Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXXI.

„Ali to je potrebno da ti spašen postaneš, razumiješ ti?“

„Ne.“

„Kako trebam ja ti objasniti?“ pitao je bradati putnik šireći ruke. Nazivanje Božje djece ovcama dosad je smatrao metaforom, ali sa svakim trenutkom izgubljenim u razgovoru sa seljacima sve mu se više činilo da mu Bog poručuje da su ljudi stoka. Seljak ga je dobrodušno gledao svojim velikim očima.

„Pokušajmo mi to ovako, je ti ikad jedno novorođenče umro?“

„Nije.“

„Kako nij… Naravno ne! A znaš ti zašto? Jer Isus te voli.“

Seljak je slušao i treptao.

„Idemo mi dalje. Sjećaš ti se na velika proljetna kiša?“

„Aha.“

„Eto vidiš ti. Da ti kršten bio si, bi ti to ne se dogodilo.“

„Kiša je bila dobra za njivu. Pšenica je dobro rodila.“

„Eto vidiš ti. To je bio jedan znak! Misli si za kako ona rodila bi da ti kršten bio si.“

„Ja sam zadovoljan sa svojim bogovima.“

„Ali oni su lažni, kako viđaš ti to ne u? Pazi vamo.“ Gost je iz vreće izvukao debelu knjigu, s gusto ispisanim listovima od jareće kože. „Ovo je dokaz. Ovdje stoji sve o djelovanje Isus Krist, naš Gospodin zapisano. Crno na bijelo, ajde žućkasto. Živa istina iz usta od svjedoci. Kad ti čitati znao bi, bilo bi ti sve jasno.“

Seljak je žmirkao i gledao u kaos nedokučivih simbola.

„Jawohl, moj prijatelj. Ti razumiješ ne što tu napisano je, ali nema veze, ti imaš oči i vidiš da slova tu su. Ti vidiš ih? Odlično. To su dokazi, prijatelj, nikakvi mitovi i legende. Materijalni dokazi. A gdje je išta o tvoji lažni bogovi zapisano, ha?“

Seljak je šutio.

„Eto vidiš ti.“ Čim su se seljakovi prsti približili pergamentu, Hans je zatvorio knjigu. „Bog voli te tako puno da on svoj ljubljeni sin poslao je da on za tebe umre. Zato…“

„Nije trebo.“

„Wie bitte?“

„Nije trebo sina slat da umre. Što se mene tiče.“

„Što se tebe tiče… To tiče te se, nego kako. Slušaj, moj sinko. Želiš ti nakon smrt u oganj završiti?“

„Pa… naravno.“

„Molim?“ Ovdašnji seljaci ne samo da su maloumni, nego su ozbiljni duševni bolesnici. „Ti želiš u vatra pržiti? Čitava vječnost?“

„Ne čitavu vječnost. Samo do kraja pogreba, dok tijelo ne izgori.“

„Ach so, ja shvaćam, ti govoriš o vaš pogani posmrtni obred. Nema veze, to je najmanja briga. Slušaj. Tvoja duša je besmrtna. Smrt je ne kraj, razumiješ ti?“

„Zašto ne?“

„Kako zašto ne? Zato što ne. To je nikakva stvar od izbor, to je naprosto tako. Čovjek je stvoren da on vječno živi.“

„Ja ne želim živjet vječno.“

„Kako ne?“

„Ne želim cijelu vječnost kopat, orat i hranit stoku. Kad umrem, želim se odmorit.“

„Pa što ne kažeš? Slušaj. Ako ti jedan dobar kršćanin budeš, će tvoja duša nakon smrt u nebo ići.“

„U nebo?“ Seljak se češkao iza uha. „Meni se ne čini da tamo ičeg ima, osim oblaka.“

„Raj je pre visoko da ga čovjek odavde vidjeti mogao. Tamo je predivno. Misli si za, čitav dan uživaš ti na sunce i moraš ni kopati ni orati.“

„Ni cijepat drva?“

„Ni to, moj prijatelj. Raj je blizu sunce tako da tamo uvijek toplo je.“

„Al ne smije bit pretoplo. Ne volim kad je vruće.“

„U raj je to uvijek ugodno. Znaš ti gdje vruće je, i to stvarno vruće? U paklena vatra, gdje nekrštene duše završavaju. U vječni oganj, gdje te đavao na ražanj nabija i vrti, vrti, vrti. Želiš ti da tvoja djeca cijela vječnost na ražanj okreću?“

„Ne.“

„Eto vidiš ti, sve jasno. Dopusti me tvoju obitelj krstiti i to će ne se desiti. Ti ćeš kako sebe tako i cijela obitelj spasiti. Što kažeš ti?“

„Ne znam. Meni su moji bogovi dobri. Lani su mi dali bogat urod.“

Hans je zaronio glavu u dlanove i promrmljao: „Otac, oprosti im jer oni znaju ne što oni čine.“

Seljak ga je i dalje gledao priprostim očima.

„Mogu ja bar jedan čaša vode dobiti?“

„Naravno“, rekao je seljak i posegnuo za vrčem koji su njegova djeca jutros donijela s izvora. Malu drvenu čašu napunio je do vrha. Hans ju je iskapio u jednom potezu. Voda je imala okus po zemlji, ali barem je utažila žeđ.

„Hvala, dobar čovjek, i razmisli o prelazak na kršćanstvo. Možda prođem ja u povratak ovuda.“

„Zbogom, čudni putniče“, rekao je seljak i vratio se uobičajenim dužnostima.

Pognute glave Hans je koračao preko njive. Posao je išao loše. Nakon Andra krstio je samo jednu dušu, a i ta se ne računa jer je otac tog dječaka, kad je dotrčao kući i obznanio da je postao kršanin, reagirao burno i doslovce ubio boga u njemu. Ovdje su ljudi tvrda i zatvorena srca, Bože mu prosti. Ali to je križ koji mu je namijenjen i nosit će ga koliko bude trebalo. Nije bilo govora o odustajanju. Mada to možda neće doživjeti, ovdje će jednog dana stajati crkva do crkve. Ljudi će se ponositi što su djeca pravog Boga i živjeti u miru i slozi. Neće više biti pljačke i ratova. Neće biti mržnje i nerazumijevanja. Ljudi će slaviti Boga i živjeti u sreći i blagostanju.

Sanjarenje mu je davalo snage za naporan marš koji ga je čekao. Iako bez točno određenog cilja, znao je da će, kamo god ga cesta odvela, do tamo stići pješice, baš kao svaki dan. Noge su mu u međuvremenu toliko ojačale da je mogao satima hodati bez odmora.

Ušavši u šumarak, začuo je zvuke kopita i rzanje konja. Bez obzira na ojačale noge, uvijek se bolje ogrebati za prijevoz. Potrčao je prema izvoru zvuka. Pljačkaša se nije bojao jer nije posjedovao ništa vrijedno krađe. Uostalom, Gospodin ga je čuvao. Umre li kao mučenik, izvući će maksimum iz svoje zemaljske egzistencije.

Iza grmlja dočekali su ga borbeni atovi, a na njihovim leđima kršni momci spremljeni za rat. Bilo ih je nekoliko stotina, povorci nije vidio kraj. Ratnici su bili goli do pojasa, neki i lica obojanih raznim bojama. Koplja, štitovi, močuge i sjekire, sve je zveckalo suptilnim glasom nasilja koje jedva čeka da se rodi.

Možda ovo ipak nije tako dobra ideja, pomislio je Hans i krenuo natrag prema njivi.

„Hej ti!“ viknuo je jedan od konjanika.

Hans se ukipio. Polako se okrenuo i pokazao prema sebi. „Tko, ja?“

„Vidiš li nekog drugog u blizini?“ pitao je ratnik kojega je crveni plašt razlikovao od ostalih. Bilo je jasno da je riječ o vojskovođi. „Dođi vamo.“

„Plemenit ratnik, ja sam samo jedan siromah koji…“

„Ne zanima me tko si. Postoji li u blizini seosko imanje gdje bi se mogla nahraniti četa junaka?“

„Zapravo da“, rekao je Hans i pomislio: Bog je velik. Njegova kazna brza je i pravedna. „Iza onaj šumarak prostire se polje od seljak i njegova obitelj. S konjovi je to blizu i…“

Prekinula ga je vlažna smjesa koja mu se zalijepila za čelo. Obrisao se i pogledao u smjeru iz kojega je došla.

„Neš me ni pozdravit?“

„Zdravo, Muhlo. Ti gađaš bolje nego ikad. Jesi ti puno vježbao otkad mi se razdvojili smo?“

Umjesto odgovora Muhlo je hračnuo i ispalio novu gnojnu smjesu koja mu je ovaj put završila na sandali.

„Ne mogu reć da si nam falio“, rekao je Muhlo.

„Vi se znate?“ pitao je vođa.

„To je poganski vrač o kojem sam ti pričo.“

„Tako znači? Možda nam bogovi poručuju da nisu zadovoljni što ste ga poštedjeli. Daju ti priliku za iskupljenje.“

Muhlo je sa smiješkom isukao Nićifora. Blago je povukao uzde i at je zakoračio prema Hansu. Misionar je podigao ruke prema licu. Bilo je to, naravno, sasvim uzaludno. Ako udari najjače što može, Muhlo će mu odsjeći obje ruke prvim udarcem. Hans je drhtao žaleći što će njegovo mučeništvo ostati bez krštenih svjedoka.

Muhlo je zamahnuo.

„Stani!“

Ratnici su se okrenuli prema čovjeku koji je viknuo. Hans je provirio preko podlaktice koju je još uvijek držao kao štit. Nasmiješio se i rekao: „Vonomir! Bog blagoslovi te!“

„Stari, poštedi me“, odbrusio je Vonomir i obratio se vođi. „Poglavniče, korisniji nam je živ.“

„Misliš?“

„Sa svakim dodatnim zarobljenikom šanse su nam bolje.“

„Hm. Imaš pravo. Smjestite ga među ostale.“

„Moment Mal“, započeo je Hans, ali snažne ruke ubrzo su ga zavezale i bacile u prva od triju kola natrpanih zarobljenim muškarcima.

„Bog daj“, pristojno je pozdravio druge zarobljenike.

„Ćao bre“, rekao je jedan od njih. Ostali su gledali u prazno.

Nije sve tako crno, mislio je Hans, bar mu nisu začepili usta. Nasmiješio se i pitao: „Želi netko krštenje?“