Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
VII.
Ušavši u šator, Damnana je ponizno pognula glavu i čekala da je kraljica Morana pozove na gostinjsku ležaljku. Pokretom ruke kraljica je naredila sluškinjama da napuste šator. Unutra je ostala samo stražarica koja se skoro nikad nije smiješila. Morana je pokazala rukom prema ležaljci i posudi voća pored nje. Gledajući kraljičinsku pojavu u grimiznoj raskoši baršuna i svile, Damnani je bilo neugodno zbog svoje zapuštene vanjštine. Noge su joj bile gole, samo djelomice ogrnute čizmama od kože. Nosila je neuglednu tuniku bez rukava, teško odredive boje, i lanenu suknju za jahanje. Crvena kosa bila je vezana u neurednu pletenicu.
Na kraljičin poziv prostrla se na ležaljku i zagrizla komad narezane kruške iz Moraninih prstiju. Oblizala je usne i rekla: „Velčanstvo, čujem da se izvidnica vratla.“
„Dobro čuješ. Djevojke su maloprije došle s uznemirujućim vijestma.“
„Uljezi?“
„Da, al ne bilo kakvi. Skupna od sedam hrvatskih ratnika, naoružanih i opremljenih zalhama hrane, kreće se prema našem logoru.“
„Mislitel da dolaze zbog nas?“
„Zasad je teško reć, al sve je moguće. Čin se da nisu na običnom putovanju čim ne idu glavnom cestom, nego sporednim stazama paralelno s njom. Il nešto traže il nam se prikradaju. Brine me i to što su sedmorca. Znaš kolku važnost praznovjerni kurconosci pridaju tom broju.“
Na ovako mekom ležaju Damnani je i bez uznemirujućih vijesti bilo neudobno. Uspravila se i pitala: „Otkud bi znal za naše planove? Marširale smo samo noću. Savu smo prešle neopaženo.“
„Nikad se ne zna jel te opazio neko koga sama nisi opazla. Zapamti to, Damnana.“
„Da, velčanstvo.“ Blago se zarumenila kao svaki put kad bi ispala naivna pred kraljicom. Morana je nastavila: „Iako smo bile oprezne i zasad imale sreće, moramo bit spremne na najgore. Mada je ova skupna kurconosaca premala dab bila išta više od izvidnice, ne možemo das priuštimo rizik.“
„Što predlaže Vaše velčanstvo?“
„Samo malo“, rekla je Morana i okrenula se stražarici. „Lizana, ostav nas.“
„Da, velčanstvo“, procijedila je stražarica i odšepesala iz šatora.
Morana je uzela Damnanine dlanove u svoje i nastavila: „Tis moja najbolja ratnica, moje oči i moje uši. Tvoj je drugi zadatak das približš Hrvatma i pratiš ih u stopu, saznaš što namjeravaju.“
„Pretpostavljam das od mene traži nevidljivost.“
„Od tebes traž da saznaš sve. Postup kakot razum nalaže, al za početak preporučam nevidljivost. Nemoj zaboravit kojet je boje kosa.“
Damnana se zacrvenjela kao da se kožom želi prilagoditi kosi. Otkad zna za sebe, uvijek joj iznova dosađuju pričom o tome kako Hrvati ubijaju crvenokosu djecu jer ih smatraju štrigama, odnosno slugama Crnoboga. To joj je vazda bilo blesavo, pogotovo jer bi logika nalagala da, ako već nekoga trebaju progoniti zbog služenja crnim silama, žrtve budu crnokosa djeca. No djeca su im prečesto imala tamnu kosu pa je vjerojatno proradio dubinski mehanizam samoočuvanja i natjerao ih da pronađu lakšu metu, nekoga tko je u manjini. Damnanina majka navodno je ipak voljela svoju crvenu djevojčicu jer ju je, umjesto da je žrtvuje bogovima, stavila u košaru od trske i pustila niz rijeku. Taj je dio također bio blesav. Novorođenče, čak i ono poslano od tamnih sila, nije u stanju kormilariti, kao što ni mutna voda rijeke ne može zamijeniti majčino mlijeko. Radilo se o glupom i brutalnom činu osobe koja je bila prevelik licemjer i prevelika kukavica da vlastitim rukama utrne život neželjenoga stvorenja. Lakše ga je bilo prepustiti prirodi koja ubija bez grižnje savjesti i koju nitko ne podvrgava moralnim sudovima. Kad je bila mlađa, Damnana si je utvarala da ju je majka voljela, da je slutila da će je netko pronaći i spasiti. Danas je svjesna da ništa ne može biti dalje od istine. Ako nekog voliš, ne prepuštaš ga hirovima prirode, nego ga od njih braniš. Kako god bilo, hir je prirode toga dana bio da crvenokosa djevojčica preživi. Pronašle su je Moranine ratnice i odnijele kraljici koju je odmah očarala neobična boja kose. Sve su žene u plemenu znale da Morana ne može primiti sjeme zarobljenih robova. Službeno objašnjenje glasilo je da još nije naišla na dostojno sjeme, ali u trenucima pijanstva, dakle neželjene iskrenosti, polako su se širile priče o Morani kao neplodnoj zemlji. Nakon što su joj božice na čudesan način podarile kćer, mrmljanja su prestala. Još kad se tijekom obuke ispostavilo da je Damnana brža, jača i bolja od svih drugih ratnica, nije bilo nikakve sumnje da su je božice izabrale za Moraninu nasljednicu. Ostale djevojke prema njoj su pokazivale strah i poštovanje, ali nikada toplinu. Mnogo je puta Damnana poželjela sputati vlastite sposobnosti ne bi li tako stekla prijateljice, no nikada to nije učinila. Biti najbolja bilo je važnije nego biti voljena.
„Kad treba da krenem?“ pitala je Damnana.
„Što prije. Skupna kurconosaca već nam se opasno približla. Ne bi ih bio problem pobit, al ak se stvarno radi o izvidnici, timeb ugrozle invaziju.“
„Razumijem.“
„Pobrin se da na svom putu promaše naš tabor.“
„U redu, velčanstvo.“ Damnana je htjela ustati, no Morana ju je zaustavila odrješitim pokretom. „Rekla sam koj je tvoj drugi zadatak. Nis me pitala koj je prvi.“
Damnana se nasmiješila i zagrizla donju usnu. „Mislim da znam.“
Morana je razmaknula halje i rastvorila noge. Damnana je kleknula, a šator utonuo u zvuke mljackanja i muklog stenjanja Njenog veličanstva.
