Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
XXXVI.
Činilo se Miroslavu da će nakon dramatičnih zbivanja život na neki način stati, odati počast proživljenome i dati mu priliku da sredi dojmove, kao nakon plemenske legende ispričane pored vatre. Naravno da nije bilo tako. Život se, uporan i neumoljiv, odmah nastavio. Od njega je tražio da skuplja nova sjećanja dok ona stara blijede i nestaju. Već sada, u osvit novog dana, borba s čarobnjakom djelovala je daleko i nestvarno. Da nije bilo posjekotine na čelu, mislio bi da je sve to samo sanjao.
Potkraj prethodnoga dana uzeli su Koraksov dvopreg s cjelokupnim sadržajem, a uglavnom se radilo o alatima, u njih ubacili meso i prtljagu te, naravno, Kluka. Upregnuli su Koraksove konje, a Mar Lonovog i Klukovog pustili da slobodno jašu. Zahvaljujući mekanim kotačima, kola su vozila brzo i glatko. Zahvaljujući rezervnim konjima, pauze su bile kraće.
Malo su razgovarali. Kluk je tugovao za Tristanom, Miro bio distanciran kao inače. Čak su i Mislav i Damnana šutke jahali jedno pored drugog. Sporazumijevali su se tijelima, osobito noću. Prave riječi ionako nisu imali. Niti je on smislio rješenje za njezinu kosu, niti ona za njegov spol. A vremena je ponestajalo.
U popodnevnim satima novog dana prošli su mjesto gdje su ih zaskočili odrpani razbojnici. Nije bilo ni leševa ni krvi. I u ovom dijelu svijeta život se pravio da se ništa nije zbilo. Jedino što je podsjećalo na zasjedu bila je srušena smreka pored puta i križ ispod kojega je ležao kršteni gendroid.
Jahali su izvučenih mačeva, osvrćući se na svaki šum iz guste mreže drveća. Ako su ih gladne oči gledale iz šume, tamo su i ostale. Nitko ih nije pokušao napasti.
Idućeg su dana, jašući poljanama između blagih brežuljaka, ugledali oblak dima iznad horizonta. Koliko god mu se približavali, činilo se da ostaje na istoj udaljenosti. Kao da je vatra bježala pred njima.
„To je neki velki požar“, rekla je Damnana.
„Nadam se da nije ono što mislim“, rekao je Miro.
Nitko ga nije pitao što misli, valjda da se ne ureknu. Do večeri se pokazalo da je bio u pravu. Tamo gdje je nekad stajala šuma koju su nazivali ukletom dočekao ih je nepregledan niz izgorjelih stabala. Breze su bile crne kao ostalo spaljeno drveće. Iz mrtvih krošanja širio se rijedak dim.
„Zamisli ti to“, rekao je Kluk evocirajući njihovo posljednje jutro u šumi. „Žulj im je stvarno donio nesreću. Pogodio ga je grom i spalio šumu.“
„Ko zna štas ovdje desilo“, rekla je Damnana.
„Toliko o nagradi za naš trud“, dobacio je Miro.
„O, bogovi“, rekao je Mislav.
„Budimo realni“, rekao je Miro, „ionako nismo donijeli ono što su tražili.“
Hodali su crnom travom na mjestu što je nekad ulijevalo strah. Šuma i njezine zamke više im nisu mogle nauditi. Koliko je pogled sezao, sve je bilo suho i mrtvo.
„Možemo se zavuć dublje“, rekla je Damnana, „al nema smisla. Ak je iko i preživio vatru, udavio se od dima.“
Mislav je tupo gledao u pepeo. Tolik trud uzalud. Osjećao se poput seljaka kojem nakon mjeseci muke čitav urod nestaje u oluji. Ili pljačkaškome pohodu.
„Napravili smo što smo mogli“, javio se Kluk i slegnuo ramenima. „Napokon možemo doma.“
„Doma“, rekao je Mislav i glasno izdahnuo.
„Ja ne idem“, javio se Miro.
„Kako to misliš?“ čudio se Mislav.
„Lijepo. Nemam dom kojem bih se htio vratiti.“
„Kamo ćeš onda?“
Miro je gledao u požarište. „Ostat ću ovdje.“
„Ovdje nema ničeg.“
„Upravo tako. Treba mi novi početak. Nemojte nikom reći gdje sam.“
„Čak ni Vonomiru?“
„Njemu pogotovo. Recite da sam poginuo.“
Mislav ga je zbunjeno gledao, a onda kimnuo. „Kako hoćeš.“
„Ne brinite, bit će mi dobro. Naći ću neki kutak koji je ostao zelen, izgraditi kolibu. Možda je Koraks bio u pravu kad se povukao u prirodu.“
„Uzmi sve alate“, rekao je Mislav i pokazao prema kolima. „Ustvari, uzmi cijela kola. Kluk se zaželio jahanja, zar ne?“
Kluk je odgovorio širokim zubatim osmijehom.
„Hvala ti“, rekao je Miro i Mislavu stisnuo ruku. Privukao ga je bliže i šapnuo: „Nemoj zasrati s Damnanom. Nema baš puno takvih.“
„Znam.“
Kluk mu je medvjeđim zagrljajem temeljito izmasirao trup.
„Čuvaj se, veliki.“
„I ti, mali.“
Pred Damnanom Miro je kratko zastao, onda je zagrlio i nju. Držeći je u rukama, na uho joj je šapnuo nešto što Mislav nije uspio razabrati. Nešto joj je tutnuo u vreću kao oproštajni dar. Mislav je želio pitati o čemu se radi, ali nije bio trenutak. Poslije je zaboravio.
Miroslav se smjestio na kolima, mahnuo i nestao među spaljenim stablima.
Mislav je zurio u šumu, kao da joj daje zadnju šansu da podijeli dio nekadašnje čarolije, dio svojih izgubljenih tajni.
„Nema tu ničeg za nas“, rekao je naposljetku. „Moramo dalje.“
„Tu nams putovi razilaze“, rekla je Damnana. Mislav je problijedio.
„Olad, bolan, to je samo privremeno. Moram hitno do svoje kraljce. Probat ću da je odgovorim od invazje na tvoje selo.“
„Invazije?“
„Ne pitaj, nemam vremena za objašnjenja. Bit ću brža ak jašem sama. Vas dvojca ćete bit sigurni dok god se dršte zajedno.“
„Ali ako nas netko napadne…“
„Imaš mač i znaš se njime služit.“
Mislav se nasmiješio. „Zbilja?“
Damnana je kimnula i pomilovala mu obraz. „Nać ćemo se u tvom selu.“
„Ako još postoji. Možda je invazija već počela.“
„Nadam se da nije. Al svakako moram požurit.“
„Čuvaj se“, rekao je privivši je uza se. Nos joj je čvrsto utisnuo u vrat ne bi li što duže zadržao njezin miris. Poljubila ga je i otišla. Dok ju je gledao kako jaše u sumrak, osjetio je bolnu slutnju da je više nikad neće vidjeti.
