Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

V.

Brzo, brzo, samo naprijed. Prokleta stvar je teška, ali to si i očekivao. Diši pravilno i sve će biti u redu. Jedan dva jedan dva jedan… Lavež, i to blizu. Prokleta džukela pati od nesanice. No ne mora značiti da će krenuti za tobom. Nanjušila te i ne sviđaš joj se, kao ni ona tebi, to je sve. Nadaj se da su pseta ovdje jednako lijena kao ratnici kojima služe. Neka laju dok ne promuknu, glavno da se ne čuju ljudi. To su jedine zvijeri kojih se treba plašiti. Od njih te nitko nije vidio, u to si se uvjerio. Nemoj se toliko osvrtati, k vragu. To te usporava i riskiraš da istegneš vratne mišiće ili još gore, popikneš se jer ne paziš kuda hodaš. Nije da se puno toga vidi, ali zora je opasno blizu. Prije nego se razdani, moraš biti daleko, dublje u šumi, na mjestu gdje Afron čeka s kolima. Brže, brže, ne smiješ zakasniti. Kad izađe sunce, kola više neće biti tamo. Takav je dogovor. Ako ne dođeš do svitanja, to znači da si mrtav. Zanimljivo samoispunjujuće proročanstvo. Ako zakasniš, smrt će biti neizbježna. Sve ovisi o tebi, zato hodaj. Ne misli na bol u rukama i leđima, nema svrhe. Misli na nešto lijepo. Misli na šumu. Svoju šumu, ne ova prokleta stabla s granama koje izgledaju kao ruke što će te zadaviti. Misli na Vesnu i djecu. Misli na njihova lica, njihov dodir. Kako izgledaju dok spavaju. Kako mirno dišu dok se ti znojiš i patiš, prokleti bili. Misli na nešto drugo. Nervoza i umor zagađuju ti sjećanja i postaješ gnjevan na one koji to ne zaslužuju. Kao da su oni krivi što si sada ovdje, što riskiraš život. Lijepo te zamolila da ne ideš. Lijepo ti je rekla da je važnije da djeca imaju oca. Interes društva je iznad interesa pojedinca. Kako si joj mogao dati tako blesav odgovor? Ni sam ne vjeruješ u tu ispraznu frazu. Društva ni nema bez pojedinaca. A olako žrtvovanje takvih neponovljivih svjetova zaštitni je znak divljaka od kojih upravo bježiš. Nije li to čudno i zastrašujuće? Što više nekog nastojiš poraziti, to mu sličnijim postaješ. Na kraju možda i dođe do pobjede, ali čije, tvoje ili njihove? Hoće li duh poraženih živjeti kroz tebe kao bolest koju si pokupio dok si je suzbijao? Manje mozgaj, više hodaj. Još si uvijek daleko od cilja. Svjetla je sve više. Koliko god zastrašujuć bio, mrak ti je bio saveznik, pokrov prebačen preko očiju koje te ne smiju vidjeti. Naravno, prebačen i preko tvojih, ali to je bio rizik koji si rado preuzeo. Nemoj se osvrtati na šuškanje u grmu. To su sitni stvorovi. Kad bi bio vepar ili vuk, već bi bio mrtav. Ne misli na takve stvari, neće ti pomoći. Dahtanje što čuješ potječe od tebe. Topot nije ništa drugo nego srce što ti se koprca u prsima. Nisu kopita, ne mogu biti. Ne smiju biti. Diši pravilno i bit će sve u redu. Ovo što je zašuškalo iza leđa nije mogao biti sitni stvor. Nemoj se okretati, nemoj… K vragu! Dočekaj se na rame, nemoj udariti glavom. Jesi li ikad osjetio ovakvu bol? Ništa nije puklo, valjda. Nešto je iza tebe. Što je to? Ide prema tebi. Ne ide. Što je to uopće? Srna? Prokleta maloumna srna. Ne bi li te beštije trebale bježati od ljudi? Što se smiješ, prokleta bila? Sad trčiš, ha? Nabijem te blesavu. Brzo, ustani. Nemoj jaukati, nemoj stenjati. Koliko god boljelo, urlik neće pomoći. Čini se da nije slomljeno. Stopalo se izvrnulo u stranu, ali nije se čuo zvuk, ono hrskanje kao kada nagaziš na grančicu. Nije slomljeno, to je najvažnije. Pokušaj ustati. Loša ideja. Samo polako. Zašto ti se to moralo dogoditi? Zašto se sranja uvijek događaju tebi? Smiri se, panika je kontraproduktivna. Probaj lagano namjestiti gležanj. Loša ideja, pusti ga na miru. Što sad? Ustani, što drugo? Šepaj, skakući, snađi se kako znaš. Vremena je sve manje. Zora je praktički tu, prokleta bila. Ustani ili umri! Ne misli na bol. Ne misli uopće. … Gležanj. … Srna. … Kurac. … U redu, nije moguće ne misliti. Ali moraš se pokrenuti. Uzmi to prokleto sranje i kreni. Sreća da se nije razbilo u padu. Čvrsta mrcina, ta škrinja bogova. Tako je, skakući. Pazi na ravnotežu. Spor si da to nije normalno, ali krećeš se, a to je najvažnije. Korak po korak. Sa svakim si bliže Afronu i kolima. Koliko još? Ne može biti mnogo. Odnosno, ne bi bilo mnogo kad bi mogao normalno hodati. Svjetla je sve više, a ti si prokleto spor. Nećeš stići na vrijeme, to je valjda jasno. Ovim tempom nikako nećeš stići na vrijeme. Ali Afron je prijatelj. Dovoljno ga dobro znaš da možeš pretpostaviti da će te čekati duže od planiranog. Bar malo duže. Majko mila, kako si spor. Probaj se osloniti na ozlijeđenu nogu. Ili bolje ne. Previše boli, onesvijestit ćeš se, a onda si gotov. Ništa, skakući. I diši, ne zaboravi disati. Daj, možeš ti to. Nije daleko. Jedan dva, jedan dva. Naprijed, naprijed, naprijed. Ne se osvrtati. Da je ta srna nadohvat ruke, isplatilo bi se izgubiti trenutak da joj zavrneš vratom. Ali nema je, otrčala je daleko. Na laganim nožicama, prokleta bila, onako kako ti ne možeš. Hajde, poskakuj. Hop, hop, hop. Prvo skoči, onda ni ne moraš reći hop. Otkud sad ovaj pijetao? I opet lavež. Neka seljačka koliba je blizu, a to nije dobro. Možda pas laje na pijetla jer ga je đubre probudilo. Ne vidiš nikog, što znači da isto tako nitko ne vidi tebe. U redu, to je glupa logika. No još si živ. Nitko te nije napao. Osim one izbočine u zemlji, ali to se ne računa. To je bila tvoja greška. Tvoja i ničija druga. Idemo, upri. Za Vesnu i djecu. Crkni ako treba, no tek nakon što si ih još jednom vidio. Skači, skači. Još samo malo. Sjećaš se ovog stabla! Grana one vrbe izgleda kao obješeni čovjek. To znači da si blizu. Koliko je vremena prošlo od svitanja? Previše, ali Afron će biti tamo. Znaš to. Neće otići bez tebe. Prijatelj si mu, za tebe bi učinio sve. Osim nepotrebne smrti. A bilo bi sasvim nepotrebno čekati usred bijela dana na neprijateljskoj zemlji. Skači, skači. Bit će tamo. Moraš vjerovati. Ako ni zbog čeg drugog, onda zato što je to jedini razlog da ne kloneš na zemlju, prostreš se i predaš apatiji. Ne želiš umrijeti, ne zaista. To je samo umor koji progovara iz tebe. Nije ti svejedno. To se samo tako čini. Imaš snage, imaš. Iako spor, ipak se krećeš. Nemoj brisati znoj. Peče, ali oči ti ne trebaju. Trebaju ti noge, odnosno ta jedna koja funkcionira. I ona pulsira od boli, ali to je samo umor. Bit će u redu čim sjedneš na kola. Smijat ćeš se svemu ovom zbog čega se trenutno ne sjećaš kako je to smijati se. Ali to su samo umor i bol. Život ima smisla. Valjda. Nemoj razmišljati, cupkaj. Nemoj brisati čelo. Nemoj… Jebem mu mater! Ne mogu vjerovati da ti je ispalo. Ovako blizu cilja. Barem ti nije zdrobilo ovu drugu nogu. Je li slomljeno? Tko to zna? Čini se da nije. Diži to, ajmo. Brže i nemoj da ti opet padne. Što toliko dahćeš? Kao kuja koja se tjera. Preglasan si. Privući ćeš pola šume. Što si stao? Skači! Diši, k vragu, ali tiho. Još nekoliko koraka. Eno, iza onog grma. Ne čuje se ništa, što je dobro. Afron je oprezan. Skrio se i čeka da se pojaviš. Izdrži, k vragu. Možeš valjda još tih nekoliko koraka. Hajde, hajde. Udah, izdah, udah, izdah. Smrdiš, ali to je samo znoj. Sve će to isprati voda. Slatka voda na užarenom grlu. Prestani misliti na vodu, jebala te voda. Samo hodaj. Sada je zaista samo malo. Je li to to? Da, to je to. Iza onog graba. Evo ga. Ovo je dogovoreno mjesto. Zašto nema ničega? Mora postojati razlog. Razmisli. Ili nemoj. Odmori se. Diši. Pogledaj bolje.

„Afrone, gdje si?“