Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XX.

Koliko god se gnušao mogućnosti da čitav život provedem u zabiti u kojoj sam rođen, shvatio sam da ne volim ni putovati. Sporo je i iscrpljuje. Krajolik je, zanemarimo li sitne varijacije, čitavo vrijeme isti. Šuma, livada, potok, brdo, šuma. Što dalje putujemo, to se više čini da stojimo na mjestu dok se oko naših tijela priroda kreće da nas zbuni. Svakoga dana ponavljaju se stabla slična jučerašnjima, čistine koje sam na ovaj ili onaj način vidio prije, sela koja iz daljine izgledaju isto, a nećemo prići bliže da uočimo razlike. Da nije umora, teško bi bilo opipljivog dokaza da smo igdje bili.

Otkad smo napustili ukletu šumu, ovaj novi stari svijet otkrivam kroz Mar Lonove riječi jer momak je, kako god naporan bio, pun priča o čudima kakva jedva mogu zamisliti. Čudima koja umjesto da pripadaju dalekoj, naprednoj budućnosti odavno trunu u prošlosti. Ispada da se sve čemu bih se mogao nadati odavno dogodilo.

„Jasno mi je da su ovdje nekad živjeli ljudi“, progovaram dok jašemo prostranim poljem. „Ostavili su ceste, iako većinom zarasle i zapuštene. Ostavili su poneku ruševinu. Ali sve je to oskudno. Ne ukazuje na veliko napredno društvo, razumiješ?“

Mar Lon kima. „Znam kako ti je. I meni bijaše zbunjujuće kada kao dijete prvi put slušah o prošlosti. Potpunu istinu nikad neću znati. Možda mi cijelo vrijeme lagahu. Možda uopće ne bijaše napredne rase.“

„Otkud onda čarobni predmeti koje imate u šumi?“

„Možda su došli od bogova koje poričemo. Ili ih napraviše naši mudraci.“

„Naši mudraci“, izgovaram kao da žvačem crvljivo meso, „nisu došli dalje od kovanja i lončarstva, a i to im je preneseno. Sami nisu smislili ništa.“

„Ne treba očekivati čuda. Bez uvrede, ali kod nas se uči da su plemena primitivna.“

„Znam, za vas nismo čak ni ljudi.“ Prisjetio sam se androidovih riječi iz razgovora s Hansom. Bio sam dovoljno daleko da me stara budala ne pokuša krstiti i dovoljno blizu da čujem sve.

„Za mene ste više od toga“, rekao je Mar Lon. „Za mene ste nad-ljudi.“

Puhnuo sam kroz nos. Kad bi glupost i primitivizam bili roba kojom se može trgovati, moji bi suplemenici, ako ništa, bili bogati.

„Ljudi s kojima odrastoh nisu ni po čemu bolji“, nastavio je, „samo puno pročitaše pa misle da su najpametniji. No ne stvoriše mnogo sami. Koliko god naši mudraci pokušavali, većina stvari koje funkcioniraju su one koje bijahu naslijedili od napredne rase. Zato ipak vjerujem da postojaše.“

„I što je bilo s tim naprednima? Nisu mogli samo tako nestati.“

„I ne nestadoše svi. U ratu koji razori većinu svijeta dio ih preživje. Neki se srđahu na znanje koje bijaše dovelo do katastrofe pa namjerno počeše odgajati djecu u jednostavnijem duhu, onom plemenskom. Ostali od gnjeva primitivnih pobjegoše u šumu ter življahu odvojeni od ostatka svijeta. Pritom pokušaše spasiti što više znanja. Vrijeme tečaše i nastadoše dva svijeta, tvoj i moj.“

„Hoćeš reći da je moje pleme poteklo od napredne rase?“ Pogledao sam u Muhla i prasnuo u smijeh. Bilo je to kao da mi netko kaže da je čovjek nastao od guštera. „To mi je teško vjerovati.“

„Što ti o prošlosti vele tvoji stari?“

Razmišljam o tome. Pred očima mi je treptanje plamena i sjene koje plešu po licima djece što zadivljeno gledaju u vrača dok priča priče o čovjeku i svijetu. Pokušavam sažeti što znam: „Kažu da smo prešli dalek put i da su nam bogovi dali ovu plodnu zemlju. Da smo najveći ratnici na svijetu i da zaslužujemo vladati.“

„I prijeđoste dalek put“, govori Mar Lon, „ali ne u smislu udaljenosti, nego u smislu načina života.“

„To mi ne zvuči uvjerljivo. Da je napredna rasa zaista nastanjivala ove prostore, ostalo bi više tragova.“

„Bi, da bijahu ratovali mačevima i strijelama. Ali posjedovahu oružje o kojem ne možeš ni sanjati.“

„Znam, znam. Pištavi malj ili kako ga već zovete.“

„Pištolj. Baratahu i mnogo gorim stvarima. Vatrom veličine šume koja izjeda ljudsko meso i kad plamena više nema.“

Nevidljivi plamen. To si ne mogu ni zamisliti, ali zvuči grozno.

„Vjerovao ili ne“, nastavio je Mar Lon, „napredni nadmašiše i to. Smisliše nešto strašnije od plamena koji pada s neba.“

„Što? Natjerali su zemlju da zine i proguta ih? To bi bilo objašnjenje za nestanak starog svijeta.“

„Blizu si. Smisliše atomizatore.“

„To ne mogu ni izgovoriti.“

„Ne želim te zbunjivati detaljima, no učaše me da je živi svijet sazdan od sićušnih čestica, tako malih da se ne mogu vidjeti okom.“

„Kao što kapi vode čine rijeku?“

„Tako nekako, samo što se radi o nečemu još manjem od najsitnijih kapi. Atomizator rastavlja svaku veliku strukturu na te nevidljive osnovne dijelove.“

„Kako?“

„Nano-česticama. Malim… kukcima koji glođu materiju.“

Kimnuo sam iako mi je ono što je opisivao bilo nepojmljivo.

Jednom sam pokušao komad mesa narezati na najmanje moguće dijelove. Ispali su puno veći od kapi vode ili zrna prašine. Jedino ovo s kukcima ima smisla jer me papatači katkad grizu, a ne mogu ih vidjeti. Ipak, ne bih rekao da su me u stanju rastrgati na komade.

„I što je onda bilo sa svim tim sitnim dijelovima?“

„Raspršiše se na sve strane. Neki od njih sad su dio tebe i konja na kojem jašeš.“

„Glupost.“

„Materija ne može nestati. Tako me učaše.“

„Ali napredni svijet je nestao.“

„Zapravo nije, u tom je stvar. Samo je rastavljen na dijelove koji stvoriše nešto novo. Ono što ostade nerastavljeno skupiše moji pretci i sakriše u šumi. Začudio bi se koliko toga uspješe naći.“

„Kako to? Rekao si da je uništenje bilo potpuno.“ Kao da je divovski Muhlo poharao svijet.

„I jest, ali na drugim, važnijim mjestima. Poznata ti je legenda o Atlantidi?“

Kimnuo sam da ne ispadnem glup.

„To bijaše najnapredniji dio starog svijeta. Tamo življaše divovi.“

„Kako to misliš divovi?“

„Širi od bačve i teži od konja, tako me učahu. Bijahu vladari starog svijeta, u njegovu središtu. Zato ih rat i najteže pogodi, potpuno zbrisa s lica Zemlje. Nakon toga se navodno i more uzburka pa potopi cijeli kontinent. Nitko više ne zna gdje se nalažaše.“

„Očito jako daleko. Kakve to ima veze s nama ovdje?“

„Ima veze baš zato što je daleko. Moćni narodi ne držahu puno do ovih krajeva, zato ponešto kod nas uspje preživjeti.“

„A vrijedni hrčci sve su skupili u šumi.“ Mar Lon kima. Nakon stanke pitam: „Misliš da će ljudi opet biti kadri izgraditi svijet kakav je bio?“

„Učahu me da u to vjerujem.“

„Kao i da će taj novi svijet izgraditi tvoji ljudi, a ne moji.“

„Da, ali to ne znači da je novo nužno bolje. Za mene je tehnologija umiranje duha. Ja sam subverzivan i želim živjeti kao ti: bazično i uzbudljivo.“

Nemoćan da se kontroliram, smijem mu se u lice. „Da bazično…“

„Ozbiljno ti kažem. Nemaš pojma koliko je život u šumi dosadan. Tamo se nikad ništa ne događa. Nema opasnosti, nema sukoba, nema čak ni različitih mišljenja.“

„Nema sukoba? Kako vam je to uspjelo? Kod nas se ljudi svađaju i sami sa sobom.“

„Stvar je u strogim zakonima. Tko ih se ne pridržava, kažnjava se izgonom.“

„Kako vaše društvo uspijeva ostati tajno ako postoje ljudi koji ga napuštaju?“

Mar Lon se uzvrtio, s licem što je odavalo nelagodu jer je izbrbljao više nego je smio. „Postoji način“, dodao je i okrenuo glavu. Ne znam zbog čeg se uzbuđivao jer nije bilo teško pogoditi o čemu je riječ: izgnanici šumu nisu napuštali živi. Jedino kao zrnca prašine, toliko sitna da ih moj um ne može ni zamisliti.

„Ni ne znaš koliko si sretan“, rekao je nakon nekog vremena.

„Dobio sam pločice na trbuhu od smijeha i veselja“, odgovaram mrtav ozbiljan.

„Ne šalim se. Možeš raditi što god hoćeš.“

„Nije to baš tako.“ Nije ni približno.

„Ali ne moraš sudjelovati u odlučivanju. Ne možeš zamisliti koliko je naporno cijeli dan sjediti na plenumu i odlučivati o svakoj sitnici. Mi toliko dugo odlučujemo kako ćemo živjeti da na kraju jedva ostane vremena za život.“

„Meni to ne zvuči loše. Imati pravo reći što misliš, umjesto da si prepušten hirovima glupana koji zapovijeda samo zato što potječe iz odabranih muda.“

„Nije ni kod nas bitno drukčije. Budući da je naporno, većina izgubi volju i prestane dolaziti. Zapravo se raspravlja samo o prijedlozima koje su pripremili Dragleila i Sofio.“

„Ali možeš im se suprotstaviti.“

„Bijaše takvih. No ubrzo prestadoše dolaziti. Imam osjećaj da tome bijaše prethodio Sofijov privatni posjet. Razumiješ? Na kraju se opet sve svodi na šačicu odabranih koji vladaju, ali te pritom maltretiraju ter tjeraju da umireš od dosade dok tobože suodlučuješ. Meni je dosta licemjerja. I prokletog učenja Len Nona.“

„Jel to neki prorok?“

„Ne, kod nas nema religije. Len Non bijaše mudrac propale civilizacije. Sanjaše svijet bez nacija, religija i ratova. Očito ga ne dočeka, inače bi vidio koliko je strašan.“

Mar Lon je idiot. Da mi ga je vidjeti prisiljenog da kasapi tuđu djecu samo zato što su iz pogrešnog plemena. Bi li i tada veličao junaštvo? Glup kakav jest, vjerojatno bi. Tek kad mu se tuđa oštrica zabije u utrobu, shvatit će koliko je sretan bio u svojoj mirnoj šumi, gdje je najgora stvar što te može zadesiti sjedenje s drugim ljudima i odlučivanje o svojoj sudbini. Kad bi bilo moguće, odmah bih se mijenjao.

Dok smo u šumarku pokraj puta pripremali noćni logor, Muhlo je otkrio nešto zanimljivo. Na bukovoj grani pod kojom se utaborio pronašao je ptičje gnijezdo. Stotine grančica bile su isprepletene u oblu kompaktnu cjelinu. Fascinantno je da su ptice u stanju napraviti nešto tako komplicirano i lijepo. Sad ih nije bilo, ali u gnijezdu su ostavile jaja. Muhlo je uzeo jedno, prinio ga uhu i protresao.

„Samo što se nije izlegla“, rekao je i nasmijao se. „De da joj pomognemo.“

Znao sam što slijedi jer radilo se o jednoj od omiljenih seoskih igara. Kluk je s obje ruke uhvatio močugu i s vragolastim smiješkom čekao da jaje poleti prema njemu. Muhlo je fingirao zamah, i to nekoliko puta. Kad je Kluk prestao mlatarati, bacio je jaje. Nedovršenoj ptici bio je to prvi i posljednji let. Čuo se hrskav zvuk dok se jaje rasprskivalo na toljagi. Kluk je vrisnuo od zadovoljstva. Mislav, koji je mrzio ovu igru, stajao je postrani i na fruli svirao tugaljive melodije. Vonomir se također suptilno udaljio.

„Jel mogu ja?“ viknuo je Mar Lon, na što mu je Kluk posudio toljagu. Mahao je blesan kao da mu život ovisi o tom, ali jaje nije pogodio. Ptiću ipak nije pomogao jer se jaje razbilo na tlu. Iz skrhane ljuske stršila su slomljena krilca, sićušna i gola.

Dok su ostali bili zaokupljeni igrom, iz gnijezda sam uzeo zadnja dva komada i sakrio ih iza leđa. Čim je Muhlu ponestalo jaja, mačem je demolirao gnijezdo, kako je to kod nas običaj. Kad su se uznojena trojica bacila na lokanje i ždranje, izvadio sam jaja i položio ih u udubljenje između grana. Je li to bilo ispravno? Ne znam. Možda sam, produživši im agoniju zvanu život, ispao okrutniji od Muhla.

Te noći nisam sanjao srpskoga dječaka kojem sam prerezao grkljan, nego nešto čudnije, što je istodobno donijelo olakšanje i nemir. Kao da sam spavao tisuću godina i probudio se u izmijenjenom svijetu. Hodao sam popločanim putovima, pored divovskih koliba od kamena sa stotinama prozora, kolibama koje su se redale u nizovima bez kraja. To je valjda bilo ono Vonomirovo selo koje je dovoljno veliko da čovjek živi kako želi. Osjećao sam se maleno, poput kunića koji je zalutao među konjanike na putu. Iako je bila noć, sa svake je strane dopiralo neko svjetlo. Neke su kolibe imale prozirne zidove iza kojih su stajali predmeti kojima nisam znao svrhu. Svaki drugi podsjećao me na zrcalo. Pored mene jurila su čelična kola i čudno odjeveni ljudi, golobradi poput žena i djece, užurbani kao da imaju važnijeg posla od divljenja čudima svijeta. Iako izgubljen, mogao sam prolaziti kroz zidove i voziti se u dugačkim kolima boje neba. Koračao sam kolosalnim selom sve dok nisam došao do crvenkastog zida obrasloga bršljanom, iza kojega se skrivalo mjesto na kojem pripadnici kršćanskoga kulta zakapaju mrtve. U snu mi ta morbidna činjenica nije bila nimalo čudna. Treptava svjetlost stotina svijeća unosila je život u mjesto vječne smrti. Legao sam pored ploče sa svojim imenom. Ne sjećam se što je točno pisalo, samo znam da sam razumio sve te čudne znakove. Ležao sam budan čekajući sivu svjetlost zore.

Ne znam jesam li sanjao prošlost ili budućnost, ili je moja prenapregnuta mašta izgradila svijet kakav nikad nije bio, niti će ikad biti. Ali ako je postojao u mojoj glavi, onda je postojao barem kao mogućnost, barem jednu noć. Možda je i čitavo moje postojanje san nekog stranca iz nekog drugog vremena. Možda jedan drugog sanjamo dok naizmjence tonemo u dubine privremene smrti.