Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

IV.

Opet sam u sedlu. Kao da su me vratili u isti dan koji se ponavlja u beskrajnoj spirali jer je neki lijeni bog zaboravio pokrenuti protok vremena. Još mi nisu zacijelili plikovi na guzici, a već sam u potrazi za novima. Izgledno je da ću ih naći, za razliku od beskorisnoga komada namještaja koji nazivaju škrinjom bogova. Moje očekivanje kako će njezin nestanak bar malo suzbiti praznovjerje i sveopći kretenluk pokazalo se pogrešnim. Štoviše, budući da sam se, ni sam ne znam zašto, našao među šačicom odabranih koji je trebaju vratiti, moglo bi se čak zaključiti da su moji sumještani u pravu i da postoje božanstva koja me kažnjavaju zbog skepse. Ipak, pri letimičnom pogledu na pobožno stado shvatim da bi gospodari koji toleriraju takve sluge morali biti još pokvareniji i gluplji, a koji je smisao bogova gorih od ljudi?

Dok prolazim pored svih tih brvnara obloženih ilovačom, razbacanih bez ikakvog reda i smisla, ne osjećam apsolutno ništa. Niti mi je srce zaigralo kad sam se vratio, niti će mi ovo smrdilište nedostajati kad odem. Gledam, tražim i nikako ne nalazim nešto što bih nazvao lijepim ili barem nešto što bi nosilo sentimentalnu vrijednost. Pomisao da sve ovo možda gledam zadnji put ne budi nostalgiju nego osmijeh. Imajući u vidu da su ovo ratničke nastambe i da su kolibe seljaka što nas čekaju na putu siromašnije i jadnije, pitanje je ima li na ovom svijetu ičeg što me može oduševiti. Možda je šesnaest ljeta u ovom brlogu isisalo iz mene svaku mogućnost uživanja u životu.

Djeca i starci mašu nam u prolazu, ratnici i znanci kimaju, žene spuštaju glave gotovo do zemlje. Višeslav je blagoslovio naše mačeve i konje, ali nema bacanja cvijeća i uobičajene pompe kad se ratnici ispraćaju u boj. Na okupljenim licima vidi se olakšanje što nisu na našem mjestu.

Poglavnikovo čudovište trčalo je za nama do šume, s mrtvom zmijom u gubici. Režalo je kao divlja zvijer, što je vjerojatno vrhunac njegovih govorničkih vještina. Kako bi se približio nekome od konja, kas bi se ubrzao. Konji ipak nisu tako glupi kao što izgledaju.

Tragač Vonomir jaše na čelu. Na nekoliko koraka razmaka prate ga Ladislav i Muhlo, pri čemu se ovaj prvi suptilno trudi da bude bar dužinu prsta ispred ovog drugog, kojeg sasvim nesuptilno boli briga. Mislav im se nastoji približiti i započeti razgovor, što nijednom od ratnika ne pada na pamet budući da Zdeslav nije u blizini pa ulizivanje nema smisla. Kluk dremucka na taljigama dok njegova živina uzdiše od muke. Začelje drži omaleni Žulj koji, pogleda uprta u nebo, mrmlja svoje magijske papazjanije. Nitko mu nije naložio da jaše zadnji, ali ispalo je logično – bila bi najmanja šteta da ga prvog ubiju u napadu s leđa. Ja se, po običaju, držim sredine.

Evo nas, dakle, na misiji o kojoj tobože ovisi sudbina plemena. Ako je stvarno tako, nadam se da nećemo uspjeti. Izgledi nam ionako nisu bajni, bez obzira na dobro znamenje koje je Višeslav vidio u hrastovoj kori. Padne li kiša, izgubit ćemo i taj slabašni trag koji imamo. Budući da trenutačno nema ni oblačka, potrazi se ipak ne nazire kraj. Stranac je jučer, da bi ostavio dojam egzotičnog trgovca i buđenjem znatiželje iznudio mjesto za noćenje, stigao u malim kolima koja je vukao neugledni sivi konj. Nijednog od seoskih poluinteligenata nije začudilo što bogat trgovac prevaljuje velik put na trošnim taljigama koje vuče raga koja izgleda kao da će svakog trena crknuti, kljusina kojoj je očito jedina svrha da bude ostavljena na putu. Budući da nije smio riskirati s bukom, uljez je selo napustio pješice, tegleći tešku škrinju bogova, što ga je moralo izmoriti. Pretpostavljam da je u šumi skrio boljeg konja, vjerojatno i kola, no to nije smjelo biti preblizu, inače bi ih nanjušio Zdeslavov monstrum, koji ima naviku lunjati okolo i gurati prljavi nos gdje mu nije mjesto. Neznanac je, dakle, dobar dio puta morao proći pješice, tegleći kutiju veličine mlade svinje. Lopovsko govno moralo je oprezno koračati jer ovaj kraj mu vjerojatno nije poznat, a polumrak skriva kojekakve zamke: grbe, korijenje, udubine. Jedan pogrešan korak dijeli govno u bijegu od bijega u govnima.

U kolima koja je ostavio u selu našli smo hrpu figurica, šarene tkanine i nakit, ali i tanak svitak ispisan tajanstvenim simbolima. Kako u ovom selu nitko ne umije čitati, zasad nam nije od koristi, no ponijeli smo ga sa sobom za slučaj da na putu sretnemo još kojeg trgovca ili učenu glavu koja će nam odgonetnuti smisao. Dotična će glava zatim biti odvojena od tijela jer ružno je razmetati se pameću, misliti da si vredniji samo zato što možeš čitati i pisati. Znanje je precijenjeno, tako bar selo kaže.

Osim svitka, sa sobom smo ponijeli i strančeva kola, natovarena zalihama hrane. Konja smo, naravno, zamijenili. Koliko god trajalo ovo besmisleno putovanje i kako god završilo, sigurno je da neću imati osobne koristi. Istina, mogao bih biti jedan od junaka dana, ne bi bio prvi put. Ali ne sjećam se da je ičije junaštvo plemenu bilo zanimljivo duže od dana ili dva – zahvalnost obično nestane s alkoholnim isparavanjima na kraju pobjedničkog slavlja. Za sinoćnje klanje nismo dobili ni to. K tome, vraćena škrinja podići će ionako nepodnošljivu razinu pobožnosti. Vjerojatno ću i sam morati bogovima žrtvovati živinu – moram se sjetiti da je na povratku otmem nekom seljaku. No daleko smo još od svega toga. Kako kaže stara mudrost: najprije odsjeci glavu, onda je kotrljaj. To bi moglo pričekati jer Vonomir se muči s tragom. Ako ništa, bar je zaokupljen pa nema priliku, kao na većini putovanja, započinjati razgovore koji bi trebali stvoriti bliskost koju nikad nismo imali. Dok sam je tražio, harao je po tuđim selima, pljačkao urod i stoku, ubijao tuđu djecu i stvarao kopilad jednako nevažnu kao zakoniti sin koji ga je svake večeri čekao na rubu sela. Danas mi ga bude pomalo žao u jalovom poslu i nespretnosti – nema ničeg goreg od ratnika koji pokušava biti topao obiteljski čovjek – pa takve razgovore puštam da umru, kao mačiće koje žene utapaju u rijeci kad se previše namnože.

Dok napuštamo sjenu hrastovog šumarka i izbijamo na prostranu livadu, napokon se smiješi mogućnost nekog događaja. Pred nama se ukazuje seoska koliba s raščupanim slamnatim krovom. Nakon što su nas ugledala, dvojica balavaca trče prema polju da dovedu oca. Iz kolibe izlazi neugledna žena (ne jašemo dovoljno dugo da bi nam bila primamljiva) i pozdravlja nas naklonom.

„Moćni ratnici, pričekajte gospodara kuće. Sad će on.“

Ladislav se posprdno nasmijao i sjahao. Ostali su slijedili njegov primjer. Lagano sam se protezao čekajući da jadnik koji ovdje živi postane još jadniji, da njegovoj ružnoj ženi pokažemo tko je zapravo gospodar ove kuće.

Čovjek je brzo trčao ili ima vrlo malu njivu, jer pojavio se prije nego je Kluk završio s pražnjenjem crijeva nasred puta.

„Vrli ratnici“, rekao je, „budite pozdravljeni u mom skromnom domu.“

„Stvarno je skroman“, rekao je Ladislav brišući oznojeno čelo. Muhlo je zaroktao.

„Jesi li vidio kako je ovuda prošao muškarac tamne frčkave kose i kratke brade?“ pitao je Ladislav.

„Bogova mi, jesam. Prošo je juče popodne. Ako se ne varam, baš na vakim kolima, al s lošijim konjom. Išo je prema vašem selu.“

„To smo znali i bez tebe. Jesi li ga vidio danas?“

„Nisam, ratniče. Al ker je lajo malo prije svitanja. Kad sam izašo, nisam vidijo nikog.“

Koliko god se trudio da ne bulji u Ladislavove razroke oči, seljak nije mogao prikriti zanimanje. Pitao je: „Mogu li vam ponudit, kako se ono kaže, okrepu?“

Okrepa je ružna riječ. Podsjeća me na repu i to davno krepanu, što je vjerojatno baš ono što će nam seljak ponuditi.

„Možeš nam nuditi što god hoćeš“, rekao je Ladislav, „ali mi ćemo uzeti ono što nam treba. Vas dvojica“, pokazao je prema Mislavu i Kluku, „nađite gdje drži proso i zob pa utovarite dvije vreće na kola.“

„Ali već imamo proso i zob“, čudio se Mislav.

„Što je bolje, sine Zdeslavov, dvije vreće ili četiri?“

„Četiri?“

„Onda se prestani praviti glup i kreni. Uzmite i kruha ako nađete.“

Ladislav se okrenuo prema Muhlu sa smiješkom nevjerice. Ta današnja mladež, rekao je Muhlo tako što je izbacio osobito gnojan hračak.

Ladislav se vratio seljaku. „Imaš li kakve živine?“

„Draga braćo“, izmotavao se seljak, „žetva je bila slaba pa vam ne mogu ponudit više od vreće, inače će mi obitelj gladovat.“

„Pitao sam te za živine.“

Seljak je zastao kao da važe isplati li se izreći očitu laž. „Imam dvije svinje, al još su male. Nije im vrijeme.“

„Ja ću procijeniti kada im je vrijeme. Vodi me kocu.“

„Moj otac je mrtav.“

„Tvoj otac je bio svinja. Ali ne mislim na njega, nego na one s četiri noge. Razumiješ? Oink oink.“

Seljak je nevoljko krenuo prema stražnjoj strani kolibe. Desetak koraka dalje stajao je skromni zagrađeni dio predviđen za svinje.

„Premlade su, plemeniti gospodaru. Trebaju još puno rast da bi nas prehranile preko zime.“

„Ako ne začepiš, nećeš ni dočekati zimu.“

Došli smo do svinjca i zavirili unutra. Seljak je gotovo govorio istinu: u blatu su se vrpoljila dva odojka, ali kraj njih ležala je ogromna krmača.

„Muhlo, vidi“, rekao je Ladislav, „seljaku se stvorila prasica.“

„Mrmlj.“

„Mali vraču, kako objašnjavaš ovo čudo?“

„Pa da, ovo su najavile linije u prašini, jasno se vidjelo, nije da nije…“ ispalio je Žulj brzo kao uvijek. „To je dar bogova, sasvim je jasno, trebali bismo je uzeti, je li, tu krmaču, u čast bogova.“

„Jesi čuo svetog čovjeka?“ naslađivao se Ladislav. „Uzet ćemo krmaču jer ionako nije tvoja.“

Seljak je zacvilio: „Preklinjem vas, vrli ratnici, uzmite jednu od manjih. Ako uzmete velku, male će mi crknut od gladi.“

„To je tvoj problem.“

„Daj ženi da ih doji“, uključio se Muhlo. „Meni izgleda ko da im je mama.“ Grohotni smijeh.

Seljaku su suze potekle niz obraze, na što je Muhlo pobjesnio. „Kako te nije sram plakat kao pječka?“

Nisam htio gledati ono što je moralo uslijediti. Okrenuvši se, primijetio sam seljakove sinove kako vire iza kolibe. Oči su im bile velike, manje od straha, više od znatiželje.

„Ti si sramota hrvatskog roda“, rekao je Ladislav. „Morat ćemo te disciplinirati. Čime odgajaš djecu?“

„Molim?“

„Mali vraču, je li itko spominjao molitvu?“

„Striktno gledajući, takvo što se nipošto nije spominjalo pa odgovor mora biti niječan, dakle ne.“

„Seljače, jašemo na zadatku o kojem ovisi i tvoj bezvrijedni život, a ti nas zadržavaš glupošću i bezobrazlukom. Pitat ću još samo jednom: gdje ti je štap kojim odgajaš djecu?“

Seljak je drhtavim prstom pokazao prema kolibi.

„Donesi“, rekao je Ladislav.

Mislav i Kluk, utovarivši zadnju vreću, zbunjeno su gledali kako seljak izlazi iz kolibe s dugačkim komadom trske. Ladislav mu ju je istrgnuo iz ruke i naredio da skine hlače.

„Molim vas, ne pred djecom“, cvilio je seljak.

„Šuti i klekni“, dobacio mu je Ladislav pa se okrenuo okupljenima.

„Ima li dobrovoljaca? Možda ti, momak?“ Pokazao je prema jednom od seljakovih sinova koji su prišli bliže ne bi li bolje vidjeli. Jedan od njih trznuo je kao da će zakoračiti naprijed, no drugi ga je zadržao i odmahnuo glavom. Ubrzo je odmahnuo i ovaj prvi.

„Niste baš sasvim blesavi. Ima nade za seljake“, rekao je Ladislav. „Sine Zdeslavov, vrijeme je da dokažeš svoju muškost.“

Mislav je problijedio. Nakon neugodne tišine protisnuo je: „Mora li se to? Mislim, uzmimo jedno svinjče i krenimo. Nemamo vremena.“

„Vrijeme je u rukama bogova, sine Zdeslavov“, rekao je Ladislav pružajući šibu, „a bogovi žele vidjeti imaš li u sebi što je potrebno da jednom budeš poglavnik.“

Mislav je oklijevao. Obrazi su mu se crvenjeli dok je podizao ruku. Šapnuo je nešto za što je mislio da nitko neće čuti. „Oprosti.“

Tresak trske koja udara u meso u meni je probudila neka stara sjećanja.

„Jače, sine Zdeslavov“, dobacio je Ladislav, „nije ti žena.“

Dok su udarci postajali glasniji, Ladislav se smješkao – oči su mu gotovo gledale u istom smjeru. Muhlo se, izgleda, sjetio kukavičkog sina pa je gledao u stranu. Kluk je odsutno kopao nos, a Žulj mrmljao nekakve molitve. Vonomir je čuvao kola.

Pet.

Seljakova djeca gledala su kao začarana.

Šest.

Koža mi se ježila kao da je hvatala ostatke boli koja je prštala iz kože i širila se uokolo.

Sedam.

„Šta si stao, sine Zdeslavov?“ pitao je Ladislav.

„Sedam je dobar broj. Bogovi su zadovoljni. Je li tako, mali vraču?“

„O da, sedam je odista dobar broj, velike simboličke težine, veće od jata gusaka koje lete prema zapadu i onda, tako da nesumnjivo treba reći da, svakako, je li, odgovor je potvrdan, bogovi su zadovoljni, dabome.“

Seljak je dahtao dok je, izvaljen na sve četiri, i izgledom podsjećao na prebijeno pseto.

„Djeco“, rekao je Ladislav, „danas ste naučili da se ne smije lagati i biti bezobrazan prema ratnicima koji seljake štite od neprijatelja. Da vam otac nije hrvatske krvi, sad bi se klatio s najbližeg hrasta.“

Vjerojatnije s vrbe, pomislio sam.

„Popijte vode pa idemo“, rekao je okrenuvši se prema nama.

Seljak je suzama škropio tlo koje ga hrani. Kao da je shvatio da u ovom što se upravo dogodilo nema ničeg posebnog, ničeg što odudara od neumitnih zakona postojanja, ustao je i stresao prašinu sa sebe.

Uzjahali smo i nastavili put. Toga seljaka više nikad nismo vidjeli.