Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXVIII.

Jutarnje svjetlo prema Mislavu je bilo okrutnije od očekivanog. Obrastao blatnom korom od tabana do brade, izgledao je kao da je noćio u svinjcu. Čim ga je ugledala, Damnana je s gađenjem primijetila: „Izgldaš ko nešto šta je posro divovski međed.“

Dok smo mu se smijali, Mislav je imao zbunjeno i tužno lice, kao Tristan nakon što bi ga Vonomir, kad Kluk ne bi gledao, udario nogom. Vonomir koji nas možda upravo traži. Dio mene žalio je što nije bolji tragač, drugi dio slutio je da je odavno na putu prema selu.

Cestu je prekrila magla. Vidjelo se samo stotinjak koraka na svaku stranu, nakon čega je svijet nestajao u bjeličastom ništavilu. Premda nisu bili vidljivi, znao sam da se u praznini kriju grmovi i stabla. Palo mi je na pamet da, kao što postoji više stupnjeva tmine, postoji i više vrsta magli. Ovo je ona najblaža, koja napada samo vid. One gušće zalegle su mi na sva osjetila, teku mi u krvi i omataju um, ljuljaju me u nevidljivoj kolijevci i ne daju da prestanem biti dijete. Drže me odvojenog od višeg, stvarnijeg svijeta. Tješim se mudrošću da mi ne može nedostajati ono što nikad nisam imao. Naravno da ne pomaže.

Ako ništa, sada barem znamo kamo jašemo. Damnana je svečano obznanila da idemo zarobiti čarobnjaka. Naravno da ga namjerava odvesti u svoje pleme, ali s njom su nam bolje šanse da ga zgrabimo. Poslije ćemo već smisliti kako da joj ga otmemo. Ipak smo trojica na jednu.

Putovali smo što smo tiše mogli znajući da iz magle može iskočiti bilo što, u bilo kojemu trenutku. Držao sam se Damnane. Iskreno govoreći, kraj nje bih jahao i da je vidljivost bila savršena. Pratio sam njena mišićava bedra, duge tanke prste, savršene vlažne usne. Prizori su bili isprekidani jer se svako malo osvrtala oko sebe. Nikad nije bila opuštena, zato je valjda i preživjela sve što je preživjela. Iz šume su dopirali zvuci životinja, ali nijedna nas nije napala, uključujući one posebno krvoločne zvijeri koje nazivaju ljudima.

Kako se magla razilazila, tako je cesta postajala strmija.

„Uskoro nas čeka pravi uspon“, rekao je Mar Lon.

Bio je to najčvršći zakon života: uvijek može gore.

„Gdje je točno čarobnjakovo skrovište?“ pitalo je blatnjavo čudovište zvano Mislav. Mar Lon je pokazao prema maglovitom vrhu u visini.

„Nemoj me jebat“, rekao sam.

„Bez brige, većinu puta možemo jahati“, tješio ga je Mar Lon.

„Samo većinu?“

„Zadnji dio je prestrm za konje. To ćemo morati pješice. Što se smrknuste? Dotad imamo još bar dan jahanja.“

„Što kad dođemo gore?“ pitao je Mislav. „Nisi nam rekao što nas točno čeka.“

„Koliko znademo, ima jednog gendroida kojeg bijaše reprogramirao.“

„Što god to značilo“, rekao sam.

„To znači da čovjeka redefinira kao biće koje ga ostavlja na miru. Gendroid smije ubiti svakog tko ga napadne.“

„Reci nam više o tom čarobnjaku“, rekao sam.

„Ne znam što da kažem. Zove se Koraks, trideset i tri su mu ljeta, rođen je u šumi kao ja. Nije on nikakav čarobnjak, tako ga zovu jerbo je najpametniji i sa starim stvarima katkad čini čuda. Još od djetinjstva pokazivaše bistrinu i sposobnost. Zanimahu ga predmeti koje bijasmo naslijedili od starih. Voljaše ih rastavljati u pokušaju da shvati njihovu bit.“

„Je li uspio?“ pitao sam.

„Kako kada. Neke predmete popravi samo da bi ih poslije upropastio. Na primjer, uvidje kako napuniti baterije na radiju. Ali nakon što ga bijaše otvorio, radio više nije radio.“

„Što nije radio?“ pitao je Mislav.

„Radio je stroj za razgovaranje na daljinu.“

Damnana je pokazala veliko zanimanje. „Kako je radio?“

„Postojahu dvije kutijice sa žicom koja stršaše na vrhu. Zahvaljujući njima, bijaše moguće čuti se na suprotnim krajevima šume.“

„Kako?“ pitala je Damnana.

„Jedan bi govorio u svoju kutijicu, drugi u svoju. Kutijice bi prenosile njihove riječi kroz zrak.“

„Znač, u kutijicama su bil demoni zraka kojib letjeli iz jedne u drugu?“

„Da, recimo. No nakon što ih Koraks bijaše otvorio, pokvariše se.“

„Pa naravno“, rekla je Damnana, „kad je pustio da demon pobjegne. Kad ga ulovte, stvar će da proradi.“

„Ne bijaše to velika šteta jerbo nam u šumi ni ne treba. Osim toga, zahvaljujući Koraksu, dobismo neke druge, važnije stvari. Na primjer, žarulju, odnosno hladnu vatru. A od nečeg za što mišljasmo da je nepotrebno teška bačva uspje izraditi stroj za grijanje vode.“

„Štaš s tim, jadan ne bio?“ čudila se Damnana.

„Puno je ugodnije kad se pereš toplom vodom.“

„To bi Mislavu dobro došlo“, dobacio sam. Pokazao mi je srednji prst, pri čemu je zaškripalo skoreno blato na rukavima.

„Sve vam ovo govorim da shvatite da imamo posla s najpametnijim čovjekom za kojeg znam.“

„Ako je najpametniji, zašto je napustio šumu?“ pitao sam.

„O tome možemo samo nagađati. Svima bijaše jasno da je nezadovoljan, nitko ne zna zašto. Ljudi ga poštivahu više od Dragleile i Sofija, no nikad ne pokaza interes da pridobije plenum i vodi glavnu riječ. Očito već tada kovaše svoje mračne planove.“

„Kakve planove?“ pitao je Mislav.

„Nitko ne zna, to je ono najgore. Pretprošlog punog Mjeseca jednostavno nestade iz šume. Uze jedna kola ter dovoljno osobnih stvari da svima bijaše jasno da se ne namjerava vratiti. Zahvaljujući spravama za gledanje u daljinu, pukom ga srećom uočismo prije nego se izgubi iza horizonta. Danas znademo da planira uništiti cijelo naše društvo, samo čeka pravi trenutak. Moramo se pobrinuti da ga ne dočeka.“

„Kako znate da oće da vas uništi?“ pitala je Damnana.

„Za njim poslasmo najbolje ratnike.“

„Jebo ratnike“, rekoh, „što niste poslali gendroide?“

„Ne bi imalo smisla. Ne mogu ga napasti jerbo se Koraks i dalje uklapa u njihovu definiciju čovjeka, a nitko u šumi ne znade ih reprogramirati. Zato poslasmo ljude. Vratiše se u dijelovima. Udovi bijahu strpani u vreće na konjima.“

„Čarobnjak i dalje voli rastavljati stvari“, primijetio sam.

„Bljak“, rekao je Mislav, ali nije povratio.

„Bez brige“, rekao sam, „ti si toliko zasran da neće htjeti prljati gendroida. Tvoj leš će ostati u jednom komadu.“

„Za razliku od tvog“, odbrusio mi je. Mrzim kad upadnem u zamku vlastitih riječi.

„S takim stavom garant nemate šanse“, rekla je Damnana.

„Jel taj čarobnjak čovjek il bog?“

„Čovjek, naravno“, rekao je Mar Lon.

„Onda ga se može ubit i to ćemo uradit.“

„Lako za čarobnjaka“, rekao sam, „mene više brine gendroid.“

„Ubla sam jednog nemrtvog, ubit ću i ovog.“

„Živi bili pa o tome pričali“, rekao sam, „nadam se…“ Damnana me prekinula podignutom rukom i zaustavila kobilu.

„Što je bilo?“ pitao je Mislav.

„Ššš!“

Kad su svi konji stali, začuli smo tiho kloparanje u daljini. Netko je jurio cestom iza nas. Galop je postajao glasniji. Tko god bio, uskoro će se pojaviti iza zavoja.

„Brzo, dolje!“ rekla je Damnana i nestala preko desnog ruba ceste. Slijedili smo njezin primjer i spustili se niz blagu kosinu. Konje smo potjerali u žbunje, a onda zalegli na zemlju iza najdeblje raspoložve jele. Mislav se sa svojim blatnjavim slojem savršno stopio sa zemljom. Na maglu se nismo mogli osloniti, kurva se razišla baš kad je mogla biti korisna.

„Možda su Vonomir i Muhlo“, špnuo je Mislav.

„Možda“, šapnula je Damnana, „al slabe su šanse. Prevš je vremena prošlo. Da su vaš pošli za nama, odavnob nas stigli. Ovo je vjerovatno neprijatelj.“

„Koji neprijatelj?“ pitao je Mar Lon.

„Bilo koj. Svijet je pun neprijatelja. A sad tiho.“

Što je topot postajao glasniji, jasnije je bilo da nam se približava samo jedan jahač. To je pak značilo da to ne mogu biti naši. Tko god bio, zapravo je svejedno jer nas je četvero, čak petero ako računam džukelu.

A da na džukelu treba račnati, pokazalo se kad je, baš dok je tajanstveni jahač prolazio iznad naših glava, skočila i jurnula prema cesti.

„Tristan, ne!“ viknuo je Mislav.

„Tiho!“ prekorila ga je Damnana, ali bilo je kasno. Nije bilo šanse da ga jahač nije čuo. Toliko o skrivanju dok ne prođe opasnost. Konj je njištao dok ga je jahač zaustavljao. Da je to napravio samo malo bliže rubu, mogli bismo ga vidjeti iz zaklona.

Tristan je lajao negdje gore, na cesti. Čulo se kako je jahač doskočio na zemlju. Sudeći po zvuku, bio je visok i snažan. Izvukao sam mač iz korica, tiho iako to više ništa nije značilo.

„Znam da ste dolje“, rekao je nepoznati hodajući prema rubu padine. Skrivanje više nije imalo smisla. Damnana je čučala u zaklonu, napeta poput strune na luku. Uskoro će poletjeti poput strijele, a ubrzo za njom i glava ovog pridošlice.

A bila je to velika glava. Klukova glava. Trapavo, poput životinje na stražnjim šapama, spustio se s ceste i prošao pored našeg zaklona. Nije nas primijetio.

„Stani, on je naš“, rekao je Mislav i zgrabio Damnanu za nadlakticu baš kad se spremala zamahnuti. Iz načina na koji ga je pogledala zaključio sam da je nikad nitko nije tako primio. Iz činjenice da ga nije udarila zaključio sam da joj se svidjelo.

„Štriga!“ dreknuo je Kluk ugledavši Damnaninu crvenu kosu. Prije nego je podigao toljagu, rekao sam: „Ona je s nama.“

„Miro?“

„Obojila je kosu da zavara neprijatelja“, bubnuo je Mislav.

„Mislav! To si ti!“ kliknuo je Kluk i zagrlio prijatelja. „Zar su te… zakopali živog?“

„Zaboravi, nije mi ništa.“

Osim što smo i dalje zarobljeni, pomislio sam.

„Što se dogodilo s tobom?“ pitao je Mislav.

Trebalo je čekati da Kluk dođe do daha jer je ovih nekoliko koraka nizbrdo bila najveća udaljenost koju je prevalio a da nije trčao prema hrani.

„Kad su nas napali… razbojnici… stavili su me na kola.“

„To smo vidjeli. Kako si uspio pobjeći?“ pitao sam. Lako ga je bilo zamisliti kako grize užad jer nema stvari koju neće staviti u usta. Ali ruke su mu bile vezane na leđima. Ako mu je uspjelo ono što meni nije, izgubit ću cijelo samopoštovanje.

„Stvarno, što si napravio?“ pitao je Mislav.

„Ništa. Ajde, recimo da sam svojom težinom usporio kola. Ubrzo su se pojavili Vonomir i Muhlo. Razbojnik je skočio s kola i pobjegao u šumu prije nego su nas sustigli. Oslobodili su me i to je bilo to.“

„Gdje su njih dvojica?“ pitao sam. „Kako to da si dojahao prije njih?“

„Vratili smo se do srušene smreke, ali tamo nije bilo nikog. Vonomir je pokušao pročitati tragove koji su vodili u šumu. Kako ih je bilo više, nije znao koji treba slijediti. Zaključio je da vas nema smisla tražiti jer ako ste mrtvi, nema vam pomoći. Ako ste živi, bit ćete dovoljno mudri da ubijete Mar Lona i sami se vratite u selo.“

„Mar Lon je ovdje.“

„O. Zdravo, Mar Lone.“

„Što je zatim bilo?“ pitao sam.

„Ništa, krenuli smo doma. Nakon nekog vremena počeo sam se osjećati krivo što nisam ni pokušao slijediti tragove iako u tome nisam dobar. Rekao sam da vas idem naći. Vonomir mi se smijao i kazao da ne budem glup. Da ću samo tratiti vrijeme i još gore, izgubiti se i umrijeti od gladi.“

„Vonomir“, rekao sam, „topao kao uvijek.“

„To mi je uvijek bio najveći strah, da umrem od gladi“, nastavio je Kluk. „Ali Mislav mi je prijatelj, kao i Tristan, pa sam vas morao potražiti, kud puklo da puklo. Njih dvojica su uzeli kola, a meni su dali Ladislavovog konja. Vratio sam se do smreke i umalo umro od straha. Prizor leševa bio je strašniji jer sam bio sam. Samo sam čekao da ustanu, kao onaj Isus o kojem nam je Hans pričao, i da me odvuku u kraljevstvo mrtvih. Sišao sam s ceste u šumu i naslijepo tražio put kojim su vas odveli. Nije bilo nikog da mi kaže što da radim, sve sam morao sam. Užas. Molio sam Peruna da mi pokaže put, ali ako mi je išta i pokazivao, bio sam preglup da shvatim njegove upute. Prodirao sam dublje u šumu dok se nisam izgubio. Tada sam molio bogove da me vrate do ceste, samo da ne umrem od gladi ili vukova koji su zavijali sve glasnije. Lutao sam dok se nije smračilo. Baš kad sam pomislio da se nikad neću iskobeljati iz šume, nekako sam izbio na cestu. Zahvalio sam Perunu i odjahao kući.“

„Hoćeš reći“, rekao sam jedva zadržavajući smijeh, „da nijednom nisi primijetio da jašeš u krivom smjeru?“

„Bila je noć“, pravdao se Kluk.

„Nisi primijetio da je sunce izašlo na zapadu?“

Kluk je pocrvenio. „Bila je magla. I bio sam umoran i gladan.“

„Nema veze, prijatelju“, rekao je Mislav, „glavno da si sada s nama.“

„Kamo idemo?“

„Ščepat čarobnjaka“, rekla je Damnana i povela kobilu prema cesti.

Nismo daleko odmakli kad se začulo glasno kruljenje, a zatim i Klukov glas: „Imate što za jesti?“