Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXXVII.

Damnana je odlučila projahati noć. Putove, koji su joj sad već bili poznati, dovoljno je osvjetljavao Mjesec. Odmor je minimalizirala ravnajući se prema kobili. Kada životinja više ne bi mogla, sklonila bi se s puta i nakratko odspavala s mačem na grudima. San joj je bio lak i na svaki nagli zvuk bljesnula bi njena oštrica. Uglavnom se radilo o žirovima koji bi otpali s krošnje. Nije bilo napadača koji bi je usporili podsvjesnom željom za smrću. Kako god to čudno zvučalo, još od one pećine nije ubila nijedno živo biće.

Da bi prešla Savu, nije joj trebala ni skela ni most, jednostavno ju je projahala. Suhi dani snizili su vodostaj pa nije morala ni plivati. Dalje je slijedila glavnu, najbržu cestu.

Dok se na istoku nazirala zora, ušla je u dobro poznat kraj. Skrenula je s glavnog puta i nastavila šumskim stazama. Kobila je skakala preko potočića i probijala se kraj starih hrastova i bukvi. Prije nego se ukazalo sunce, stigla je do dobro poznatih šatora prekrivenih granama i lišćem. Šuma je bila tiša nego inače. Nije imala dobar osjećaj.

Logor je izgledao napušten. Kamo god je zavirila, nije našla nikoga. Sjahala je i krenula do kraljičinog šatora iako je slutila da neće naći nikoga. Razmaknula je krutu tkaninu i ušla. Kraljičine odaje zjapile su prazne. Na ležaljci su ležali jastuci presvučeni svilom. Bili su hladni.

„Vid ko se vratio“, začula je iza leđa. Okrenula se i ugledala šepavu Lizanu. S napetim lukom, ciljajući u Damnanine grudi, za promjenu je ona bila ta koja se smijala. „Nis baš u formi, Damnana. Nekadt se neb mogla prišuljat samo tako.“

„Spust taj luk i vod me do kraljce.“

„Ko što vidiš, kraljca je ošla.“

„Kamo?“

„Ti to dobro znaš. Kraljca je misla das mrtva, al neke od nas shvatle su istnu. Das izdajnica i daš se vratit.“

„Izdajnica?“

„Jašta. Kurva koja je prešla kurconoscma.“

„Nisam izdala Moranu“, rekla je Damnana oštro. No je li to bila istina? Spavanje s Mislavom nije se uklapalo u misiju. Kako god bilo, grizodušje je moralo pričekati. „Nosim važne vijest za kraljcu.“

„Ondaš, bona, lijepo čekat da se vrati. A sad bez naglih pokreta.“

„Znaš, neš još dugo moć da napinješ tu strijelu.“

„Kuš! Uvijeks misla das tako pametna. Da se moš podsmjehivat iza leđa. E pa danas ne moš.“

„Nikad tis nisam podsmjehivala.“

„A ne? Kadm je vepar probo nogu, neko je reko: ‘Skonto das mu ženka’ i sve su ratnice prasnule u smijeh. Ja sam dobro prepoznala glas, zatom nemoj pričat.“

„Lizana, rukat drhti. Nemoj čint nešto štaš da požališ.“

Lizana se nasmijala. „Tu su se promijenle neke stvari. Nis više kraljična miljenca. Ak te ubijem, možda me i nagradi.“

„To je velk rizik.“

„Ćut! Uzmi mač, s dva prsta, i bac ga u stranu.“

„Lizana…“

„Odma!“

Damnana je poslušala.

„Izađ iz šatora i kren prema kobli. Polako.“

Damnana je hodala unatrag razmišljajući kako da se izvuče. Lizanine ruke drhtale su, jedva čekajući da im Damnana naglom kretnjom podari izgovor da ispale strijelu. S ove blizine nije mogla promašiti, a bilo je dovoljno da je otrovni vrh dotakne bilo gdje na tijelu.

„Šta sad?“ pitala je Damnana stojeći pored kobile.

„Uzmi taj svoj bič i omotaj sredinu oko vrata.“

Damnana je znala da bi time postala bespomoćna, ali nije imala izbora. Učinila je kako je Lizana tražila, vlastitim bičem vezala je omču oko vrata.

„Dobac mi oba kraja.“

Nakon kraćeg oklijevanja Damnana je učinila što se od nje tražilo. Lizana je pustila luk i posegnula za bičem. Damnana je iskoristila jedini trenutak koji je imala. Pojurila je prema Lizani. Baš kad joj je trebala zariti nokte u lice, Lizana je povukla oba kraja biča i omčom joj prekinula dovod zraka. Podignutim koljenom odbila je Damnanin napad. Damnana je pala na koljena i pokušala prstima odstraniti bič, ali stisak je bio prečvrst.

„Kakot se dopada, droljo?“ pitala je Lizana i dodatno stegnula omču.

Damnana se koprcala u borbi za zrak. Kad joj se već počelo mračiti pred očima, Lizana je popustila stisak. Damnana je dahtala i halapljivo gutala zrak. Znala je da svaki udah može biti posljednji.

Lizana je krenula prema vrećama na kobili. Damnanina jedina nada bila je da gurne ruku u onu sa zmijom.

„Da vidmo šta imaš“, rekla je Lizana i dršku biča stisnula ispod desnog pazuha. Slobodnu ruku zavukla je u vreću. Damnani je krv bubnjala u ušima.

„Šta je ovo?“ pitala je Lizana izvukavši cjevčicu ispunjenu prozirnom tekućinom. Damnana je opsovala u sebi, ali onda joj je sinula ideja.

„Pust to! To je otrov.“

„Ma nemoj?“ Lizana se nadmoćno nasmiješila. „Akot kažem da ga popiješ?“

Damnana je odmah posegnula za cjevčicom, a Lizana povukla lijevu ruku i stegnula omču. Damnana je grgljala u boli.

„Lažljivce“, rekla je Lizana. „Predvidljivas ko kuja kad se tjera. Saš mi reć šta je to zaista. Ak opet slažeš, bićet zadnji put. Jes me razumla?“

Damnana je kimala crvena u licu. Lizana joj je dopustila da udahne.

„Onda? Šta je to?“

„To je… napitak… koj daje… nadljudsku snagu… Za kraljcu…“

„Draga moja, kraljca nije tu“, rekla je Lizana zubima uklanjajući poklopac. „A uskoro možda dobijemo novu.“

Iskapivši tekućinu, napravila je grimasu. „Kolko treba da proradi?“

„Ne dugo“, rekla je Damnana nadajući se da je u pravu. Kod Koraksa je djelovanje bilo trenutačno, ali on je vodu zaborava ubrizgao iglom.

Lizana je nastavila kopati po vreći. Vrisnula je, ali na Damnaninu žalost, nije ispustila bič. „Šta je ovo?“

Glava gendroida bila je svježa kao u trenutku kada je odsječena.

„Ne bim vjerovala dat kažem.“

„Zašto nema krvi?“

„Ni tom neb vjerovala.“

Držeći je za kosu, Lizana je otkinutu glavu prinijela licu i pomirisala kožu koja niti je bila živa, niti je trunula. Odjednom, Lizana se stresla. Smrknuta lica pogledala je u Damnanu. „Štas mi to dala?“

„Zaboravi.“

Lizana je stegnula omču, a onda zastala kao da ne zna što radi. Oči su joj postale prazne i krute poput stakla. Čim je stisak popustio, Damnana se oslobodila.

„Ko sam? Đe sam?“ pitala je zbunjena djevojka.

„Tis šepava nakaza i sadas u kurcu“, kazala je Damnana i zalijepila joj šamar dobrodošlice u svijet u kojem je čeka samo bol. Hroma djevojka je pala i zaplakala.

Damnana se vratila u šator po mač. Pokupivši vreću i bič, luk i tobolac sa strijelama, skočila je na kobilu i pojurila. Možda još nije bilo kasno. Ostale su joj dvije bočice ispunjene vodom zaborava, dovoljno da stvori novu Moranu, uz malo sreće i novog hrvatskog poglavnika. To bi čak mogao biti Mislav jer bi, poznajući kurconosce, njegova oca brzo nakon zaboravljanja proglasili ludim i spalili na lomači. Ni rijeka zaborava ne bi bila dovoljna za cijelo pleme. Kad bi se divljacima dala mogućnost da se riješe trauma i proživljenih patnji, jamačno bi s gnušanjem odbili. Ljudima koji su rat smatrali svetinjom, a spaljena sela herojima, žrtve i stradanja bili su smisao postojanja. Zato ih nije trebalo ništa pitati. Trebalo je samo neutralizirati vođu, navesti ga da nakratko zaboravi koga mrzi. Vojske, doduše, ne bi zaboravile svoju žeđ za krvlju, ali morale bi se suzdržati. Vojnici ionako nisu postojali da bi mislili, nego radili što im se kaže.

Čudno je bilo da za uspostavu mira jaše netko kome je ratovanje bilo jedina dotadašnja svrha, jedino u čemu se isticala. No osjećaj je bio dobar. Činilo se da to što radi ima smisla. Premorenu kobilu natjerala je u završni galop. Trebala je izdržati još samo malo.

Mislava je opekla Damnanina opaska da bi je Kluk i on usporavali. Zato je podigao tempo i unatoč Klukovim prigovorima inzistirao da jašu cijelu noć. Znao je da će, koliko god se trudio da ide do krajnjih granica, Damnana ipak biti brža. Život mu je, uostalom, uvijek iznova dokazivao da su drugi bolji. Ali logor Damnanine kraljice morao je biti skriven, zavučen u dubinu šume. Kako je njih dvojicu čekao kraći put, nadao se da bi do sela mogli stići malo nakon Damnane, možda čak istovremeno.

Samo da oboje ne zakasne. Grozio se invazije u kojoj bi izginula cijela njegova obitelj: majka, otac, brat i sestre, čak i teta ako je još bila među živima. Plašio ga je i suprotan ishod. Ako Hrvati dobiju bitku, Damnana će biti neprijatelj. A crvena kosa neće olakšati stvari.

Kluk se zadihao kao da je on taj koji trči. Od vibracija koje su ga bacale kao krpenu lutku morao se naprezati da ostane u sedlu. Dok su galopirali poznatom ravnicom, urlao je poput djeteta: „Ja sam gospodar vjetra!“

Mislavu je bilo drago vidjeti ga kako se smije.

Uznojeni i nažuljani, u sedlu su dočekali svitanje. Iznad istočnoga obzora nije se širio dim, što je bio dobar znak. Selo još nije bilo spaljeno. Možda je Damnana kraljicu nagovorila da umjesto Hrvata napadne Srbe. Ili je miješanje u kraljevske poslove drskost koja se kažnjava bičem? Što god da se dogodilo, želio je znati. Neizvjesnost ga je morila više od umora. Jedva je dočekao zadnji šumarak prije sela.

Konji su se, premoreni, probili na čistinu. Otvorio se pogled prema selu. Krvave neispavane oči imale su što vidjeti.

Neprijateljska trupa od nekoliko stotina ratnica polako se primicala kućama. Mislava je zaprepastilo kako je malo hrvatskih branitelja. Manje od stotinu muškaraca mirno je stajalo kraj prvih koliba dok su ratnice zatvarale obruč. Vojska amazonki plela je svoju mrežu, poput divovskoga pauka koji ne brza jer zna da muha ne može pobjeći. Ove muhe nisu ni pokušavale, nisu čak ni zujale. U potpunom miru selo je čekalo smrt.

Gdje su strijelci, gdje su konjanici, pitao se Mislav očajavajući. Koliko god se napinjao, s ove udaljenosti nije mogao razabrati lica. Muhla je prepoznao po stasu i po količini dlaka. Ostali su bili manji, time i teže raspoznatljivi. Pogledom je tražio oca. Nitko od branitelja nije nosio crveni plašt.

Začuo je kopita na cesti iza sebe.

„Ne mogu vjerovati da smo bili brži“, rekao je Kluk.

„Neštom je iskrsnulo“, rekla je Damnana. „Šta se ovdje… O ne.“

„Moramo ih zaustaviti“, rekao je Mislav. Prije nego je dovršio rečenicu, odjeknuo je borbeni rog.

„Prekasno“, rekla je Damnana i gledala kako Moranine ratnice udaraju juriš prema hrvatskome stožeru. Iza kiše strijela koje su u dugom luku pljuštale na selo, nadirala je malobrojna konjica s kraljicom na čelu. Za njom je trčalo nekoliko stotina pješakinja urlajući u ekstazi. Hrvati su se iza drvenih štitova sklanjali od strijela. Mnogima nije pomoglo. Muška tijela padala su i previjala se po zemlji. Od svojih strijela branitelji nisu ispalili nijednu.

„Ne razumijem što rade“, rekao je Mislav.

„Ovo će bit pokolj“, rekla je Damnana i stisnula Mislavovu ruku. Prsti su mu drhtali. „Biće brzo gotovo. Nemoj gledat.“

Želio je poslušati, ali nije mogao. Očima je pratio kako se jahačice primiču kolibama.

„Danas je dobar dan za umiranje!“ viknuo je Kluk i pohitao prema selu.

„Što to radiš? Stani!“

Dok mu je najbolji prijatelj jahao u smrt, Mislav je ostao razapet između plemena i Damnaninog stiska.

„Neš im pomoć ak pogineš.“

Mislav je sumnjao da je smrt strašnija od onog što je osjećao. Dok je amazonska konjica utrčavala u selo, ugledao je muškarca s crvenim plaštem. Tata! Poput drugih ratnika, nije držao ni koplje ni mač.

„Bogovi, dajte da bude brzo i bezbolno.“

Umjesto šuškanja kasapljenog mesa začula se grmljavina. Hrvatski ratnici podigli su pokretne gromove, skrivene iza štitova, i usmjerili ih prema napadačicama. Trećinu jahačica pokosile su nevidljive strijele. Prvi red pješakinja izginuo je prije nego je ijedna ratnica shvatila što se događa. Deseci metalnih cijevi tresli su se uz glasno ritmično praskanje. Kroz blijedi oblak dima izlijetala je smrt. Jedna ratnica za drugom trzala se rastrgana po čitavom tijelu. Krv je špricala, mačevi su suhi padali na zemlju. Iz štitova je prštalo iverje, umiruća tijela valjala su se po travi.

Morana je, pritisnuta krepanom kobilom, ležala na zemlji i krvarila. Slomljenih udova, nije se bila u stanju pomaknuti. Mogla je samo promatrati kako njezina vojska nestaje zgažena nepoznatom čarolijom. Sa svakom ratnicom koja bi pala – a padale su poput zrelih jabuka kad se trese stablo – osjećala je sve jače stezanje u grlu. Ponosne duge kose razlijevale su se po travi natopljenoj krvlju. Kad su utihnuli gromovi, Morana je shvatila da vrišti. Oči bi si iščupala da joj ruke nisu bile slomljene. Vođa kurconosaca došetao je do nje. Pljunula ga je, ali njena slina jedva da mu je dotakla stopalo. Izvukao je mač i zamahnuo. Morana je odbila zažmiriti. S mržnjom je gledala još dugo nakon što joj se glava odvojila od tijela. Iz kacige su stršila paunova pera.

Damnana je prekrila lice dlanovima, ali pukotine među prstima bile su dovoljno široke da vidi kako ostaci razbijene vojske trče prema šumi dok četa hrvatskih jahača izlijeće iz dubine sela i siječe jednu ratnicu za drugom. Djevojke s kojima se donedavno smijala umirale su u krvi. Nikada nisu bile bliske, no bile su sve što je imala. Njih šačicu Hrvati su ostavili životu, barem dok se ne izredaju na njihovim tijelima.

„Žao mi je“, rekao je Mislav.

„Nije. Al nema veze.“

Hrvatski poglavnik podigao je mač i odaslao pobjednički poklič. Odmah su mu se pridružili ostali ratnici. Kad je urlanje zamrlo, čuli su se i drugi zvuci. Jauk ranjenih ratnica, čelik koji se zabada u meso, topot konja bez jahačica. I cvrkut ptica iz obližnjeg šumarka.

„Navuci kapuljaču“, rekao je Mislav i krenuo prema selu. Nakon tolikih dana i noći bio je doma.