Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

X.

Nakon što je neko vrijeme jahala na kraljici, Damnana se prebacila na svoju crnu kobilu. Putovala je lagana, bez suvišnoga tereta. Nosila je samo čelik, bič, mijeh s vodom i dvije vreće od debelog platna koje su izgledale prazno, osim što bi se povremeno pomaknule i nagovijestile da unutra ipak nečeg ima. Više od toga nije joj trebalo. Svu hranu mogla je ubrati i ubiti putem.

Kraljičine izviđačice objasnile su joj kojim putem prolazi skupina hrvatskih kurconosaca. Budući da su vukli kola i kretali se sporo, trebala ih je susresti prije kraja dana. Nakon galopa koji je kraljici i ostalim ratnicama trebao pokazati koliko je brza i koliko je ozbiljno pristupila zadatku, smanjila je tempo. Trebalo je ne samo čuvati snagu, nego i paziti da u žurbi ne skrene sa zacrtanog – nenaviknutom oku ionako nevidljivog – puta jer šuma je obilovala močvarama. Ako bi uletjela u živo blato, vjerojatno bi se izvukla – imala je bič – no kobili ne bi bilo spasa i morala bi pješačiti do prve prilike da ukrade konja, što bi koštalo previše vremena i ugrozilo zadatak.

Guste krošnje hrastova nadvijale su se kao divovi koji od osvita vremena borave na ovom mjestu, gorostasi kojima je dosadilo popravljati svijet pa su zašutjeli, ukočili se i prepustili suncu, vjetru i kišama. Nijemi i nepomični, Damnanu su dozivali k sebi. Kad je bila dijete, voljela se penjati po stablima, probiti se do najviše grane i uživati u svijetu koji se smanjio i postao samo njen. Sada se morala oglušiti na dozivanje grana. U stablima je uživala samo udišući njihov vlažan miris.

Misli su joj se previše zaplele u krošnje jer je tek na stotinjak stopa ugledala ljudsku spodobu na putu. Ogrnuta u prnje, pogrbljena prilika mahala joj je da se zaustavi. Prišavši, vidjela je da je riječ o starcu.

„Lijepa djevojko“, rekao je umiljato. „Imaš li što za sirotinju?“

Prosjake nije voljela jer su bili prevaranti, zanatlije daleko od točke gladovanja, ljudi koji se svjesno drže zanimanja manje napornog od seljačkog i lovačkog, nepotrebni čistači savjesti koji ti, takoreći, najprije pljunu na čizmu da bi potom iznuđivali nagradu za njeno čišćenje. Milostinju bi udijelila samo onima kojima je suviše neugodno da bi prosili, a takve, naravno, nikad neće sresti.

„Nemam ništa posebno“, rekla je.

„Ne tražim ništa posebno“, rekao je milujući kobilu po vratu. Lice mu je bilo izbrazdano godinama i tko zna kada preboljenom bolešću.

„Nemam ništa štat mogu dat.“

„Siguran sam da će se nešto naći“, rekao je i zgrabio uzde. „Ova kobila na primjer.“

„Il tvoje tijelo“, rekao je glas iza leđa. Osvrnula se i ugledala dvojicu koja su se dosad skrivala u grmlju. Jedan je dražo batinu, a drugi luk sa strijelom napetom prema njenim grudima.

„Gospodo“, rekla je, „sigurno ne želte opljačkat jadnu djevojku.“

„Trenutno te samo želim jebat“, rekao je onaj s batinom. Ispod prnja skrivao je još jednu i kanio ju je upotrijebiti.

„Ja sam je prvi vidio“, rekao je starac. „Uostalom, ja ovdje držm uzde.“

„A menes ništa ne pita?“ pobunila se Damnana.

„Zapravo ne“, odbrusio je onaj s lukom.

„Šteta jer jab prvo s tobom“, rekla je i osmjehnula se strijelcu. Ovaj je uzvratio osmijeh pokazujući trule zube kroz koje je provirio sluzav jezik, kao crvena krastača koja jedva čeka da uskoči iz jednih usta u druga. Ruke što su držale luk malo su se opustile. Strijelac nije bio svjestan da je više ne drži na nišanu.

„Šta je unutra?“ pitao je razbojnik s batinom pokazujući prema platnenim vrećama što su visjele sa sedla.

„Ništa vrijedno.“

„Mislim da ću ipak bacit oko.“

„Mislim da neb trebo.“

„Kog briga šta jedna pječka misli“, rekao je i zakoračio prema najbližoj vreći. Opustivši vezicu na vrhu, raširio ju je i rukom kliznuo unutra. Činio je to polako, s užitkom, kao da ulazi u Damnanino tijelo. Oblizivao je ispucale usne dok je ruka tonula sve dublje u vreću. Onda se ukočila, a lice izobličilo. Pogledao je Damnanu u nevjerici i izvukao ruku. Na gornjoj strani dlana sjajile su se dvije crvene točkice. Urlajući od boli, dlanovima je prekrio oči koje su otkazale poslušnost.

„Htios bacit oko. Sad moš bacit oba“, rekla je Damnana.

„Šta to…“ započeo je strijelac, ali nije dovršio. Damnanin bič omotao mu se oko vrata. Odapeo je i strijela je proletjela lakat od Damnanine glave, nakon čega je ispustio luk i primio se za vrat ne bi li se oslobodio. Vrhom stopala Damnana je pogodila starca koji je pustio uzde i sletio na leđa. Damnana je okrenula kobilu i potegnula bič. Strijelac se srušio na zemlju. Prije nego se uspravio, Damnana je skočila do njega. Čim su im se susrele oči, njegove su se ispunile suzama.

„Ko je na kraju koga probio?“ pitala je okrećući dršku mača. Dok su mu krvavi mjehurići izvirali iz usta, čovjek s batinom urlao je. U agoniji se valjao po zemlji i noktima si urezivao krvave crte u obraze.

„Molim te, dokrajči me!“ vikao je prema nasumičnom jasenu, izgubljen u mraku.

„Dosads trebo skontat da ne dajem milostnju.“

Starac je pokušao uzjahati i pobjeći, ali bio je prespor. Damnana ga je zgrabila za prnje i povukla na tlo.

„Milost! Milost!“

„Nis slušo šta sam upravo rekla tvom prijatelju?“

„To mi nije prijatelj. On je odvratni razbojnik koji me prisilio da mu pomognem. Puj, đubre! Molim te, imam ženu, djecu i unuke.“

„Imaš ti da ne kažem što. Skidaj se, star pokvarenjače.“

„Nemoj, molim te. To mi je jedina odjeća, a noći su hladne. Jaja će mi se smrznut na vjetru.“

„Bez brige, neće.“

„Kako to misliš?“ pitao je i shvatio čim mu je Damnanin mač, ni nježno ni polako, zasjekao međunožje. Odsječene mošnje prinijela je njegovu licu i čvrsto stisnula. Krv i sjeme potekli su joj iz šake.

„Ubij me, molim te“, cvilio je.

„E, moj prosjače“, rekla je brišući ruku o njegove dronjke, „bilob vrijeme da napokon nešto uradiš sam.“

Užetom je pritegnula vreću i uzjahala.

Do večeri se nije zbilo ništa zanimljivo. Iako su se kurconosci držali sporednih putova, lako ih je pronašla. Bili su tako bučni da ju je čudilo što ih nitko nije napao. Nisu izgledali impresivno. Bila su dvojica, eventualno trojica iskusnih ratnika, ostali su bili šaka jada. Napravila je polukrug i prikrala im se iza leđa. Ako na sljedećem križanju skrenu lijevo, krenut će ka kraljičinom taboru, što znači da će ih morati ubiti.

Nije se još pošteno smračilo, a već su napravili noćni logor. Nije mogla vjerovati da su tako glupi da zapale vatru i još sviraju pored nje. Imali su više sreće nego pameti jer u satima dok se odojak vrtio na vatri nitko ih nije napao. Kad je pečeno meso zamirisalo, poželjela je biti među njima, koliko god glupi bili. Očito nije bila jedina jer ubrzo se pojavio bradati ćelavac koji je izgledao bezopasno, ali odvažio se prići ratnicima, i to dok su se dvojica tukla. Pratila je njihov razgovor čekajući da ga ubiju, što joj je moglo otkriti nešto o njihovim sposobnostima. Prije nego je do toga došlo, ukazala se bolja prilika za motrenje reakcija. Mišićavi, glasni ratnik koji je očito bio vođa krenuo je prema glogovima u njezinoj blizini. Kad je spustio hlače i čučnuo, Damnana mu se prišuljala i ispraznila vreću. Jedna je zmija svoj otrov potrošila na batinašu, ostala je ona druga. Primila ju je blizu glave i bockala prstom u tijelo. Zatim ju je bacila muškarcu među noge. Sve je išlo kako je zamislila dok joj ćelavac sa štapom nije ubio zmiju, proklet bio.

Kad su kurconosci ugasili vatru i otišli na spavanje, mogla se prišuljati bliže. Čovjek na straži motao je lijevim prstom brk i izgledao kao da od svojih misli ne vidi tjelesni svijet. Ali na svaki iznenadni zvuk pustio bi brk i podigao luk. U jednom trenutku činilo joj se da je može vidjeti premda su je skrivali raslinje i noć.

Čekala je da stražu preuzme netko neiskusniji, po mogućnosti hrčući debeljko koji je isijavao gotovo opipljiv kretenluk. Taj je doista i bio na redu, no umjesto njega javio se plahi golobradi mladić. Kad je brkonja zaspao, izvukao je mač i počeo mlatarati po zraku. Tehnika mu je bila toliko bijedna, a pokreti nesigurni da je jedva zadržala smijeh. Ako ništa, kretao se tiho i profinjeno, gotovo kao žena.

Kad je sjeo da se odmori, prikrala mu se iza leđa. S nožem u ruci stajala je jedan korak iza njega i udisala isparavanje njegove mlade kože. Trebao je samo jedan trzaj da iz njega zauvijek iscuri život. Jednog po jednog mogla ih je poklati prije nego prvi iskrvari do kraja. No to ne bi bilo mudro. Ako se doista radi o izvidnici, najprije mora saznati gdje je glavnina vojske. Uz malo sreće sutra će stvari biti jasnije. Ako ne bude, uvijek ih može mučiti. Vratila se u šumu, malo prebrzo tako da je slomila grančicu. Golobradi ratnik skočio je i okrenuo se u njezinu smjeru. Stajali su sučelice, udaljeni dvadesetak koraka. Damnana se nije smjela micati jer bi tek tada postala vidljiva. Jedina šansa bila joj je da postane dijelom šume, samo jedna sjena od mnogih.

Mladić je stajao i gledao prema njoj. Stajala je mirno, spremna da mu, bude li potrebno, baci nož u vrat. S ove ga udaljenosti nije mogla promašiti. Golobradi je zakoračio naprijed. Dlanovi su joj se znojili dok je prstima držala oštricu. Nagon joj je govorio da baci prije nego vikne. Mladić je podlakticom obrisao nos i vratio se na stražarsko mjesto. Damnana je spremila nož i nestala u mraku šume.