Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
XL.
Uz neumorno kriještanje ptičurina počeo je moj treći dan u divljini. Grana na kojoj sam spavao dobro me nažuljala, ali bar me veprovi nisu isprepadali kao pretprošlu noć. Zahvaljujući maču, tada sam i ja preplašio njih – ipak sam najopasnija zvijer u ovoj šumi – pa smo zapravo izjednačeni, no ne mislim im dati priliku za novo iznenađenje. Život na visokoj grani plaća se žuljevima na mjestima koja i nakon jahanja ostaju čitava. Sreća da još imam Dragleilinu čudotvornu kremu. Ako me posluže vremenske prilike, moja će koliba biti dovršena do kraja dana, barem prva verzija, i više se neću morati verati na stabla. Uostalom, da je čovjek zamišljen da se ljulja po granama, imao bi perje ili kitnjast rep.
Gradim, dakle, kolibu a ne bolji svijet. Nevidljivi ljudi, koji su to nekoć pokušavali, postali su doslovce nevidljivi. Sve što su ikad stvorili ili kao hrčci skupili u ruševinama, nestalo je u vatri. Prošao sam spaljenom zemljom i vidio samo pougljenjene ostatke ljudi i predmeta kojima nikada neću znati svrhu. Na čitavom zgarištu nisam našao ništa upotrebljivo, samo napuklu crnu ploču s jednoga od krovova. Stvarno ne znam što bih s njome mogao raditi osim klanjati joj se i plesati lupajući nekom od razasutih kosti.
Trebalo je krenuti dalje. Doslovce dalje od vatrom poharanog područja. Šuma je srećom dovoljno velika da neka stabla uvijek opstanu. Kamo god se okrenem, drveće je posvuda. Kao da me želi podsjetiti da je ovdje bilo prije nego su se pojavili ljudi i da će ovdje biti jednom kada nestanu. Sa mnom dijeli kratak odsječak vremena, treptaj oka u povijesti svijeta.
Ali ne marim za prošlost i budućnost. Ovdje živim jedno veliko sada. Ne shvaćam to kao povratak nekakvom izvoru. Ovo je nova šuma i nov početak, to je sve. Uostalom, tko kaže da postoji jučer? Možda mi se nikad ništa nije ni dogodilo. Možda je ono što smatram prošlošću samo hrpa lažnih sjećanja koja su mi usadili tko zna koji ljudi ili bogovi. Možda uopće ne postoje odgovori. A možda su u šumi.
Čudno mi zvuči kad to samom sebi kažem, ali baš se dobro osjećam. Nestao je miris paljevine, prati me aroma smole i vlažnoga lišća. Iako sam tražio nasade čarobne trave, one koju mi je Mar Lon dao da udišem, nisam ih uspio naći. Vjerojatno su izgorjeli. To bi objasnilo zašto su ptice u zadnje vrijeme osobito dobre volje. Možda je i moje zadovoljstvo uvjetovano udisanjem čudesnih supstanci. Ali sumnjam. Nekako mi se čini da bi ova dobra faza mogla potrajati.
Za ovo što ću učiniti mislio sam čekati do punog Mjeseca ili drugog simboličnog trenutka, ali događaj je i bez toga dovoljno značajan. Uostalom, jebo simboliku. Vadim prozirnu bočicu i gledam u kapi što skrivaju novi život, Koraksova vrata u ponovno rođenje. Uklanjam čep i tekućinu prosipam na travu. Neka šuma zaboravi zvjerstva kojih se nagledala. Šalim se, naravno, to je samo glupo drveće. Doduše, budući da stalno šuti, nikad neće, za razliku od ljudi, pokazati koliko je glupo. No kada vidim čitavo to zelenilo, bude mi toplo oko srca. Da, čini se da ga ipak imam.
Sve u svemu, još sam uvijek tu, onaj stari šugavi ja. Istodobno star i nov. Previše se volim da bih pustio da sve što sam ikad bio nestane i previše mrzim da bih pustio gada da se izvuče. Drugi mi ljudi ne nedostaju, barem zasad, niti sam počeo razgovarati sa životinjama. Učili su me da čovjek ne može živjeti izvan plemena. To mi daje dodatni poticaj da ustrajem dok sa sebe čupam smrdljivo perje takozvane ljudskosti. Na kraju krajeva, svaki je čovjek u suštini sam. Više se ne zavaravam pokušavajući s drugima podijeliti ono neuhvatljivo.
Jedan, ali predan. Novi dan je nova borba koja niti me raduje, niti me plaši. Trenutno mi je glavna briga zidove od privezanih trupaca koji neuredno izviru iz zemlje pokriti pristojnim krovom. Glavno da mi kiša ne pada na glavu, sve ostalo ću podnijeti. Izazov dana je pokušati čekićem promašiti prste. Nakon posla nagradit ću se pečenom vjevericom, što znači da danas kunići mogu odahnuti. Skoro da ih čujem kako plešu od veselja.
