Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXI.

Cesta je vodila u planine. Osim s težinom guzica i njihovih izraslina koje se nazivaju ljudima, konji su se morali boriti i s usponom. Putnici su šutjeli. Pratila ih je pjesma nevidljivih ptica i povremeno šuškanje u grmlju kada bi zapuhao vjetar ili sitna životinja potrčala da se makne od dvonožaca koji vonjaju na smrt i uništenje.

To što su ljudi bili tihi, moglo se zahvaliti činjenici da je Hans jahao ruku privezanih uz tijelo, s prljavom tkaninom u ustima. Opijen uspješnim pokrštavanjem androida, s previše je samopouzdanja prišao Muhlu. Na teži je način shvatio da je predziđe slavenskih bogova ozbiljna stvar.

Nitko od ostalih nije pokazivao volju za razgovorom. Mar Lona je umorilo hvaljenje plemenskog junaštva, Kluk je prestao tepati Tristanu koji se taljigao s njim, samo mu je odsutno milovao glavu. Formacija je bila uobičajena: Vonomir na čelu, Muhlo iza njega, zatim Andro i Hans, pa Mar Lon, Miro i Mislav te na začelju kola s Tristanom i Klukom.

Nakon što im se neko vrijeme slijeva pružao veličanstven pogled na dolinu, cesta ih je dovela u novu šumu gdje se sa svih strana moglo vidjeti samo drveće i grmlje. Bilo je sve više crnogorice, a mirisu lišća pridružila se opojna aroma smole. Jahali su u zelenkastoj svjetlosti sunca koje se probijalo kroz krošnje kad je nešto zašuškalo u lijeski pored puta. Začula se potmula škripa s desne strane ceste, a zatim nešto kao udar vjetra.

„Pazite!“ viknuo je Mar Lon i tako snažno povukao uzde da se konj propeo i umalo ga zbacio. Visoka smreka padala je na cestu, točno među putnike. Vonomir, Muhlo i Andro već su bili prošli. Hans je mumljajući mlatio petama ne bi li ubrzao konja, što i nije bilo potrebno. Životinja je osjetila opasnost i poskočila. Vršak jedne grane počešao je Hansa po leđima, no uspio je ostati u sedlu.

„Bedak! Sen ti reiko da treba ranije?“ rekao je čovjek koji je stajao kraj ceste.

„Ne sad!“ rekao je drugi.

Dvojica prljavih muškaraca držala su primitivne sjekire.

„Daj me nemoj…“ mrmljao je Vonomir dok je iz gustiša stupalo pojačanje. U usporedbi s nevidljivim ljudima ovi su izgledali smiješno. Odrpani i smrdljivi, bez ikakve namjere ili sposobnosti da se kreću tiho. Mršava lica ispijena glađu zatvorila su polukrug ispred četvorice jahača. Iza leđa put im je presjekao zid od gustog granja oborene smreke. Vonomir je čuo metež s druge strane, no nije mogao razabrati što se zbiva. A imao je i vlastitih problema.

Ružna lica – a bilo ih je tucet – zlobno su se podsmjehivala pokazujući trule zube i upaljene desni. Jedan od prljavaca progovorio je: „Dober dan. Kaj smo pa pršui na put?“

„Šta je reko?“ pitao je Muhlo.

„Nemam pojma“, odvratio je Vonomir. „Podsjeća na naš jezik, ali kao da se usmrdio u njihovim ustima.“

Andro je rekao: „Sudeći prema kontekstu situacije i čovjekovoj intonaciji, čini se da nije iskomunicirao nikakvu važnu informaciju, nego nas ironično pozdravlja i naslađuje se zbog prividne nadmoći.“

Razbojnik koji je bio vođa ili barem glasnogovornik prstom je pokazao prema Hansu: „Kaj je to pa nedu važan kad ste ga tak zavizaui?“

„Bumo dabiue nagrado“, dobacio je netko od ostalih.

„Postavili su pogrešnu premisu da…“ započeo je Andro, no Vonomir ga je prekinuo: „Shvatili smo.“

„Poglei ti te mačeve i kuojne“, rekao je vođa odrpanih, „Guospuoda so misua da buju sigurna na puta, aui so se zajebaua.“

„Da, da, kako god“, rekao je Vonomir podignuta dlana. „Bravo za odličnu ideju sa stablom, ali bojim se da ste se namjerili na krive putnike. Savjetujem vam da se maknete.“

Da su ga razumjeli, razbojnici su dokazali tako što su jednoglasno prasnuli u smijeh. Kad su se primirili, vođa je dobacio: „Guospuoda je navikua naređivat. Ne budo pa dougo. Mogui be nam preitit da smo u istom braju, aui smo se zorganiziraui pak nas je štire na jednog.“

„Serem na tih četiri kad imam ovu dvojicu“, rekao je Vonomir i trzajem glave pokazao u Andra i Muhla.

„Kaj so to pa neki princovi?“ pitao je jedan od razbojnika.

„Ako računaš na moju pomoć u sukobu“, rekao je Andro, „podsjetit ću te da ne smijem ozlijediti ljude, a za njih, za razliku od vas, još nije utvrđeno što su, mada imam svoje pretpostavke.“

„Krajnje je vrijeme da saznaš“, rekao je Vonomir.

Smirenim glasom Andro je upitao: „Razbojnici, recite mi koji je narod najvredniji na svijetu?“

„Pasirjem se na tebe i na vse narode“, rekao je jedan od razbojnika, na što su ostali prasnuli u smijeh.

„Ovo ću protumačiti kao točan odgovor“, rekao je Andro. „Čini se da je ipak riječ o ljudima.“

„Prilično sam siguran da se varaš“, rekao je Vonomir meškoljeći se. „Pitaj ih još nešto.“

Andro je slegnuo ramenima i rekao: „Prljavi humanoidi, recite mi još ovo. Što ćete učiniti ako ignoriram vaše zahtjeve i pođem svojim putem?“

„Nabiu bum ti ovaj kouc v rit da bu ti vršak izašau na usta.“ Grohotan smijeh.

„Pali su na drugom pitanju“, rekao je Andro. „Ipak nisu ljudi.“

Vonomir se nasmiješio od uha do uha. Dan je opet bio sunčan.

„Duast je biuo bedastoča“, rekao je vođa razbojnika, „pršte s kojna i skinite vse sa sebe.“

„Ako je tako…“ rekao je Vonomir. „Andro, molim te, sjaši.“

Andro je doskočio na tlo. Silina kojom je udario u zemlju toliko je iznenadila razbojnike da su nesvjesno ustuknuli korak-dva. Ubrzo su se pribrali i podignutih sjekira i motika nasrnuli na priliku koja nije pokazivala strah. Čim mu je prvi razbojnik ušao u domet, Androva ruka zgrabila ga je za čelo i brzim mu trzajem slomila vrat. Drugi nije ni shvatio što se dogodilo, već je umirao u agoniji jabučice zabijene u dušnik. Treći je silovito udario sjekirom, ali Andro se izmaknuo pa se oštrica zabila u slabine njegova konja. Bolno rzanje ranjene živine poklopilo se s vrištanjem razbojnika kojemu je Andro iščupao obje ruke. Krv je prskala na sve strane.

Dok su razbojnici buljili u gendroida, Muhlo je isukao Nićifora i najbližem razbojniku rasporio trbuh. Drugi je poskočio u stranu, nedovoljno brzo da spasi ruku koja se, još uvijek držeći motiku, odijelila od tijela.

Vonomir si nije dao truda da izvuče ni mač ni luk. Samo je konjem i udarcima stopalom gurao razbojnike prema gendroidu koji ih je trijebio golim rukama. One koji su pokušali pobjeći sjekao je Muhlo koji se na njih obrušio kao oluja. Razbojnici nisu imali šanse. Padali su kao vlati trave pred zamasima kose.

Jedan od razbojnika Hansa je srušio s konja i prislonio mu nož na grlo.

„Natrag iu bum ga ubiu!“

Muhlo nije ni trepnuo. „Samo daj.“

Razbojnik ga je gledao u čudu. Bolje bi mu bilo da je gledao Vonomira koji je ipak izvukao luk i ispalio strijelu. Pogođen u oko, razbojnik se srušio na zemlju.

„Svaka čast“, rekao je Muhlo.

„Gađao sam Hansa“, rekao je Vonomir spuštajući luk.

Napadača više nije bilo. Neki su uspjeli pobjeći, većina je ležala mrtva. Hans je, čučnuvši, dohvatio razbojnikov nož i počeo rezati uže kojim su ga vezali.

„Da vidimo što je s ostalima“, rekao je Vonomir i sjahao. Polako je vodio konja kroz grmlje zaobilazeći oborenu smreku. Probivši se na drugu stranu, otkrili su praznu cestu.

„Odveli su ih.“

„Ne brini, rođo, naći ćemo ih“, rekao je Muhlo. „Majstore, kojim putem?“ pitao je gendroida. Andro je proučio stanje okolnog grmlja, slomljene grančice i tragove u zemlji. Ubrzo je rekao: „Kola su, naravno, pošla cestom. A sve upućuje na to da su ostali ušli u šumu, i to onim smjerom. Vjerojatnost za to je…“

Glas mu se izgubio u pucketanju iskri sa stražnje strane vrata, probijene Nićiforom. Andro se srušio na koljena. Nije imao dovoljno snage da ustane pa je samo podigao glavu da pogleda u oči svome ubojici.

„Ovo… nisam… predvidio“, protisnuo je dok mu se tijelo treslo u nasumičnim grčevima. Lica poprskana krvlju razbojnika, izgledao je kao umirući čovjek. „Mogao sam vam… biti koristan.“

„Možda“, rekao je Muhlo i pljunuo. „Al bome si zakurac u iznenadnim napadima. Jebo ta tvoja pitanja.“

„Glupost je… vaš blagoslov… I vaše prokletstvo.“

„Što ste vi učinili?“ viknuo je Hans koji se uspio osloboditi.

Dotrčao je do Andra koji je klečao kao da se moli. I misionar je pao na koljena i kroz suze promumljao: „Vi ste jedan dobar kršćanin ubili.“

„Sklonost… štrcanju tekućine… iz očiju… uvijek mi je… bila nelogična.“

Dok je Hans mrmljao formule bolesničkog pomazanja, Andro ga je gledao svojim hladnim očima. Život, skriven u tajanstvenim žicama i pločicama, lagano se gasio.

„Imaj nikakvu strah, sinko“, kazao je Hans. „U kraljevstvo nebesko ćeš ti vječno živiti.“

„To srećom… nije vjerojatno… Već sam… vidio dio… vječnosti… Bilo je… predugo… Želim… nestati.“

„De da to malo ubrzamo“, rekao je Muhlo i zakrenuo oštricu. Androvo tijelo zgrčilo se zadnji put i srušilo na zemlju. Čulo se samo rzanje umirućeg konja s druge strane stabla. Dok je Muhlo vraćao mač u korice, Hans je ridao križajući se. Vonomir se sagnuo prema krutom tijelu i iz kožne futrole izvukao metalni štap koji ispaljuje gromove. Podigao ga je oprezno, kao da drži živu zmiju, i strpao u prljavu vreću što je visjela sa sedla.

„Ovdje nam se putevi razdvajaju“, rekao je Muhlo uzjahavši.

Hans je ispuhao nos i rekao: „Barem ostavite mi konj.“

„Eno ti ga preko, zove te“, rekao je Muhlo dok je umiruća životinja tužno cviljela, sve tiše. „A ti bi ovog?“ dodao je Muhlo primajući uzde pastuha na kojem je zadnjih dana jahao Hans. „To je Ladislavov konj. Nikad nije bio tvoj.“

„Učinite jedno dobro djelo za svoj bližnji“, cvilio je Hans.

„Ti nikad nisi bio nit ćeš bit jedan od nas“, rekao je Muhlo i pljunuo. Vonomir je slegnuo ramenima. Obojica su se zamutila u suzama koje su Hansu navrle na oči. Maknuli su se u stranu i mrmljali među sobom sve dok Muhlo nije viknuo: „Ha!“ Tada su konji potrčali cestom prema istoku.

Hans je ostao klečati u prašini. Kad je bol u koljenima postala neizdrživa, čak i za čovjeka s tolikim iskustvom u klečanju, ustao je, uzeo motiku ubijenog razbojnika i počeo kopati grob za prijatelja. Nikakve dvojbe nije bilo: Andro je imao dušu. Ako i nije, bio je prva osoba koju je krstio. Njegova jučerašnja radost i osjećaj postignuća nestali su pod grumenjem zemlje.

Stoljećima kasnije ostaci gendroida zbunit će skupinu arheologa i dovesti u pitanje sve što su ih učili kao povijest.