Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

I.

Sivosmeđi kunić mrdao je njuškom i zvjerao uokolo. Zrak je mirisao na opasnost, kao što uvijek miriše, ali i na hranu. Skok za skokom napustio je sigurnost grma jer glad je ponekad jača od straha. Zamaman busen s druge strane puta zvao ga je k sebi mirisom opojnim i jakim, upravo neodoljivim. Kunić se polako približavao, zastajkujući na svaki nenadani šum. Njuškica je vibrirala kao libelina krila. Da je mogao, poletio bi prema mirisnoj poslastici. Baš kad se spremao jurnuti, osjetio je vibriranje tla. Krznene uši ukočile su se i više od ostatka tijela. Okrenuo se prema sve glasnijim zvukovima i novim, prijetećim mirisima, zatim preventivno i na ostale strane. Gledao je u orošeni busen dok je zemlja podrhtavala.

„Jebo busen“, možda je pomislio i nestao u raslinju.

Gdje je maloprije stajala gladna životinjica, spustilo se kopito. Smeđa konjska dlaka sjajila se od znoja. Muškarac u sedlu, masivan i snažan, gol do pasa, bezvoljno je držao uzde i blejao u cestu ispred sebe. Crte lica utopile su se u gustoj crnoj bradi. Hraknuo je i pljunuo uz minimalan trzaj glavom.

Golobradi mladić velikih smeđih očiju što je jahao za mrkim ratnikom uspravio se i skupio slinu. Okrenuo je glavu u stranu i pljunuo što je dalje mogao.

„U konjski kurac“, promrmljao je brišući si bradu. Osvrnuo se da provjeri je li ga itko vidio. Na njegovu sreću, ostatak družine nije obraćao pažnju. Kluk je slinio u polusnu dok je kljuse s mukom teglilo njegovu tjelesinu. Miro je, kao uvijek, čemerno tiskao prišteve na licu. Vonomir je, motajući dugi brk oko lijevog kažiprsta, plovio vlastitim mislima. Ostali su bili predaleko. Šuma kroz koju su prolazili častila ih je uobičajenim zvukovima, cvrkutom ptica i šuškanjem krošnji, kao i mirisom mahovine i mladoga lišća. Prema umornim putnicima priroda je bila ravnodušna.

Mladi ratnik zasukao je rukave svoje tunike – bilo mu je prehladno da jaše gol – i natjerao konja da se primakne dlakavome vođi povorke.

„Muhlo.“

Ne okrećući glavu, ovaj je odgovorio: „Šta oćeš, sine Zdeslavov?“

„Zanimalo me… Kako ti uspije jednim zamahom odsjeći cijelu glavu? Kako ti se nikad ne zaglavi mač? Hoću reći, postoji li neka tehnika?“

Muhlo je šutio. Kad se već činilo da je zaboravio pitanje, zaroktao je kroz neravan nos i promrmljao: „Kaka tehnika? To je za pječke. Muški zamahni i udri.“

„Muški zamahni i udri“, ponovio je Mislav, sin Zdeslavov, i spremio Muhlov savjet u ambar sjećanja.

„A koji je najbolji kut?“ pitao je zamahujući praznom rukom.

Muhlo mu je podario pogled lišen svakog interesa pa okrenuo glavu i pljunuo. Lekcija je bila završena. Kad je Muhlo odmakao dalje, Mislav je izvukao mač. Premda ga je držao tko zna koji put, bio je jednako težak kao prvog dana i jednako neudoban.

„Muški zamahni i udri“, rekao je i zasjekao zrak, od čega je umalo izgubio ravnotežu. Konj je zarzao i protresao glavu.

„Nije te puno naučio.“

Mislav se osvrnuo i ugledao Vonomira koji mu se nečujno prišuljao. Da se radilo o neprijatelju, sad bi bio mrtav. Iskusni ratnik osmijehom je razotkrio svoje začudno bijele i pravilne zube. Svijetle brčine nad njima su se nadvijale kao slamnati krov.

„Nemoj mu zamjeriti“, rekao je Vonomir, „znaš da mu je samo jedan sin doživio tvoju dob. Dresirao ga je od jutra do mraka, i tako svaki dan. Mogu razumjeti da ga podučavanje ne zanima otkako je umro.“

„Umro? Zar nije…“

„Prognan zbog kukavičluka? Muhlu je to gore nego da je junački poginuo u boju. Nego, kad smo kod junaštva, koliko si Srba pokosio sinoć?“

„Dvojicu“, odvratio je Mislav spremajući mač. Ni najveći napor volje nije mogao suzbiti crvenilo u obrazima.

„Čak dvojicu? To je velik napredak.“ Vonomir se zločesto smiješio. „Misliš na onog musavog dječaka? Taj čak nije imao oružje.“

„Imao je vile.“

„Oštre kao medvjeđe kandže.“

„Drugi je bio odrasli muž!“

„Onaj mršavac bez kose?“

„Zašto pitaš ako znaš?“ ljutio se Mislav.

„Jesi li na tom čovjeku primijetio nešto neobično?“

„Neobično?“ Mislav se pokušao sjetiti. Mač ga je probio kao vreću žita, a iz utrobe su, umjesto zrnja, procurile izmetine pomiješane s krvlju. Čovjek je stenjao padajući na koljena pa licem u prašinu. U svemu tome nije bilo ničeg neobičnog.

„Sjećaš li mu se glave?“ pomogao mu je Vonomir.

„Glave?“ čudio se Mislav koji umirućima nije gledao u lice da ga ne bi progonili u snovima. Vremena za proučavanje ionako nije bilo. Dječak s vilama već je nadirao, očiju zaslijepljenih suzama.

„Nisi primijetio što je mršavac imao na glavi, odostraga?“

„Kapuljaču?“ pogađao je Mislav.

Vonomir se nasmijao i podigao sjekiricu, oštrice još uvijek zamrljane krvlju.

„Lažeš!“

„Smiri se, sine Zdeslavov. Tvoj mač ga je dokrajčio. Broji se kao tvoj. Meni je dovoljno mojih pet.“ Nasmijao se i petama poručio konju da ubrza.

„Nabijem te na kopito“, mrmljao je Mislav.

„Ne daj da ti kvari raspoloženje“, rekao je Kluk i zijevnuo.

„Puno je stariji i mnoge su bitke iza njega.“

„Ali već mi je petnaest ljeta. U toj dobi moj otac je zapovijedao svojom družinom.“

„Mlad si, tvoje vrijeme dolazi.“

„I ti si mlad pa si sredio troje dušmana.“

„Zapravo četiri, žena je bila trudna.“

„Eto vidiš. Koliko god da vježbam, napretka nema. Ne znam u čemu je problem.“

„Moraš više jesti“, rekao je Kluk uz prikladno kruljenje želuca.

„Jedem ja dovoljno, nije u tome stvar.“ Žderao je Mislav tjedno više nego seljačka obitelj u mjesec dana, ali nije bilo koristi. Visina mu je bila prosječna, težina uvijek ista dok su se mišići samo nazirali.

„Prinosiš li žrtve Svarogu?“ pitao je Kluk.

„Prinosim, kako ne.“ Problem je mogao biti u tome što te silne zečeve nije hvatao i klao sam, nego je koristio mlađeg brata, što je bilo učinkovito, ali loše za samopouzdanje. Borna nije imao ni sedam ljeta, a ubijanje mu je već postalo refleks.

„Ne znam što bih ti rekao“, nastavio je Kluk, „možda da prijeđeš na ovo?“ Pokazao je prema debeloj toljazi s intenzivno korištenim vrhom, prošaranim crvenim i smeđim mrljama. „Istina, glave uglavnom ostaju na tijelu, ali krv svejedno šprica. A tu je i taj hrskavi zvuk kad lubanja pukne. Kao orah. Tuk!“

„Nisam dovoljno snažan za toljagu“, procijedio je Mislav osjećajući mučninu. Znao je kako zvuči pucanje lubanje, a mogao si je i zamisliti špricanje krvi i komada mozga.

„Moraš više jesti“, zaključio je Kluk.

„Zašto stalno spominješ hranu?“

„Zato što sam stalno gladan. Hej, osjećaš li to?“

„Što?“

„Miris pečenja.“

„Pričinja ti se.“

„Ne, vidi!“

Mislav je pogledao u smjeru Klukove ruke i spazio drhtavu nit dima koja se uzdizala iznad krošnji.

„Priredili su nam doček!“ smijao se Kluk. „Spremili su gozbu za svoje junake. Kako volim ovaj kraj! Najradije bih se bacio na tlo i poljubio ga.“

„Pazi da ne zaroniš u konjski drek.“

„Miro, zar ti nije drago što smo doma?“ pitao je Mislav bubuljičavog mladića sa žutim paperjem na licu.

„Kao da je bitno gdje sam“, odvratio je Miro. „Svugdje smrdi po konjskom dreku.“

„Drugi put kreni pješice pa ti neće smrdjeti“, odbrusio je Kluk.

„Nemoj se ljutiti. Ja zapravo volim konjski drek“, rekao je Miro. „Od njega na trenutak zaboravim koliko smrde ljudi.“

„Moraš priznati da pečenje ugodno miriše“, rekao je Mislav. „Ako se ne varam, to je svinjetina.“

„Nije svinjetina“, rekao je Miro.

„Ma nemoj?“ srdio se Kluk. „A kako ti to znaš?“

„Svinje imaju manju glavu“, rekao je Miro i pokazao prema hrpi ljudskih leševa koji su se dimili na suncu.