crno vino.“

Nakon što je pročeprkao po ormarićima i policama na drugom kraju kolibe, Halid se vratio s pladnjem. Debele staklene čaše napunio je bistrom žućkastom tekućinom. Goste su više fascinirale prozirne posude nego ono što se u njima nalazilo. Halid je uzeo drugu bocu i zabio spiralnu oštricu u pluto. Nekoliko je puta okrenuo i izvukao čep (plok!). U Koraksovoj čaši zapjenila se tekućina koja podsjeća na krv.

„Nemojte mi reći da ne pijete vino. Vaši krajevi imaju bogatu tradiciju.“

Gosti su gledali u domaćina a da nitko nije taknuo piće.

„U čemu je problem? O, zaboga.“

Koraks je uzeo bocu medovine i potegao gutljaj. „Evo, zadovoljni? Nije otrovana.“ Kluk je, umiren demonstracijom, uzeo čašu i iskapio je.

„Fino?“ pitao je Koraks, a Kluk kimnuo, na što mu je domaćin smiješeći se opet natočio do vrha. Zatim je uzeo svoju čašu, drukčiju od njihovih utoliko što je imala postolje i usku dršku, protresao je, pomirisao i uzeo malen gutljaj.

„Mmm, sjajna berba. Stvarno bi bila šteta da su atomizirali taj podrum.“

Gosti su ga nijemo gledali.

„No dobro, vidim da želite prijeći na stvar. Takav sam i ja, samo htjedoh biti pristojan. U redu, dođoste da me otmete ili ubijete, a ja vas ni ne poznam. Zašto biste onda to učinili? Što vam Dragleila ponudi?“

Gosti su šutjeli.

„Nije valjda da to radite besplatno? Vjerujte mi, unatoč tobožnjem nepostojanju vlasništva, svaki od ljudi iz šume dobiva plaću za ono što napravi.“

„I mi bismo dobili plaću“, rekao je Mislav. „Našu škrinju bogova.“

„Kako molim?“

„Škrinju bogova, koju je jedan od tvojih ukrao iz našeg sela.“

„Kao prvo, ne bijaše to nitko od mojih jerbo Halid i ja već dva mjeseca živimo ovdje, u planini. A od tih ljudi i pobjegoh jerbo ne htjedoh biti njihov. Kao drugo, nisam siguran što bi trebala biti škrinja bogova, ali da pokušam pogoditi. To je pravokutni predmet od drva i vama nepoznatog materijala otprilike ove veličine. S prednje strane nalazi se uska mreža, a straga tajanstvene rupe.“

„Kako si znao?“ čudio se Kluk. I Miru je zadivila Koraksova pamet. Pomislio je da čovjek nema kose zato što ju je spalila vrelina genijalnog uma. Kad se sjetio da je i Hans imao sličnu frizuru, odbacio je teoriju.

Koraks se nasmijao. „Prije nego pobjegoh, onesposobih gromobran koji bijaše stajao kraj razglasa – naše škrinje bogova – na južnom ulazu u šumu. Vjerojatno čuste za priče o glasovima mrtvih. To bijaše ljudski glas koji zabilježi moj pradjed.“ Počeo je oponašati jezive zvukove. „Naravno, s jekom je puno strašnije.“

„Ne znam za tvog pradjeda, ali zaista smo čuli glasove u šumi. Doduše, tek na odlasku“, rekao je Miro.

„Točno, dođoste prije nego stigoše staviti novi zvučnik. Stari se bijaše pokvario. Kao što predvidjeh, udari ga grom pa se vrijedni mravi baciše u potragu za zamjenom prije nego im divlje životinje tijelima očiste minsko polje. Za koju godinu ukleta šuma više ne bi bila ukleta. I sad vam kao nagradu za moju glavu nude nešto što je ionako vaše. Tc tc tc.“

„Dobivamo i osvetu za poginulu braću“, rekao je Mislav.

„Molim?“

„Dobro si čuo. Znamo da si pobio naše drugove nevidljivim strijelama. Namjerno si zakuhao sukob sa Srbima.“

„Nije da tu bijaše potrebno išta kuhati, ali pretpostavka ti je pogrešna. S tim incidentom nemah nikakve veze.“

„Očekuješ da ti vjerujemo?“ pitao je Mislav.

„Ne očekujem ništa, ali razmislite. Zašto bih vam lagao? Vi ste u podređenom položaju, a mene boli briga za tuđe mišljenje. Ako nekog ubijem, nije mi to problem priznati. Ajde, kad to već spomenuste, da vas prosvijetlim. Znate li tko, kako ono rekoste, nevidljivim strijelama izrešeta vaše prijatelje? Pijana šumska mladež u potrazi za zabavom, za uzbuđenjem koje kod kuće ne mogaše naći. Nije da me čudi jerbo mladi uvijek prkose autoritetu. Ako su im roditelji pacifisti, naravno da će ih privlačiti rat. Onaj debil koji mi krvari po dvorištu“, rekao je i pokazao prema otvorenim vratima kroz koja se vidjela Mar Lonova nepomična noga, „bijaše jedan od njih. Kad se sjetim da njemu i njegovim glupim prijateljima pomogoh da zataškaju stvar… Da je Dragleila saznala, svi bi dobili izgon. Što blenuste? Nemojte reći da ne primijetiste Mar Lonovu žarku želju da postane pseto rata? Na njegovu nesreću, danas zalaja na krivoga.“

Među gostima zavladao je muk.

„Dakle, osveta“, nastavio je Koraks. „Postoje i gori razlozi da se nekog ubije.“

„Nije to sve“, rekao je Mislav. „Trebali smo dobiti i lijek protiv bolesti koja je napala naše selo.“

„A tako? To već ima smisla. Plemeniti cilj i opće dobro. Nije loše.“

„Imam osjećaj da nam se rugaš“, rekao je Mislav.

„Nije ništa osobno, sine Zdeslavov. Vidiš, prema mojem dubokom uvjerenju, ne postoji dobro i zlo, visoki i niski ciljevi. Postoje samo događaji i moraju postojati jerbo ono što univerzalna svijest ne trpi je statičnost i dosada. A meni u šumi posta dosadno. To tobože savršeno društvo bijaše gušilo događaje. Kako će biti drame kad se zatiru sukobi? Kako će biti razvoja ako se svi stalno slažu? Kakvo je to otvoreno društvo koje se skriva u šumi? Da stvar bude gora, ti potomci filozofa bijahu totalni antitalenti za prirodne znanosti i nemahu smisla za humor, a s takvima ne mogu živjeti. Naprosto morah promijeniti sredinu. Ono što me definitivno pogura, bijaše rečenica koju nađoh u ostacima stare knjige, napisane prije kraja zadnje civilizacije. Zvala se Čerupanje feniksa. Netko je bijaše koristio za brisanje guzice tako da ostade samo naslovnica i jedan jedini list, od kojih samo prednja stranica bijaše čitka. Ipak, rečenica koju tamo nađoh utjecala je na mene više od svega što bijah pročitao prije nje. Redovi iznad bijahu zamrljani, a sve ispod otrgnuto kao da rečenica lebdi iznad provalije. Glasila je ovako: Duh širok poput nabujale rijeke prestao se tiskati u koritu šumskog potoka, potekao je prema suncu napuštajući tamnu gnjilež, gdje je poznavao samo sjene. Fantastično, zar ne? Miroslave, vidim da razumiješ. Uglavnom, mogah pobiti cijelu šumu, i to bi bio događaj, ali odabrah otići. I kako mi zahvališe? Tako što za mnom poslaše svoje ubojice. Jadno ter predvidljivo.“

„Samo malo“, rekao je Miro, „ti si od dosade pobjegao ovamo? Meni se ne čini da se ovdje može puno toga raditi.“

„Ovdje sam privremeno i zasad uživam. Zrak je predivan i nigdje nema nikog. Teško je zamisliti mjesto na kojem se mogu tako dobro odmoriti od ljudi. Znate, to je moj najveći problem. Prokleto mi dosadiše ljudi.“

„Onda što prije razbij sva ogledala“, rekao je Miro.

„Vidi ti otrovne jezičine. Da smo zajedno odrasli u šumi, bili bismo prijatelji. Ne, Miroslave, sam sebi još uvijek ne dosadih. A ako se to i dogodi, imam rješenje.“ Ustao je, prišao jednoj od polica i izvadio bočicu ispunjenu prozirnom tekućinom. Zatim je uzeo predmet kakav gosti nikad nisu vidjeli, prozirnu cjevčicu veličine prsta. S jedne je strane bila plosnata dok je s druge stršila sićušna igla.

„Znadete li što je ovo?“

„Očito neko oružje“, rekao je Mislav.

„U mom slučaju, oružje protiv dosade, no zapravo ne. Pomoću ovog u tijelo se može ubrizgati bilo što. Lijek, otrov ili naprosto hrana.“

Gosti su ga zgroženo gledali.

„Što se prepadoste? Da, igla se zabije u kožu, ali nije da jako boli. Kladim se da vam Dragleila ne pokaza obećani lijek. Da, gospodo, izgledao bi ovako.“

Mislav i Kluk navukli su grimase užasa.

„Dobro, ova konkretna supstanca može se i popiti, ali onda treba duže da proradi.“

„To je voda zaborava!“

„Bravo, Miroslave. To je način da se, ako zatreba, pretvorim u novog čovjeka ter probudim u novom svijetu. Ako mi opet dosadi, nema problema. Imam dovoljne zalihe za ponovna rođenja dok se tijelo ne ugasi.“

„Samo malo“, rekao je Miro. „To možeš napraviti samo jednom. Ako ukloniš uspomene, zaboravit ćeš i vodu zaborava.“

„Mišljah i na to. Ne znam znadoste li, ali ovaj serum… Što je smiješno?“

Kluk je hihotao: „Sere um. Hehehe.“

„Ova… tvar ne utječe na sposobnosti poput čitanja i pisanja, što znači da novi ja neće izgubiti ništa što mu može zatrebati. Sva moja znanja, kao i mnoga starog svijeta zapisana su u svescima koje vidite na policama. Što me tako gledate? Vi to nikad ne biste napravili?“

Koraks im je bočicu prinio licima i rekao: „Što ako vam kažem da ste djeca ove tekućine?“

„Ti si lud“, rekao je Mislav. „Ja sam sin Zdeslava, odnosno njegovog sjemena, a to što držiš nije to.“

„A gdje je Zdeslavov otac? I očevi njihovih otaca?“

„To je bilo prije mog vremena. Svi su odavno mrtvi.“

„Naravno. I ne znaš gdje su im kosti.“

„Mi spaljujemo svoje mrtve.“

„Izvrsno objašnjenje za nepostojanje grobova. Vidite, djedovi vaših djedova bijahu mladi znanstvenici, najučenije glave napredne civilizacije. Kad proučavahu umjetna sjećanja, udružiše se sa sociolozima i antropolozima… ljudima koji htjedoše iz prve ruke saznati kako bijaše izgledao svakodnevni život starih Hrvata i Srba, plemenska interakcija prije preko trinaest stoljeća. Vaši pretci si, dakle, ubrizgaše vodu zaborava, a zatim vodu umjetnih sjećanja. Na njihovu žalost, uto izbi svjetski rat i ostadoše trajno zaglavljeni u svom eksperimentu. Zanimljivo koliko vas se nakoti u međuvremenu.“

„Govoriš besmislice“, rekao je Mislav koji nije ni shvatio što im je Koraks upravo rekao, ali zvučalo je uvredljivo.

„Čekaj, sine Zdeslavov, najbolji dio tek slijedi. Projekt bijaše plod suradnje hrvatskih i srpskih mudraca. Hrvati si ubrizgaše umjetna sjećanja hipotetskih Prasrba, a Srbi ona Prahrvata.“

„Ne razumijem“, rekao je Kluk.

„Želi reći da smo mi Srbi, a Srbi Hrvati“, rekao je Miro.

„Nemoguće!“ viknuo je Kluk. „Da je tako, odmah bih se ubio.“

„Onda se ubij vani da ne moram čistiti. Uglavnom, iako bijahu učene glave, vaši pretci donesoše svu mržnju u kolektivnom nesvjesnom pa se odmah počeste klati premda to u prvoj verziji povijesti ne bijaše slučaj. Za to bijaše potrebno kršćanstvo kao plodno tlo za sađenje razlika i mržnje. Pa malo zalijevanja nacionalizmom i gnojenja fašizmom…“

„Čime?“ pitao je Miro, ali prije nego je Koraks odgovorio, ubacio se Kluk: „Ne mogu biti Srbin. Osjećam se normalno.“

„Ajde da vas utješim“, nastavio je Koraks. „Pitanje narodnosti nema veze s krvlju. To je konstrukt. Ideja koja postoji samo u vašim velikim glavama. Nešto sasvim nebitno.“

„Što to lupetaš?“ naljutio se Mislav. „Pitanje roda je najvažnije pitanje. Čovjek mora znati gdje su mu korijeni.“

„Ironično je da to kažeš ti koji o svojima ne znadeš ništa“, cerio se Koraks. „Onaj tko je opsjednut korijenjem, vegetira na razini biljke ter uvijek stoji na mjestu. Zato moji drugovi iz šume ukinuše taj konstrukt, štoviše pretvoriše ga u ultimativni tabu. Zgodna ironija jerbo od glupih konstrukata najgori su tabui. Naprosto vape za time da ih se krši. Zato se smatram Grkom. Jučer bijah Bugarin, a sutra ću, vama u čast, biti Srbin. Šalim se, Hrvat. Što je, što se smrknuste? Ja vas ne osuđujem zbog primitivizma. Zlo što iz njega proizlazi pokreće događaje, a to je jedino bitno.“

„Znači da ipak služiš zlu“, rekao je Miro.

„Ja služim svemiru, ili ako hoćete, raspršenoj jednosti. Nisam ja kriv što je priroda okrutna, što se kaos i red moraju izmjenjivati, što evolucija duha uvijek ide ukrug. Nemojte me tako blijedo gledati. Stvar je krajnje jednostavna. Kod svake napredne civilizacije doimaše se da je pravedan svijet ne samo moguć, nego i nadohvat ruke. A do njega nikad ne dođe. Znate zašto? Zato što to ljudi ne žele. Podsvjesno se užasavaju jednakosti, odgovornosti i, naravno, monotonije. Ljudima ne treba savršen svijet nego stalna želja za njim. Čemu će težiti ako ga dobiju? Sreća njihova da je svaki napredak iluzija. Znate li što smjeraju ljudi iz šume, ta blistava nada novog čovječanstva? Napraviti dovoljne količine vode zaborava da vam natope bunare. Da vas unište bez ijednog ispaljenog metka. Da vas preodgoje u ime napretka. Sve je to, naravno, sasvim uzaludno jerbo će ljudi uvijek biti ljudi, dakle govna. Bića koja ili progone ili su progonjena, trećeg nema. Sukobi su neizbježni i bit će tim gori što se više budu potiskivali. Ono što meni smeta je što šumske ljude pojedinac zanima jednako malo kao vas. A ako treba birati između kolektivizma plemena ili kolektivizma plenuma, neka bude ovo prvo. Šarmantnije mi je autentično barbarstvo nego hinjena čovječnost. Zato neka događaje šire neki novi osvajači koji stižu s istoka i zapada, netko tko ne glumi da je uglađen. Ustvari, boli me briga za ostatak svijeta. Ovamo sam se povukao jerbo se odbijam miješati u stvaranje povijesti. Zato sam sav serum i sve formule ponio sa sobom. Odlučujem svijetu uskratiti spoznaju. Odlučujem ga pustiti da grca u neizbježnom primitivizmu. Htjeli mi to ili ne, okrutnost i glupost sastavni su dio ljudskosti. Ne mogu se ukloniti kao što se ne može ukloniti disanje, spavanje i sranje. Naravno da uvijek ima pametnih iznimaka koje se vole zavaravati da su nešto bolje, ali to što im uspje uspavati mračni dio sebe, ne znači da ga se riješiše. Uostalom, iznimni pojedinci ne mogu promijeniti vrstu. Ako nekim čudom dovoljno iznimaka evoluira i uspije promijeniti svijest, to više neće biti ljudi. Ali ne brinite, to se nikada neće dogoditi. Povijest nas uči da se mijenja samo tehnologija dok ljudi ostaju isti. Nekad vjerovah da možemo bolje, da povijest nije predvidljiva, no život me razuvjeri. Nema smisla da svojim genijem tobože ubrzam razvoj ljudske misli, odnosno da stvaram nove privide. Zaboravljalo se i zaboravljat će se. Feniksov let iz pepela i natrag ponavljat će se i bez mene. Svijet je prepušten kaosu i dobro da je tako. Jedino što mogu je pobrinuti se da meni samom život bude ugodan i zanimljiv.“

„Udisanjem planinskog zraka?“ pitao je Miro.

„Na primjer. A može i nečim drugim. Na primjer…“ ustao je i iz džepa izvukao pištolj. „… vašim pogubljenjem. Pretpostavljam da znate što je ovo.“

„Već smo ti dosadili?“ pitao je Mislav dok mu je ruka klizila prema maču.

„Jeste, ali nije samo to. Saznaste gdje se skrivam ter čime sam opremljen. Naravno da vas ne mogu pustiti žive.“

Gendroid je mirno stajao postrani.

„Što me tako gledate? Za ono što maločas govorah bijaše mi jasno vaše blejanje, ali ovo valjda shvaćate. Mi smo dva svijeta koji se međusobno isključuju. Na globalnoj razini pozdravljam bilo kakve događaje, štoviše navijam za vas. Na osobnoj razini preferiram preživljavanje. Ako ja ne uništim vas, vi ćete uništiti mene. Vrlo jednostavno.“

„Pametni čovječe, zaboravio si jednu stvar“, rekao je Mislav.

„A to bi bilo?“

„Kluk je u stanju dići ovaj stol. Sad!“

Kada je u pitanju nagon za preživljavanjem, Klukovi mišići brži su od misli. Čim je Mislav viknuo, stol je poskočio uvis i rubom udario Koraksa u podlakticu. Pištolj je opalio, no metak je proletio iznad ratničkih glava. Čim su mu napali gospodara, Halid se mogao umiješati. Pakao je mogao izbiti.