Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXX.

Kako je planinska staza postajala strmija, konji su sve sporije hodali. Kad su naišli na potok pored puta, putnici su im se smilovali. Dok su konji pasli, Mislav je iskoristio priliku da se opere i prestane biti, prema Miroslavovim riječima, krepana krtica. Poželio se udaljiti, skinuti negdje gdje ga nitko neće vidjeti, ali ono blato bilo je živo i u njegovu sjećanju pa je ipak ostao u blizini. Uostalom, pravi muškarci nisu se sramili pokazati svoju muškost hihotajućim pječkama koje su na obali klečale i prale rublje. Ja sam pravi muškarac, kazao si je Mislav svlačeći se. Izuo je čizme, otkopčao teški kožni remen, zatim skinuo tuniku i hlače. Gledajući prljave komade tkanine, žalio je što nije pažljivije pratio kako to točno žene peru rublje. Ako bi pitao Damnanu, vjerojatno više ne bi izronio iz rijeke, zato je odlučio improvizirati. Hlače i tuniku natopio je vodom. Odjeća je postala blatnjava. Umočio ju je opet, lagano izmijesio i uočio neuspjeh. Od očaja je počeo udarati tkaninu dlanovima. To je pokazalo određeni učinak. Izmlatio je prljavštinu iz odjeće, isprao i ocijedio. Mokre komade zatim je nataknuo na glogove grane i pustio da se suše na suncu. Onda je zakoračio u vodu. Potok, koji mu je sezao do koljena, bio je brz i leden. Kad je shvatio da ga Damnana gleda, junački je uronio u hladnoću. Prvo mu se činilo da mu nožem gule kožu, onda je toliko obamrla da ništa nije osjećao. Brzo je izronio i doskakutao do obale dlanovima skrivajući smežuranu muškost.

Damnana se, skupljajući bobice, zapravo cijelo vrijeme napasala na Mislavovu golom tijelu. Na koži je osjećala nešto kao gmizanje stotina mrava. Tako je dakle izgledao goli muškarac. Prizor svakako ružniji nego onaj gole žene, pokušala se uvjeriti, no bez uspjeha jer ovo je tijelo bilo novo i uzbudljivo. Muškarac. Od tolikih sisavaca na dvije, četiri ili čak tri noge baš joj se morao svidjeti onaj zabranjeni. Pitala se bi li bilo u redu kada bi mu odrezala spol i učinila ga sličnim ženi. Ali nju je i privlačio njegov ud, sada doduše skupljen od hladnoće, ali kad bi ga se utoplilo… A željela ga je utopliti. Milovati. Staviti u usta. Prenula se s gađenjem i osjećajem nečistoće. Dlan joj je bio ljepljiv i crven od bobica koje je zdrobila u transu. Okrenula se na drugu stranu i ugledala Mar Lona koji se borio sa zamišljenim protivnicima. Za razliku od Mislava koji je brzo učio i samo je trebao više samopouzdanja, za Mar Lona nije bilo nade. Osmjehnula mu se i palcem dala znak da nastavi. Neće mu dati da joj čuva leđa, toliko je sigurno.

Miro je, odustavši od neuspješnog lova na pastrve, s mukom gutao komade zobene kaše i sanjao o odojku s početka puta. Bljeskanje Mislavove gole guzice nije ga uzbudilo, nego podsjetilo na nešto što ga je već neko vrijeme zanimalo.

„Mar Lone?“

„Reci, sine Vonomirov.“

Nisam ja ničiji sin, mislio je Miro. „Rekao si da u vašem društvu nema vlasništva.“

„Jakako.“

„Kako to funkcionira… sa ženama?“

„Kako to misliš?“

„Lijepo. Znači li to da možeš spavati s kojom želiš?“

„Naravno. Svatko može spavati s bilo kojom odraslom ženom ili muškarcem, pod uvjetom da postoji obostran interes. Silovanje i pedofilija kažnjavaju se izgonom.“

Muhlo ne bi izdržao ni dan, mislio je Miro. „Znači, niste vezani za jednu ženu.“

„Nažalost nismo. Meni je to grozno.“

Kad si budala, mislio je Miro.

„Postoji djevojka koju volim“, rekao je Mar Lon. „Dugo je potajno gledah, a onda se ohrabrih ter spavasmo zajedno. Nakon toga htjedoh stalno biti u njezinoj blizini, a to ne bijaše moguće. Svaku noć provede s nekim drugim. Morah čekati da me se opet zaželi, a to ne bijaše lako.“

„Strašna stvar“, rekao je Miro. „U međuvremenu spavaj s nekom drugom.“

„Ali ja želim samo nju.“

„Želiš je posjedovati. Kao što plemenski ratnici posjeduju svoje žene.“

„Tako nekako.“

„Pravu ženu niko ne posjeduje“, uključila se Damnana.

„Što bi napravila ako bi to netko pokušao s tobom?“ pitao je Miro s vragolastim smiješkom.

„Čekalab da budemo sami. I goli.“ Njen podatan glas na muškarce je djelovao afrodizijački, uz iznimku Kluka koji se igrao s Tristanom i nije obraćao pažnju. „Nježnob ga milovala i pitala: tib da me posjeduješ?“

„Ako bi odgovor bio da?“ pitao je Miro zdjelom prikrivajući erekciju.

„Primlab ga za nadignutu kitu“, rekla je Damnana oponašajući pokret rukom dok su muškarci hipnotizirano gledali. „Ondab je iščupala i nabla mu je u šupak!“

Muškarci su okrenuli glave i potražili novu zanimaciju. Mislav se pitao bi li pristao na opisanu situaciju ako bi to bio jedini način da ga dotakne. Shvativši da ga opet opsjedaju zlodusi, opalio si je šamar.

„Šta mu je?“ pitala je Damnana.

„Teško djetinjstvo“, rekao je Miro stružući po dnu zdjele.

Damnana je, promatrajući opuštene ratnike, mislila: nisu svjesni da ih mogu vezati ili ubiti kad god poželim. Miroslav je, promatrajući Damnanu, mislio: nije svjesna da je ovako opuštenu nas četvorica možemo svladati kad god poželimo. Oboje su zaključili: nije još vrijeme.

Kad su konji završili s pašom, nastavili su put. Mislavu je bilo neudobno jahati u mokrim hlačama, ali barem je izgledao čisto. Zbog ogoljelih prsiju osjećao se kao Muhlo iako nije pokazivao toliko mišića, a kamoli dlaka.

Planinska cesta vijugala je paralelno s potokom sve dok nisu naišli na stijene iz kojih je izvirao. Po kamenju prekrivenom mekom mahovinom voda je prštala glasno, ali umirujuće.

„Ima li tamo nešto što ne vidim?“ pitao je Mar Lon Miroslava koji se zagledao u izvor.

„Lijepo je“, rekao je Miro i dodao u sebi: ako to ne vidiš, onda te žalim.

„Baaa.“

Super, mislio je Miro, ne samo da je glup kao ovca, nego ih je počeo i oponašati. Ispostavilo se da to nije bio Mar Lon, nego prava ovca.

„Meso!“ viknuo je Kluk dok ih je rudlava živina plaho gledala sa sredine puta. Kluk je sjahao s toljagom u ruci. „Dođi, janje moje.“

„Ima ih još“, rekao je Mislav i pokazao prstom. Ubrzo se iza zavoja pojavilo cijelo stado veselo ih pozdravljajući: „Baaa.“

Na začelju je hodao bosonogi pastir. Kluk je sakrio toljagu i namignuo Mislavu.

„Što mu to znači?“ pitao je Mar Lon šaptom. Miroslav je objasnio: „Dao je Mislavu signal da svladaju pastira. Nakon toga mogu mu uzeti ovcu ili cijelo stado.“

„Ali to je pljačka!“

„U našem plemenu to se zove junaštvo. Što si mislio, kako to funkcionira?“

„Postoji valjda neki kodeks časti“, rekao je Mar Lon. „Čovjeku treba nešto dati.“

„Ako ga ostavimo na životu, može reći da je dobro prošao.“

„Ne može to tako! To nije viteški.“

„Nego što ćemo? Ako preživimo napad na čarobnjaka, trebat će nam hrana za povratak. Seljačkih koliba nema u blizini, a lovačke vještine su nam nikakve.“

„Razumijem, ali čovjeku treba platiti.“

„Čime?“

„Otkud ja znam? Što imademo?“

„Ništa čega se možemo odreći.“

„Dobar dan, ratniki“, rekao je pastir škiljeći sumnjičavo. Premda je nastojao djelovati ležerno, jednom je rukom cijelo vrijeme držao štap, a drugom dršku noža zataknutoga o pojas.

„Zdravo, vrijedni čobane“, pozdravio je Mislav.

„Jako lijepo stado“, rekao je Kluk.

„Niš posebno“, rekao je pastir. „Jadne su i nikake. Žgoljave i pune uši.“

Miro se sjetio Hansovih baljezganja o dobrome pastiru. Možda je i nemrtvi Isus tako mislio o svome stadu. Jadno je i nikakvo.

„Nama izgledaju slasno… Hoću reći, krasno“, rekao je Kluk. „Cijenit ćemo ako nam podariš jednu od njih.“

„A ak ne podarim?“

Uzet ćemo ti sve, pomislio je Miro, a Mar Lon rekao: „Dobri čovječe, ne boj se. Ti naiđe na časne ratnike koji poštuju tvoj trud. Mi nismo lopovi i ubojice.“

Otkad to, pitao se Miro.

„Janjetinu ćemo pošteno platiti“, zaključio je Mar Lon.

„Čime?“ pitao je pastir, na što je nastupio muk, isprekidan nasumičnim baaa.

„Na primjer ovim“, rekao je Mislav i izvukao frulu.

„Momak, ja cijeli dan samo sviram. Imam već tri take.“

„Možemo ti dati mač!“ sjetio se Kluk. At pokojnoga Ladislava još je nosio njegov čelik, legendarnog Nemanju.

„Šta će mi mač?“ pitao je pastir. „Ne znam se mačevat, a čelik ne mogu pojest.“

„Ne moraš ga koristiti“, ubacio se Miro, „dovoljno je da ga imaš. Ako razbojnici vide da ga nosiš, dvaput će razmisliti prije nego te napadnu.“

„Ak me razbojnici vide, onda sam, s oproštenjem, ionako najebo.“

Miro nije znao što bi na to rekao.

„A kamo si krenuo?“ pitao je Mislav.

„U dolinu.“

„Tamo je trava puno bolja“, rekao je Mislav kimajući.

„Trava je ista ko i gore. Samo šta dolje nema zmaja.“

„Zmaja?“ pitala je Damnana.

„Zmaja“, ponovio je pastir.

„A da to malo pojasniš?“ pitao je Miro.

„Nema se tu šta objašnjavat. Išo sam s ofcama do vrha, sreo zmaja i jedva izvuko živu glavu.“

„Kako je izgledo?“ pitala je Damnana.

„Ne znam, bila je noć. Ofce su spavale kad sam nešto čuo. Reko, idem vidit, možda je vuk. Kreno ja prema drveću kad iz njih sukne plamen. Pao sam na dupe od straha. Ništ nisam vidio u mraku, a i vatra me zaslijepila. Reko, šta je ovo bilo kad evo ti ga opet. Zmaj je rigo vatru prema meni. Ovaj put mi je skoro ufatio bradu. Reko, neću čekat da pljune i treći put. Ofce su već bile budne, osjetile su opasnost. Nisam ih ni trebo tjerat, same su pobjegle. Dok sam trčo nizbrdo, još sam se jednom okreno, al ništ nisam vidio. Fala bogovima, čudovište se povuklo u šumu. Nastavio sam trčat i stao tek kad sam osjetio da ću crknut. Znam da zvuči glupo kad se priča po danu, al ja se gore ne vraćam. A i vama bi preporučio da se okrenete.“

„Tako znači“, rekao je Miro. „Ni manje ni više nego zmaj. Mar Lone, što nam imaš za reći?“

„Nije to nikakav zmaj“, pravdao se Mar Lon kroz usiljen smijeh. „To je samo bacač plamena. Stroj koji su izmislili oni stari.“

„Znači, vatra nije stvarna?“ pitao je Mislav. „Ne može nas opeći?“

„Pa sad… Vatra je stvarna. Ako dođete preblizu, spalit će vas, da.“

„Znači, moramo ubiti i zmaja“, rekao je Miro. „Super.“

„Ak se oćete tuć sa zmajem, ne trebaju vam moje ofce. Do zalaska sunca stić ćete do vrha. Poslije vam više neće trebat hrana.“

„To ćemo da vidmo“, rekla je Damnana.

„Daj jedno janje“, rekao je Kluk uz prijateljski osmijeh. „Samo jedno.“

„Ako ga mošte platit, nema problema.“

„Dat ćemo ti…“ počeo je Miro i našao rješenje. „…ovog psa!“

„To je moj pas!“ pobunio se Kluk, na što mu je Miro pokazao da šuti. „To je sjajan ovčar. Jako koristan protiv vukova i drugih zvijeri.“

Tristan je sjeo i isplazio jezičinu. Pitomo je gledao prema Miroslavu.

„Al ima samo tri noge“, rekao je pastir češkajući bradu.

„Izgubio ju je u borbi s kurjacima“, rekao je Miro. „Trebao si vidjeti na što je ličio kurjak. Nakon toga postao je beskurjak, ako me razumiješ.“

„Ne znam baš.“

„Kluče, pokaži mu kako je istreniran“, rekao je Mislav.

„Daj šapu!“ rekao je Kluk i Tristan je poslušao.

„Teško ćeš naći ovako pametnog ovčara“, rekao je Miro dok se s Tristanove jezičine cijedila slina.

„Ajd dobro“, popustio je pastir. „Izaberite jednu ofcu, al meni ostaje jedna noga. Tri za tri.“

„Pošteno“, rekao je Miro i stisnuo pastiru ruku.

Kluk je na brzinu zaklao janje. Kad je iskrvarilo, sjekirom mu je odsjekao prednju desnu nogu i pružio je pastiru. Ovaj ju je primio pazeći da ga ne poškropi krv. Mislav je ostatak janjeta prebacio preko konja. Mrtvo janje mirno ga je gledalo staklastim očima.

„Oćete trampit i konje? Do vrha mošte pješke, a poslije je svejedno.“

„Hvala na ponudi, ali njih ćemo zadržati“, rekao je Miro.

„Onda zbogom. Nadam se da ćete umrijet od straha, a ne od vatre“, rekao je pastir i mahnuo im. „Ajmo, keru. Nazvat ću te Čađo. Odi, Čađo.“ Tristan mu je prišao i polizao ruku.

„Zbogom“, rekao je Miro i pokrenuo konja.

„A Tristan?“ zacvilio je Kluk osvrćući se za psom.

„Dovoljno je da zazviždiš“, rekao je Miro, što je Kluk i učinio. Tristan je podigao glavu i potrčao natrag prema konjima.

„Čađo, kamo ćeš? Vrati se!“

„Vratio se, vratio“, smijao se Miro.

„Prevarili ste me, prokleti bili!“

Miro mu je dobacio: „Stari, živ si i još imaš stado. Dobro si prošao, zato hodaj i šuti.“ Pastir je zamahnuo odrezanom janjećom nogom, kao da baca najgoru moguću kletvu, zatim se okrenuo i otišao.

„Ovo ne bijaše u redu“, rekao je Mar Lon.

„Znam“, rekao je Miro, „ali kom bi se sad dalo tući drskog gada?“

„Mislim na grabež.“

„Kakav grabež?“ smješkao se Miro. „Ne postoji vlasništvo. Kako je mogao izgubiti nešto što uopće nije njegovo?“

Mar Lon nije imao odgovor.

S Mislavova konja kapala je krv ostavljajući raspršeni trag u prašini. Ovo nije dobar znak, mislila je Damnana.

Kako se pokazalo, pastir je bio u krivu. Iako su imali konje, uspon je ispao mučan i spor. Do zalaska sunca nisu se popeli ni blizu vrha pa su njegovo osvajanje odgodili za jutro. Ne samo da zmaja ne bi željeli susresti u mraku, nego će mu se lakše oduprijeti odmorni. Kluk je namjeravao predložiti da ispeku janjca, ali zaspao je prije nego li je išta rekao. I ostali putnici raširili su se na zemlji i usnuli ubrzo nakon što su im glave dotaknule tlo. Damnana, koja je imala prvu stražu, razmišljala je o zmaju. Kako da ga ubije kada svaki korak bliže znači veću šansu da izgori? Imala je jednu zmiju, no ne bi joj puno pomogla. Rješenje je samo jedno: postati nevidljiva. Ali kako?

Začuvši šuškanje, skočila je na noge. Nitko od ostalih nije reagirao. Svi su plovili u dubokom snu. Zakoračila je prema drveću osluškujući. Vjetar je blago tresao grane, drugih zvukova nije bilo. Vjerojatno se radilo o sovi ili šišmišu. Krenula je natrag prema plaštu koji je prostrla na travi. Prolazeći pored Mislava, zastala je. Ležao je na leđima i ubrzano disao. Na oskudnom svjetlu nedovršenog Mjeseca izgledao je ljepši nego ikad. Tako topao i krhak, tako savršeno nesavršen. Zašto je morao obući tuniku? Gola muška prsa postala su ugodan prizor. Prišla mu je i ugledala izbočinu ispod donjeg dijela tunike. Iz Mislavovih usana isparavao je topli dah. Sjela je kraj njega i polako ispružila ruku. Dotakla je izbočinu i povukla ruku kao da se opekla.

„Da“, zastenjao je Mislav iz dubine sna.

Što to radi? Je li sasvim poblesavila? Ovo je protiv božica i prirode! Možda i jest, ali protiv ovolike požude božice i priroda nisu imali šanse. Donji dio Mislavove tunike zadigla je koliko je mogla da ne pukne. Zatim mu je hlače uhvatila s gornje strane i polako ih povukla prema dolje. Mislav je dahtao. Na mjesečini se sjajila njegova muškost, nabreknuta i vlažna kao prekrivena noćnom rosom. Damnana se približila čudnovatoj gljivi. Držati stražu značilo je reagirati na svaku kretnju u blizini. Ovo je bila jedina kretnja i najveća blizina. Napućila je usne i puhnula, na što je Mislavovo tijelo zadrhtalo. Damnana je osjećala kako joj koža gori. S obzirom na zmaja, sutra će možda doslovce izgarati. Ovo bi mogla biti posljednja noć njihovih života.

Tiho je svukla sve sa sebe. Uzela je Mislavove prste i položila ih na svoje grudi. Uspavane ruke blago su ih pritisnule i donijele plamsaj ugode. Ono što se događalo u Mislavovu snu njegovo je tijelo prenosilo na javu. Damnana se dotaknula među nogama i umalo vrisnula od užitka. Bilo je toplo i vlažno. Prebacila je nogu preko Mislava i zajahala ga. Polako ga je uvela u sebe, od čega su oboje zastenjali. Mislav ju je, još uvijek zatvorenih očiju, primio za bokove. Ona je svoje ruke pritisnula na njegove grudi. Počeli su se pomicati, najprije svatko za sebe, zatim kao jedno tijelo. Damnana se osjećala bespomoćno, potpuno predano drugom biću. Ranjivost ne samo da je nije smetala, nego ju je uzbuđivala.

Mislav je uzdahnuo: „Damnana.“

Spustila je glavu i duboko udahnula miris njegove kože. Ljubila ga je i grizla, milovala prstima. „Da“, šaptao je u snu.

„Da“, šapnula je i ona.

Svi razlozi zašto ovo ne bi smjeli činiti izgubili su se u vrtlogu koji ih je usisao. Nestao je čitav svijet, postojala su samo tijela u pokretu.

Kad je vatra na kojoj su se grijali dogorjela, Mislav je zagrlio oznojeno tijelo koje mu se srušilo na prsa. Nikad ne bi rekao da zloduhovsko napastovanje u snu može biti tako ugodno. Grlio je meko žensko tijelo, privijao ga bliže. Znao je da će štriga nestati u zoru, zato ju je, dok je mogao, držao čvrsto, naivno se nadajući da se neće morati probuditi.