Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
XXIX.
Na Moranin znak vojska se pokrenula. Kraljica je jahala na čelu u srebrnome oklopu, s kacigom ukrašenom paunovim perjem. Pratilo ju je dvadeset i devet jahačica, a iza njih preko tristo strjelkinja i pješakinja. Za razliku od kraljice, nijedna ratnica nije nosila oklop, samo okrugli drveni štit. Strjelkinje, njih stotinjak, u rukama su nosile lukove, a na ramenima tobolce s debelim snopovima strijela. Tobolci, izrađeni od tvrde kože, imali su dodatno pojačanje na dnu jer vrhovi strijela bili su premazani zmijskim otrovom. Bilo je svejedno hoće li neprijatelja pogoditi u srce, ruku ili nogu. Sljepilo i paraliza bit će trenutačni, a smrt izvjesna i bolna. Za vrijeme borbe svaka bi strjelkinja držala u jednoj ruci luk, a u drugoj debeli snop strijela koje bi, zahvaljujući tehnici koja se vježba godinama, ispaljivala brzinom otkucaja srca. Sa svakim otkucajem strjelkinjina srca, jedno neprijateljsko prestalo bi kucati. One koji bi preživjeli čekale su pješakinje, njih dvjestotinjak, kojima se na jednom boku klatio dugačak uzak mač, a na drugom nož. U borbi prsa o prsa jedna bi ruka blokirala protivnikov napad, a druga probadala. U čelične oštrice nije bio utrljan otrov. Za tim nije bilo potrebe. Svaka je ratnica u bliskoj borbi sama po sebi nosila smrt.
Kretanje trupe bilo je glasno, što u ovoj fazi Morani nije smetalo. Nakon što postave zasjedu, neće se čuti ni disanje. Dotad se mogla prepustiti glazbi s kojom se nije mogla mjeriti nikakva lira ili ljudski glas. Uživala je u pjesmi rata.
Stigle su pred križanje gdje na glavnu cestu koja povezuje istok i zapad izbija šumski put od tabora u kojem su se krile. Ratnice su se rasporedile uzduž šumskog puta. Pješakinje su se zavukle u grmove s obje strane pazeći da ostave dovoljno mjesta konjici koja se zavukla dublje, spremna da izjuri na cestu i poput vala zapljusne one kurconosce koji prežive kišu strijela. Strjelkinje su se popele u guste hrastove i bukove krošnje. Vrijeme im je išlo na ruku – oblačno, bez vjetra. Božicama je trebalo zahvaliti dankom u krvi.
Morana je sjela na kamenu gromadu koja se, tko zna kad i kako, našla među drvećem i skinula kacigu. Nije to bio graciozan prizor jer glava joj se uznojila, a kosa slijepila za čelo kao seljaku usred žetve, ali poanta bivanja kraljicom bila je u tome da može napraviti što god joj padne na pamet. Provjetriti misli, udahnuti prije nego zaista krene u žetvu i počne pisati povijest kad već ne može ništa drugo.
Ptice su cvrkutale kao da ih se ništa od svega toga ne tiče. Za njih je ovo bio sasvim običan dan.
Na hitro tapkanje bosih nogu po zemlji sve su se oči okrenule prema putu. Izviđačica je sprintala iz smjera križanja. Utrčala je u grm, naklonila se i rekla: „Stižu.“
Morana je navukla kacigu i ustala. Izvukla je mač i podigla ga visoko. Ratnice koje su je vidjele sklonile su se i zauzele položaj za napad. Od jedne do druge signal se širio poput šumske vatre sve dok nije dostigao i zadnju ratnicu. Ako se izuzme cijuk ptica, šuma je utihnula.
Pjesma rata, slična onoj u kojoj je Morana nedavno uživala, tiho je dopirala s glavne ceste, iz smjera istoka. Konjanici. Buka kopita i zveckanja čelika postajala je glasnija. Ako je vjerovati izviđačicama, dolazilo je barem tristo kurconosaca. Zvučalo je kao da ih je dvostruko više. Morana je osjetila navalu uzbuđenja, skoro putenog. Neprijatelj je raspolagao s deset puta više konjanika, ali ona je imala strjelkinje i element iznenađenja. Na njezin zvižduk poletjet će stotine strijela i većina jahača naći će se na tlu prije nego shvate što se zbiva. Ako se i moglo promašiti čovjeka, s konjem je to bilo praktički nemoguće. Koliko god žalila što će pobiti desetke dragocjenih životinja, ovo je bio rat, a zna se što to znači. Tko se zamarao suosjećanjem, došao je na krivo mjesto.
Karana je dopuzala do ruba šumske staze i kroz zaklon grma pogledala prema križanju. „Eno ih!“ šapnula je. Morana je kimnula. Još samo da skrenu.
Karana se vratila na položaj i isukala mač. Negdje iza kraljičinih leđa kobile su rzale. Trebalo ih je brzo smiriti da ne upropaste zasjedu.
Cilik ptica izluđivao je kraljicu. Došlo joj je da naredi da se sve ptice u blizini pobiju strijelama, no naravno da to nije bilo moguće. Ne zato što ih strjelkinje ne bi umjele pogoditi, nego zato što bi bilo šteta strijela. Morana je napinjala uši čekajući konjski topot, ali čuo se samo prokleti cvrkut, opušten i postojan. Glava joj se znojila pod kacigom. Prstima je obrisala znoj iz nadraženih očiju.
Ajde, prokletnici, šta ste tako spori?
Čula su se kopita negdje u daljini, no ništa se nije pojavilo na putu. U jednom trenutku bat je zamro.
„Jesul nanjušli zamku?“ pitala je Morana.
„Ne znam“, rekla je Karana i dopuzala do ruba staze. Gurnula je glavu kroz raslinje i brzo je vratila natrag. „Nema ih.“
„Kako nema?“ čudila se Morana.
„Nisu skrenuli u šumu. Čin se da uopšte ne jašu prema nama.“
Ptice su vrištale kao da se smiju. Morana je kipjela, što zbog kacige, što zbog neutažene žeđi za krvlju. Izvukla je mač i počela kasapiti najbliže deblo. Karana je pričekala da se kraljica umori, baci mač i sjedne. Tek tada odvažila se reći: „Velčanstvo, sad je prilka da im spalmo selo.“
Morana ju je gledala sa sjajem u očima. Bilo je to od znoja koji joj se slijevao niz čelo. Odmahnula je glavom.
„To nam nije glavni cilj. Prvo moramo da pobjemo ratnike, a to je nabolje učint na prepad. Spaljeno selo bit će upozorenje.“
„Mislit će da su Srbi.“
„Karano, trenutno mi se ne kolju žene, djeca i starci. Nadala sam se pravoj muškoj krvi.“
„Velčanstvo, još uvijek mošte da je okuste. Nisu jahali prema nama, tim bolje. Znač da uopšte ne znaju za nas. Svejedno možemo da ih dočekamo iz zasjede. Ak požurmo, možemo da ih napadnemo kod potoka.“
„Karano, ak nisu krenli prema nama, znač da idu u bitku s nekim drugim. Ak se ne vrate, naš će problem da se riješi sam od sebe, kolko god ja žalla što se nisam kupala u njihovoj krvi. Hvala božcama, ima i drugih naroda koj su nam na putu. Ak pak Hrvati pobijede u boju, svejedno će ih se vratit manje i bit će umorni. Bit će to savršena prilka.“
Jedna od ratnica prišla im je, ponizno se naklonila i nešto šapnula Karani na uho.
„Ko je to? Šta kaže?“ pitala je Morana.
„Skrivalas najbliže raskršću i kaže da je vidla da hrvatski ratnici sa sobom vode dvadesetak zarobljenika.“
„Kakih zarobljenika?“
Došaptavanje.
„Kaže da ne zna, al misli da su Srbi.“
„Čudno“, rekla je Morana i zamislila se. „Ak žele da razmjenjuju zarobljenike, krenli su u krivom smjeru. Srbi žive jugoistočno.“
„Protiv koga onda ratuju?“
„Tob i ja voljela da znam“, rekla je Morana i označila povratak u tabor.
