Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XVII.

Otkad su mi skinuli povez s očiju, osjećam se kao onaj Hansov slijepac koji je progledao. Kao da sam se probudio u nekom drugom svijetu ili vremenu. Toliko je novih predmeta i lica da ne znam kamo bih gledao. Toliko je pitanja da mi se zavrti u glavi prije nego sam ijedno formulirao do kraja. Pomislio sam da smo, ušavši u ukletu šumu, ipak umrli a da nismo ni primijetili i sad hodamo čudesnim zagrobnim svijetom. Samo to što sam jednako glup, što i dalje ništa ne razumijem, govori mi da sam vjerojatno i dalje na životu. Nadam se da će mi uskoro netko objasniti što se od mene očekuje jer osjećam se izgubljeno kao nikad.

Unutar uklete šume nalazi se čistina sa svih strana okružena stablima, a u njoj pravo pravcato selo s kolibama koje izgledom donekle podsjećaju na naše, ali djeluju čvršće i imaju otvore koji puštaju danje svjetlo. Na svakom krovu, koji nije napravljen od slame, nego nekog crvenog materijala, stoje nizovi crnih ploča većih od borbenih štitova. Svaki crni pravokutnik sastoji se od manjih pravokutnika. Sunce se odbija od glatkih površina tako da iz daljine krovovi svijetle kao da su u plamenu. Iako izgledaju kao zrcala, teško da bi se čovjek mogao ogledati u njima. Gledajući ih okrenute prema nebu, pomislio bih da se radi o zrcalima bogova, kada bih vjerovao u bogove.

Za razliku od onih koji su nas iznenadili u šumi, u selu su ljudi odjeveni blještavo, kao da se natječu tko će pokazati snažniju boju: plavetnilo neba, zelenilo lišća, žutinu žumanjka. Neki su toliko opsjednuti bojom da su i kožu obojili tamnosmeđe. Dok nas promatraju sa sigurne udaljenosti, njihova djeca podsjećaju me na našu. Iste velike oči, ista priglupa šutnja. Njihovi roditelji gledaju nas svisoka, no zasad su dobri prema nama – ne tuku nas, ne vrijeđaju, ne čine ništa od onog što bismo mi činili njima kada bi situacija bila obrnuta. Ali oprezni su i sumnjičavi. Kako koji od nas napravi nagli pokret, odmah se uozbilje i zaprijete oružjem. Koliko god ih moljakali, odbijaju nam odgovarati na pitanja. Možda je to napredan oblik mučenja koji im daje više zadovoljstva od šibanja i povlačenja konjem po tlu, to tjeranje zarobljenika da se osjeća malim i glupim.

Kao da mi čita misli (možda i jest tako!), jedan od šumskih ljudi prilazi mi. Izgleda starije od mene iako na licu nema dlaka, samo pjegice. Kaže da se zove Mar Lon. Dok iz usta vadi zapaljeni štapić – tko zna zašto ga je uopće tamo stavio, valjda da pokaže muškost – progovara mojim jezikom koji u njegovim ustima zvuči čudno i pompozno: „Doimaš se napeto. Uzmi malo ovog.“

Hoće da i ja stavim dimeći smotuljak u usta. Ako je svrha spaliti usne i jezik, dimom iz mog uma rastjerati otrovne misli, sumnjam da će upaliti, no činim što se od mene traži. Objašnjava mi da trebam udahnuti dim. Kašljem. Suprotno očekivanju, Mar Lon mi se ne smije u lice. Strpljivo objašnjava što mi je činiti. Uvlačim opet. Osjećam kako se dim spušta duboko u moja prsa i polako izlazi kroz usta. Ovaj put sam samo zakašljucao.

„I? Što kažeš?“

Ne kažem ništa, nego uvlačim još jednom. Primjećujem blagu vrtoglavicu kao da sam popio previše medovine. Ne znam zašto, ali osjećam se ugodno.

„Imadem još nešto“, smijulji se Mar Lon i u usta mi gura komadić hrane.

„Što je to?“ pitam žvačući čudnu tvar.

„Gljiva.“

„To imamo i kod nas u selu.“

„Ovakvu sigurno nemate“, kaže i namiguje.

Sjedam na travu i zatvaram oči. Kroz spuštene kapke vidim kako se krošnje vrte u visini mijenjajući boju lišća. Crveno, ljubičasto, plavo. Smijem se naglas dok otvaram oči. U krošnji sjedi žena s malim djetetom, omotana u plašt što svijetli zelenkastim sjajem. Iz očiju joj teku krvave suze. Treptaj oka i nema je. Sklapam oči i gledam boje ušima.

„Što se ovdje događa?“ razabirem Vonomirov glas kao iz daljine iako slutim da stoji pored mene.

„Ništa. Samo mu pomogoh da se opusti“, odgovara Mar Lon.

„Hoćeš li i ti malo, zreli ratniče?“

„Proklet bio ti i tvoje vradžbine. Sine, čuješ li me?“

Otvaram oči i odgovaram potvrdno. Zbog njegove šutnje shvaćam da sam odgovorio mislima.

„Čujem te“, izgovaram. Čini mi se primitivnim rabiti usta za sporazumijevanje.

„Jesi li dobro?“

„Nikad nisam bio bolje. Znaš što, tata? Volim te.“

„Što si mu učinio?“ Vonomir grabi Mar Lona za košulju, na što ga odmah opkoljuje straža i naređuje mu da ga pusti. Vonomir uzmiče, a Mar Lon sjeda pored mene.

„Ja bih još“, progovaram mislima. Zatvorenih usta odgovara mi: „To ti je dosta.“

„Što je bio onaj zapaljeni smotuljak?“

„Trava.“

„Ono što krave pasu? Nije čudo da uvijek izgledaju sretne.“

„Ne, ne. Ovo je posebna trava koju sadimo na proplancima. Znaš, nekada na ovim prostorima življaše napredna rasa.“

Dok ugodno lebdim, skoro da razumijem što mi želi reći. „Napredna rasa.“

„Jakako“, govore dvije Mar Lonove glave. „Imahu mnoge čudesne strojeve. Ali bez obzira na napredak, u nekim stvarima bijahu stvarno glupi. Na primjer, zbog ovog ovdje“, podiže zapaljeni smotuljak, „mogao si nekoliko godina ležati u tamnici.“

„Budale“, odgovaram. Prešućujem činjenicu da se kod nas prijestupi kažnjavaju bičevanjem ili rezanjem prstiju. „Ako su bili tako napredni, gdje su sad?“

„Upravo tako“, kimaju Mar Lonove glave i uvlače dim.

Prilazi nam novi stražar i počinje vikati na Mar Lona. Da što se napušava na straži i što ima blebetati sa zarobljenikom. Pokušavam mu objasniti da je sve u redu, da je opća ravnoteža nadohvat ruke, ali ne uspijeva mi misli pretočiti u riječi. Ostavljaju me da sklopljenih očiju ležim na dnu nevidljivog jezera. Svuda oko mene migolje se šarene ribe dok se topim kao gruda soli koja postaje jedno s vodom.

Naravno, svemu lijepom mora doći kraj. Nečije me ruke tresu. Otvaram oči i vidim Vonomira. Zanemare li se jelenji rogovi, izgleda kao inače.

„Zdravo, ta…“

Od dvaju brzih šamara glava mi leti desno pa lijevo. Jezero blaženstva naglo je presušilo. Osjećam se kao riba na blatnoj obali.

„Šta ti je?“ vičem. „Jesi normalan?“

„Pravi se javio.“

„Otkad ti je važno što se sa mnom zbiva?“

„Daj ne budali. Zašto mi ne bi bilo važno? Sin si mi.“

„Da, ištrcao si me iz svojih muda i sad glumiš da ti je stalo, samo zato što pleme kaže da bi trebao.“ Čarobna trava ne samo da mi je razvezala jezik u situaciji u kojoj bih inače šutio, nego se i pobrinula da nađem prave riječi. Vonomir je toliko šokiran da mu treba vremena da se pribere: „Znaš, teško je biti blizak s nekim tko od toga zazire.“

„Upravo si savršeno opisao moju poziciju u djetinjstvu.“

„Nemoj mene kriviti za svoje nezadovoljstvo. Ja sam te napravio, ali za svoju sreću si odgovoran sam.“

„Hvala što si me napravio. Odličan potez, stvarno.“

„Koji je tvoj problem? Što god uradim, dobivam tvoju porugu i gorčinu. Što hoćeš od mene?“

„Hoću… da budeš ti. Ne ova maska koju nosiš pred drugima.“

„Ne znam o čemu govoriš.“

„Znaš ti dobro, kao što znaš i mnoge druge stvari, ali ih odbijaš reći glasno da se ne bi zamjerio jačima.“

„Znači, to je to? Zamjeraš mi nagon za očuvanjem?“

„Zamjeram ti nedostatak muda i mirenje s načinom života za koji znaš da je pogrešan.“

„O, bogovi.“

„Daj šuti. Znam da ne vjeruješ u bogove.“

„Mali, dobro me slušaj, ovo ću reći jednom i nikad više.“ Govorio je tako tiho da su samo moje uši mogle čuti. „Misliš da je lako održavati privid zadovoljnog člana plemena kad svakog dana gledaš stvari koje te izluđuju? Misliš da nisam stoput poželio trčati selom i vrištati dok me ne ubiju kao bolesnika opsjednutog zlodusima? Misliš da nisam poželio pobjeći? Shvati da ne možeš odlučiti da više ne pripadaš plemenu. Ne možeš samo tako odlučiti biti drukčiji. Ne možeš imati svoj privatni pogled na svijet. Tebi se čini jednostavnim otpisati druge i otići, ali nije tako. Čovjek ne može preživjeti sam. Zato se treba prilagoditi. Treba ostati normalan. Ako ne zbog sebe, bar u ime obitelji.“

„Jebeš život koji je laž.“

„Jebeš istinu koja je smrt. Slušaj me. Selo nije dovoljno veliko da bi živio život kakav želiš, bio što god želiš biti. Kako stvari stoje, možemo se sakriti samo u sebe.“

„Ali ja se ne želim skrivati.“ Najprije sam pognuo glavu, onda ga pogledao u oči. „Jesi li ikad pomislio da nisi sam? Da ima još takvih koji razmišljaju drukčije, ali se ne prepoznajemo dok glumimo poniznost pred svemoćnim duhom plemena? I znaš što? Ta poniznost ga i čini svemoćnim.“

„Vjeruj mi, nema puno takvih kao što smo mi.“

„Nikad nećemo saznati, zar ne? Jer ćemo cijelo vrijeme živjeti u laži. Ako se to uopće može nazvati životom.“

„Kad bih bio poglavnik“, započeo je i zastao. Na glavi mu se sjajila mala zlatna kruna.

„Bio bi isti kao oni“, dobacio sam. „Prilagodio bi se.“

Vonomir je otvorio usta, ali iz njih nije potekla nijedna riječ. Sad je on bio riba na suhom. Nakon kraće šutnje progovorio je: „Nije istina da u plemenu nije moguća sreća.“ Nervozno je trljao brk. „Ako sam zbog ikog glumio, onda zbog tebe.“

Suze što su mi se skupljale u očima razbistrile su mi vid. Bio sam ponosan što plačem kao pječka i svojom ranjivošću ustajem protiv duha plemena. Drhtavim glasom rekao sam: „Pobjegni sa mnom.“

Nakon duge šutnje rekao je: „Htio bih, stvarno, ali ne mogu.“

Prekinuli su nas šumski ljudi i naredili nam da pođemo s njima. Podlakticama sam otro oči i rekao: „Dobra trava.“ Šumski čovjek buljio je u mene, začuđen što vidi osjećaje na nečem što je trebala biti zvijer.

Hodanje mi je dobro došlo. Htjele-ne htjele, misli su mi bile prisiljene baviti se zadivljujućim novim svijetom. Doduše, za mnoge stvari nisam bio siguran jesu li stvarne ili posljedica čarobne gljive i trave.

Dok smo prolazili sredinom naselja, s visine je zagrmio prodoran muški glas, ne sasvim ljudski: „Vodite ih u veliku dvoranu. Brže!“

„Herr, erbarme Dich!“ viknuo je Hans i bacio se na koljena. „Moj Bog i Gospodin.“

Jedan od stražara podigao ga je govoreći: „Nije to nikakav bog, starče.“ Pokazao je prema otvoru u zidu iza kojeg je stajao čovjek što je govorio u velik metalni lijevak. „Ajmo, ajmo“, odjekivalo je iz šire strane lijevka.

„Wunderbar“, rekao je Hans bauljajući.

Doveli su nas do najveće kolibe koju sam ikad vidio. Iznad ulaza vijorila se crvena zastava s nekom žutom pticom.

„Zašto imate kokoš na zastavi?“ pitao sam.

„Nije to kokoš nego feniks“, rekao je šumski čovjek.

Iznutra, koliba je djelovala još veće. Zbog otvora u zidovima bilo je svijetlo kao vani. Posjeli su nas na klupe za začudnim okruglim stolom. Zahvaljujući besmislenoj konstrukciji mogao sam vidjeti svakog od suplemenika. Na glatkoj drvenoj plohi čekala nas je hrana, topla i zamamna. Ne nekim pladnjevima moglo se prepoznati meso, na nekima biljke. Za većinu mirisnih komada nisam imao pojma o čemu se radi, znao sam samo da ih želim. Jela su bila tako simetrično složena da ih je bila šteta dirati. Muhlo nije imao tih problema. Tutnuo je batak u usta i šakom zaronio u svaki pladanj. Slijedili smo njegov primjer. Grabeći hranu na tanjur, jedva sam zadržao slinu u ustima. Uzeo sam komad nečeg tamnožutog i zagrizao. Nisam mogao zamisliti da hrana može biti tako ukusna. Muhlo je, međutim, ispljunuo sve i viknuo: „Koji je ovo kurac?“

Činilo se da mojim suplemenicima nisu odgovarali novi okusi pa su se držali pečene mesine. Ja sam pustošio sve raspoložive pladnjeve. Nisam se mogao posvetiti čaroliji svakog pojedinog okusa jer sam ih želio probati sve, i to odmah. Još i još. Slano, slatko, začinjeno. Jelo zbog kojeg vrijedi izmisliti bogove koji bi ga bili dostojni. Količina je bila tako obilna da se našlo mesa i za Tristana. Kluk koji je u početku umalo povratio na stol, nakon tovljenja kotletima ugodno je podrigivao kao da smo doma, smijao se kao na proljetnim svetkovinama. Mislav se tovio mesom kao da želi jednim obrokom nabiti težinu koja mu nedostaje. Sve smo obilno zalijevali medovinom i drugim žestokim pićima. Raspoloženje nisu kvarila ni dvojica tupana koji su pored stola silovali žičane instrumente i glasali se kao jeleni uoči parenja. I jezik je zvučao životinjski, nepoznat i mrtav, vjerojatno ugašen sa svijetom onih starih.

All gone away
And the lonely evening wind will sigh,
Lament their yesterday.
Dry earth will stay,
All the signs of their existence
are the dust that’s blown away.

Njihovi važni izrazi lica podsjetili su me na recitiranje seoskog barda i besmislice kojima nas maltretiraju od rane dobi. Sada mi je sinulo da bi i njegova trabunjanja bila probavljivija kada ga ne bismo razumjeli. Trenutno me zanimala samo probavljivost hrane, a ona je bila savršena. Smetala su samo poznata lica. Shvatio sam da, što god se dogodilo, želim ostati ovdje, u ukletoj šumi. Ako će za to tražiti razumnu cijenu, na primjer da se odreknem oca i roda, rado ću je platiti.

Dok su mi niz bradu curili sokovi nepoznatih plodova, u kolibu je ušetala žena u bijeloj haljini što se u brojnim suvišnim dijelovima povlačila po tlu. Iako nije imala brčiće, moglo je se smatrati lijepom. Među svijetlim vlasima teško je bilo prepoznati sjedine. Četiri su doba u životu plemenske žene: djevojčica, mlada, stara i mrtva. Ova nije bila ništa od navedenog. Iz načina na koji su je gledali ljudi iz šume moglo se zaključiti da im je vođa. Čuo sam za amazonke, ratnice kojima muškarci služe samo za razmnožavanje, no ovo je bilo nešto drukčije. Ova žena nije bila ratnica, ne u svakodnevnom smislu. Njezino oružje bio je um.

„Šta čeka pječka?“ pitao je Muhlo, rumen od pića. „Nek pokupi tanjure i makne se.“

„Mislim da je ona ovdje glavna“, šapnuo je Vonomir.

„Molim?“ viknuo je Muhlo i došapnuo: „Nema mi šta govorit netko tko nema kurac.“

„Moćni Muhlo, ako ovako nastaviš, nećeš ga imati ni ti.“

Žena je pogledala prema dvojici pjevača koji su prestali grgljati. „Astrid i An, hvala vam.“

Zvukovni trovači otišli su i ostavili blaženu tišinu. Žena se nasmiješila i zauzela mjesto za stolom, između punašnog bradonje i visokog ratnika iz šume. „Dragi gosti, dobro nam došli“, započela je sa svojim čudnim naglaskom, „ime mi je Dragleila.“

Dok su Hans i Vonomir izvodili pristojan naklon, Kluk je hihotao Mislavu na uho: „Dragleila. Kako glupo ime.“

„Nadam se da vam prijaše hrana.“

Muhlo i Kluk prdnuli su istodobno, kao da je u pitanju trik koji su dugo uvježbavali. Dok su roktali od smijeha, Dragleila je nastavila:

„Znadem da vas začudiše mnoge stvari koje vidjeste. Znadem da imate mnogo pitanja, no kad bih vam išla odgovarati na svako od njih, sunce bi zašlo i svejedno ne biste saznali sve. Reći ću vam samo ovo: nalazite se među ljudima iz šume. Naše društvo, pleme ako hoćete, skriva se u ukletoj šumi već nekoliko stoljeća, još od propasti napredne civilizacije uslijed rata koji bijaše zbrisao skoro čitav svijet. Sve što vam izgleda kao magija zapravo su ostaci nekadašnje učenosti koju, nažalost, ne uspjesmo shvatiti do kraja.“

Kluk je kopao nos ne obraćajući pažnju na stvari koje ne može razumjeti. Mislav je blesavo treptao kao da će mu to pomoći da pronikne u svjetove koji su mu se otvarali. Muhlo je jezikom čistio zube. Vonomir je barem izgledao kao da razumije. Makar sam se silno trudio da shvatim što nam žena govori, nije mi sasvim polazilo za glavom. Bilo je to kao gurati jabuku u orahovu ljusku.

„Hoćete reći“, javio se Vonomir, „da iz vaših štapova ne izlazi pravi grom?“

„Tako je. To se zove pištolj. Buka potječe od eksplozije baruta… Čudnovatog praha.“

Tako kompliciran način da se zamijeni jednostavna riječ vradžbina.

„Znači da i kletva na ulazu u šumu…“ nastavio je Vonomir.

„Da, ratniče. Na ulazu u šumu nalaze se komadi metala zakopani u zemlju. Ali ubijaju kao prava kletva pa vam ne bih preporučila da njuškate gdje ne treba.“

„To su sve gluposti“, ubacio se Muhlo. „Ne znam zašto uopće slušamo.“

„Točno“, složio se Hans, „u Biblija stoji ništa o to što spominje.“

„Kola koja smo slijedili ostavljala su jako čudan trag“, rekao je Vonomir. „To je isto ostatak napredne rase?“

„Napredne moj kurac“, mrmljao je Muhlo čupkajući gvaljice prljavštine iz brade.

„Mekane kotače naslijedismo od starih“, rekla je Dragleila, „još uvijek ih nismo kadri napraviti sami.“

Debeli bradonja pored Dragleile sve se više meškoljio. Činilo se da mu nije milo što nam toliko toga otkriva, a to je bio dobar znak. Izgleda da nas ne namjeravaju ubiti.

Muhlo je hrakanjem privukao pažnju. Pljunuvši na drveni pod, rekao je: „Ako stvarno imate čarobno oružje, zašto se skrivate ko pječke? Zašto ne osvojite okolne zemlje?“

„Naše društvo prezire nasilje“, odgovorila je Dragleila. „Oružje nam pruža zaštitu od nasilnika kojima smo okruženi, i to samo kada nema drugog načina. Puštamo ih da žive kako žele dok mi živimo drugačije.“

„Kako drugačije?“ pitao je Vonomir.

„Kao što rekoh, bez nasilja. Nadalje, u našem društvu nema vlasništva…“

„Znači, mogu uzeti kola s mekanim kotačima?“ pitao je Vonomir.

„Jebo kola“, rekao je Muhlo, „uzmi neku žemsku. Mada, sve su jadne i žgoljave, poludovršene.“

„Ratniče…“ nastavila je Dragleila ignorirajući Muhla.

„Zovi me Vonomir.“

„Poštovani Vonomire, ne možemo ti dati da uzmeš naša kola jerbo, iako ne pripadaju nikome ponaosob, ona pripadaju cijelom društvu.“

„I moram biti jedan od vas da bih imao sve što želim?“

„Nitko ništa nema, u tome i jest stvar“, ubacio se bradonja.

„Sofio, smiri se“, rekla je Dragleila. „Pohlepa bijaše dovela do uništenja starog svijeta. Nekadašnjim elitama bijaše draže razoriti svijet, nego ga morati dijeliti. Takav način razmišljanja režemo u korijenu.“

„A što ako“, odvažio se Mislav, „dvoje ljudi u isto vrijeme zatrebaju istu stvar?“

„U tom slučaju sve je stvar dogovora“, rekla je Dragleila.

„Jači kvači“, dobacio je Muhlo. „Isto ko kod nas.“

„Nije tako, ratniče“, rekla je Dragleila, „kod nas se sporovi rješavaju mirnim putem. I svi su ljudi ravnopravni.“

„Vidim da si pravo ravna, ko daska,“ cerio se Muhlo. „Al zašto je to dobro?“

„Ravnopravni znači jednako vrijedni“, rekla je Dragleila crveneći se.

„Molim? Hoćeš reći da zdravi muževi vrijede koliko djeca i pječke?“

„Žene“, preveo je Vonomir.

„Naravno.“

„Zašto nam onda ove gluposti melješ ti, a ne neko dijete?“ provocirao je Muhlo.

„To što su djeca jednako vrijedna ne znači da su spremna preuzeti dužnosti koje ih čekaju u budućnosti. Poanta je da svatko preuzima odgovornost za sebe.“

„Samo malo“, rekao je Vonomir. „Mene zanima samo jedno. Kako odredite tko će počistiti govna ili preorati zemlju? Sudeći po ljepoti tvojih prstiju, ti to nikad nisi radila.“

Dragleila se još više zacrvenjela i instinktivno prekrižila ruke da sakrije profinjene prste. „Svatko doprinosi prema vlastitim sposobnostima. Moja korisnost je veća izvan staje.“

„Znači da ipak niste svi isti.“

„Nitko ni ne reče da su svi ljudi isti. Ali su jednako vrijedni.“

„I svi odlučuju?“ pitao sam.

„Tako je. Na sveopćem skupu svatko ima pravo glasa i odluke se donose snagom većine.“

„Na skupu sudjeluju svi?“ pitao je Vonomir, na što je Dragleila kimnula.

„I oni glupi?“ čudio se Vonomir. „Budimo pošteni, mnogi ljudi su glupani. Ja im ne bih dao da odlučuju. Ne mogu si zamisliti da jedan Kluk odlučuje o zaštiti od poplave.“

„Baš ti hvala“, rekao je Kluk prsta zabodenog duboko u nosnicu.

„U našem društvu ključna je uloga obrazovanja“, nastavila je Dragleila, „jerbo zlo proizlazi iz neznanja.“

„Ma nemoj?“ dobacio je Vonomir. „Znači, vi koji toliko znate ne možete biti zli? Zašto ste nam onda ukrali škrinju bogova i time raširili bolest? Ili to za vas nije zlo?“

„Mi sasvim sigurno ne donesosmo bolest u vaše selo“, rekla je Dragleila. „Donesoste je sami. Točnije, kažnjeni ste zbog okrutnosti.“

„Sad bi bilo dosta“, rekao je Muhlo ustajući, spreman da ženi pokaže gdje joj je mjesto. Vonomir ga je jedva uspio zadržati i smiriti batkom s jednog od pladnjeva.

„Naši izviđači promatraju vas iz daljine“, nastavila je Dragleila. „Imaju posebne oči za to. Znadem što ste učinili u predzadnjem napadu na srpsko selo.“

„Nismo učinili ništa krivo“, rekao je Muhlo.

„Na stranu pokolj, pljačka i palež, govorim o uništenju njihova svetog predmeta.“

„Misliš na prozirni valjak sa suzama lažnih bogova?“ pitao je Vonomir.

„Njihovi bogovi su manje-više isti kao vaši, ali nije bitno. Radi se o ostatku propale civilizacije, točnije o spremniku za bakterije.“

„Spremniku za što?“

„Posudi u kojoj se čuvala smrtonosna bolest.“

„Čuvali su smrtonosnu bolest?“ čudio se Vonomir. „A ja mislio da su bili pametni.“

„Imali su ograničenja zbog kojih morahu propasti, no ni to sad nije važno. Ratnik koji razbi spremnik zarazi se i donese vam bolest.“

„Očekuješ da vjerujemo taku glupost?“ smijuljio se Muhlo glođući batak.

„Vjeruj što hoćeš, ratniče. Ali tvoji suplemenici su bolesni, a mi imamo lijek.“

„E, onda ćeš nam ga dat!“ viknuo je Muhlo i tresnuo batkom o stol.

„Nemamo nikakovih obveza prema vama. Štoviše, svatko tko se približi našoj šumi osuđen je na smrt. Ipak, odlučismo vas poštedjeti.“

„Zašto?“ pitao je Vonomir motajući brk.

„Zato što potrebujemo vašu pomoć.“

Vonomir je prasnuo u smijeh, a za njim su se poveli i ostali.

„Vjerujte da i mi bijasmo skeptični“, ubacio se Sofio. „Ali prošli ste ispit, ni sam ne znam kako.“

„Šta smo prišli ispit? Jel medovinu?“ pitao je Muhlo i podrignuo.

„Preživjeste zadatak“, rekla je Dragleila, „kad se utaboriste među ruševinama.“

„Misli na onaj napad kod ostataka hrama“, rekao je Mislav.

„Nisu to ostatci hrama“, umiješao se Sofio. „To se u propaloj civilizaciji zvaše šoping-centar. Stupovi bijahu samo ukras.“

„Centar za šopanje?“ pitao je Vonomir.

„Tako nekako“, rekao je Sofio, „ali ne služaše vjerskim ceremonijama.“

„Nego čemu?“ uporan je bio Vonomir.

„Ljudi bi dolazili i davali sve što su imali, čak i ono što nisu imali“, rekla je Dragleila.

„Znači, ipak je bio hram.“

„Recimo da je tako“, rekla je Dragleila dok si je bradonja masirao čelo. „Kako god bilo, poslasmo tri gendroida da ispitaju vaše borbene mogućnosti.“

„Gendro koji kurac?“ pitao je Muhlo.

„Tri druida! Znao sam“, rekao je Mislav.

„Ne druidi, nego droidi“, ispravila ga je Dragleila. „Točnije gendroidi, genocidni androidi. Umjetni ljudi nekoć davno stvoreni za ubijanje pravih.“

„Sreća da prezirete nasilje“, dobacio je Vonomir.

„Kao prvo, ne načinismo ih mi“, rekao je Sofio. „Kao drugo, preživjeste, zar ne?“

„Sigurno ne zahvaljujući tebi“, zabrundao je Muhlo i s ponosom iz vreće izvukao glavu koja je nalikovala čovjeku, osim što nije bilo krvi i muha.

„Kako god to zvali“, rekao je Vonomir, „meni se nije činilo da su nas ispitivali, nego da su nas pokušali rastrgati. Ako mi ne vjerujete, pitajte Žulja.“

„Ako misliš na vašeg druga koji ostade bez ruke, jako mi je žao“, rekla je Dragleila. „Ali naši doktori… vračevi uspješe ga spasiti. Vaš prijatelj će živjeti.“

„Jesmo li sigurni da je to dobro?“ pitao sam i privukao mračne poglede.

„Ispit, dakle, položiste“, nastavila je Dragleila. „Pokazaste da ste sposobni učiniti ono što mi ne možemo.“

„Nego kako“, rekao je Muhlo i pljunuo preko ramena. Na podu iza njegovih leđa već se skupila pristojna lokvica.

„O čemu se radi?“ pitao je Vonomir.

Dragleila je sa Sofijom izmijenila pogled. Nastavila je polako, kao da se trudi da ne oda više nego što je potrebno: „Jedan od naših suplemenika izda nas. Uze nam važne knjige ter pobježe.“

„Pa krenite za njim, ne vidim gdje je problem“, rekao je Vonomir.

„Problem je u tome što ima jednako napredno oružje i ne možemo ga iznenaditi. A ima i gendroida kojeg ne možemo ubiti pištoljima.“

„Tu pomaže samo dobro staro cijepanje glave“, rekao je Vonomir, „za koje niste sposobni.“

„Tako nekako“, procijedila je Dragleila. „Naši špijuni saznaše gdje se krije. Na vama je da Koraksu – tako se izdajnik zove – otmete knjige, a njega zgrabite i vratite. Ako je moguće, živog. Ako ne, mrtvog.“

„Glavno da vi prezirete nasilje“, rekao je Vonomir. „A zašto bismo vam pomogli?“

„Kakvo je to za jedno pitanje?“ uključio se Hans. „Pa iz kršćansko milosrđe. Osim taj dio s ubijanje.“

Muhlo ga je klepnuo po zatiljku, nakon čega je misionar umuknuo. Vonomir je nastavio: „Dakle, slušam. Gdje je tu naš interes?“

„Imate tri jako dobra razloga da nam pomognete“, rekla je Dragleila. „Prvi je što ćemo vam zauzvrat dati lijek protiv bolesti, kao i vašu škrinju bogova.“

„Škrinja je ionako naša“, zarežao je Muhlo.

„Kao drugo, Koraks je kriv za ubojstvo vaših seljaka i ratnika.“

„Morat ćeš biti malo preciznija“, rekao je Vonomir, „kod nas se puno umire.“

„Sjećaš li se čudnovatog napada nevidljivim strijelama prije tri puna Mjeseca, onog za koji okriviste Srbe?“

„To su i bili Srbi, mater im jebem“, viknuo je Muhlo Srbosjek. Kad ne bi postojali Srbi, izgubio bi pola imena i cijelu životnu svrhu.

„Kako znadeš da su krivi Srbi?“ pitala je Dragleila.

„Pa ko bi drugi bio?“

„Naš otpadnik, upravo ti rekoh. Ubi ih vatrenim oružjem.“

„Zašto bi to učinio?“ pitao je Vonomir.

„Dijelom iz zabave, jerbo može. Dijelom zato što mu se gade divljaci, kako naziva ljude poput vas. A najviše zato da obnovi napetosti između Hrvata i Srba koje se tada bijahu smirile.“

„Zašto bi mu bilo stalo do poticanja ratova?“ pitao je Vonomir.

„Zato što je lud. Prije nego pobježe, bijaše trabunjao o nepostojanju dobra i zla, o tome kako je savršeno društvo dosadno i kako su događaji ono za čim žudi svemir. On im, prema vlastitim riječima, pomaže da se ostvare. Kažem vam, čovjek je bolestan. No nemojte ga podcijeniti. Luđak je toliko pametan da ga neki od nas nazivaju čarobnjakom.“

„Dakle, očekujete da riskiramo živote u napadu na luđaka s naprednim oružjem, i to iz dvaju slabašnih razloga?“ rekao je Vonomir.

„Mislim da će ključan biti treći razlog“, rekla je Dragleila.

„A to je?“

„Ako odbijete, ubit ćemo vas“, rekao je Sofio i nasmiješio se.