Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
XV.
Koliko god se nevjerojatnim činilo, svi su putnici preživjeli napad. Kluku praktički nije bilo ništa, Hansu je krvarilo čelo, no lubanja je ostala čitava dok je Vonomir prošao samo s većom čvorugom. Čak je i Žulj još bio živ. Mislav, koji je prošao s modricama nalik ljubavnim ugrizima na vratu, brzo mu je previo ranu i zaustavio krvarenje. Čudio ga je razvoj događaja. Mali vrač jahao je s njima da bi im, u slučaju potrebe, vidao rane, a sad je upravo njemu pomoć bila najpotrebnija. Ako je i postojala vradžbina za tako tešku ozljedu, nitko od prisutnih nije ju poznavao. Ranjenik je imao tek toliko snage da stenje i drhti. Čelo mu je bilo tako vruće da se na njemu moglo ispeći jaje. Iako to nitko nije rekao glasno, svi su znali da neće još dugo živjeti.
Noć, tamnija i strašnija od svih koje su dotad doživjeli, odbijala je proći. Zalegla je među ruševine kao da do kraja vremena namjerava bdjeti među putnicima i hraniti se njihovim strahom. Svaki šušanj noćnih bića, svaki lepet krila, svako zavijanje u daljini raspirivalo je žeravicu straha. Čak ni moćni Muhlo nije mogao zaspati.
Zora, koja se na kraju ipak pojavila, promukla i blijeda, nije uspjela rastjerati tamu koja se svima uvukla u kosti. Putnici su podsjećali na prebijene pse, svi osim Tristana, koji je doduše i bio pas, ali ne prebijen pa je veselo njuškao po ruševinama. Još bi se igrao Žuljevom istrgnutom rukom da je Muhlo nije spremio u vreću. Sad kad je bilo dovoljno svjetla, mogao je pomnije proučiti beživotna tijela napadača.
„Izgledaju ko ljudi, a nemaju ni kapi krvi. Kaka je to vradžbina, jebem im neplodnu kobilu?“ Obratio se Hansu: „Jesu to oni tvoji nemrtvi kojima su oni drugi popili krv?“
„Ti si neki stvari pomiješao“, odgovorio je Hans držeći se za glavu.
„Sumnjam da to ima veze s kršćanima“, složio se Vonomir. „U pitanju je neki opakiji kult.“
„Šta se tebi desilo?“ pitao je Muhlo. „Spojile vam se glave i pomiješale misli?“ Sagnuo se prema travi i druidovu odrubljenu glavu spremio u vreću. Okrenuo se Mislavu i Miroslavu: „Da ne zaboravim… Koji od vas dvojice je sredio ovog ovdje?“ Pokazao je prema druidu s ranom između torza i vrata. Mladići su šutjeli.
„Nemojte me zajebavat. Ne pitam da vas kaznim, nego da junačini stisnem ruku.“
Mislav i Miro izmijenili su zbunjen pogled, nakon čega je Mislav rekao: „Nije ga ubio nitko od nas.“
„Nego tko? Moja pokojna baba?“
„Ni ne znaš koliko si blizu…“ promrmljao je Miro.
„Nepoznata ratnica“, rekao je Mislav.
„Šta kažeš, pječka? Pored takih zdravih momaka nakazu je ubila pječka?“ Prasnuo je u brz i prodoran smijeh.
„Bilo je mračno i Mislav nije dobro vidio“, rekao je Miro. „Nije bila žena nego ratnik duge kose.“
Mislav ne samo da nije sumnjao u vlastitu percepciju, nego je na Mirinu licu vidio da laže. Laž je zvučala vjerojatnije od istine pa je naposljetku rekao: „Moguće je da sam se zabunio.“
„Suzile ti oči, zazivo si mamicu pa ti se pričinila“, rugao mu se Muhlo.
„Odakle je došao taj nepoznati ratnik?“ pitao je Vonomir.
„Ne znam, nisam ga prepoznao“, rekao je Miro.
„Srbin nije, to je jasno“, rekao je Muhlo. „Junačina.“
„Nešto mi govori da ćemo ga vidjeti opet“, zaključio je Vonomir.
Mislav se nadao da je u pravu. Iza zatvorenih očiju vidio ju je kako se kreće, hitra i tiha poput vučice. Prema plemenskim standardima, na njezinu tijelu nije bilo ničeg lijepog. Tanke mišićave noge bez dlaka (fuj!), zabrinjavajuć manjak sala u struku, grudi koje ne obećavaju puno mlijeka nakon poroda. Ukratko, nije to bila žena za koju bi se reklo da je u stanju raditi, rađati i preživjeti zimu. Da joj preživljavanje ipak dobro ide, pokazalo se sinoć. Mačem je baratala bolje od svih ratnika koje je Mislav upoznao. To što nije udarala snažno kao Muhlo, kompenzirala je izvanrednom tehnikom. Maštao je o tome da ga podučava, koliko god to ponižavajuće bilo.
Put su nastavili šutke. Hans i Žulj nisu više vodili vjerske rasprave budući da je prvi stenjao sa zavojem na glavi, a drugi nije mogao ni to. Ispružen u kolima, tresao se u vrućici pokušavajući se obgrliti jednom raspoloživom rukom. Tristan ga je lizao i sućutno cvilio, no nijedno od toga nije mu pomoglo.
„Evo je“, rekao je Vonomir kad to nitko nije očekivao. „Ukleta šuma.“
Izgledala je kao svaka druga, osim što je bilo nešto više breza. Bijela debla Miroslavu su djelovala jezivo, kao blijedi leševi što čekaju da putnici priđu da ih mogu učiniti mrtvima poput sebe. Ruka mu se stezala oko drške mača iako je znao da mu neće pomoći ako se bijeli hodači probude kao u legendama.
„Tako je tiho“, rekao je Mislav koji se pripremio na jezive uzdahe iz šume, a čuo se samo udaljen cvrkut ptica. „Nema glasova mrtvih.“
„Meni ovo ne izgleda ukleto“, rekao je Muhlo i pljunuo. „Jesi siguran da je to ta šuma?“
„Prilično siguran“, rekao je Vonomir. „Mrtvi se ne glasaju, ali to ne znači da ih nema. Pogledajte tamo, ispred onog jablana.“
„Ne vidim ništa“, rekao je Kluk, „samo neke kolce, a na njima… Tako mi Peruna gromovnika! Jesu to ljudske lubanje?“
„Nekad su bile ljudske“, odgovori Vonomir. „Onda su pripadale vranama. Sada ne pripadaju nikome.“
„Šuma je toliko strašna da su i mrtvi umuknuli“, šapnuo je Mislav.
„To je, dakle, jedno upozorenje“, rekao je Hans. „Mi trebamo ga ozbiljno uzeti. Ima mnogo ljepša mjesta na koje ići možemo.“
„Hansu, sine pijane kurve kojoj ne znam ime“, rekao je Muhlo, „to što trpimo tvoju prisutnost, ne znači da si nam posto vođa. Imamo zadatak, majku mu kopitarsku. Jel trag vodi u šumu?“
„Vodi“, protisnuo je Vonomir.
„U čem je onda problem?“ rekao je Muhlo i poveo put prema stablima.
„Možda je zamka“, negodovao je Vonomir.
„Onda se pobrini da je otkriješ na vrijeme jer ćeš jahat ispred mene.“
„A da?“
„Ti si tragač.“
„Boli me glava i ne vidim dobro. Predlažem kratki odmor.“
„Ne budi pječka. Ako i pogineš, otić ćeš ko muškarac.“
„Radije bih živio kao muškarac.“
„Postoji jednostavan način da vidimo je li sigurno“, rekao je Miro i sjahao kod kolca s lubanjom. Odlomio je granu lijeske što je rasla pored puta i prišao Tristanu. „Džukelo, vidi šta imam.“
Tristan je skakutao i mahao repom.
„Što to radiš?“ pitao je Kluk.
„Nećeš valjda…“ zaustio je Mislav i pogledom pratio kako se štap okreće u letu i nestaje među brezama.
„Tristane, stani!“ viknuo je Kluk, ali nije bilo pomoći. Pas je potrčao prema šumi. Sjurio se pored kolca i izgubio u guštari. Mislav je čekao da, kao u očevoj prispodobi, dijelovi njegova tijela počnu prštati iz šume.
Čulo se šuškanje u grmu, nakon čega je Tristanova glava provirila na čistinu sa štapom u gubici. Veselo je došetao natrag i spustio slinavo drvo ispred Mirinih nogu. Zalajao je.
„Kako bi bilo“, rekao je Kluk, „da sada ja bacim Miroslava?“
„Smirite strasti“, rekao je Vonomir. „Ovo je bila odlična ideja. Džukcu se ništa nije dogodilo. Trebamo samo ići kud i on.“
„Onda kreni“, rekao je Muhlo.
Vonomir je čekao da netko drugi dobije napadaj gluposti koja se u sličnim situacijama naziva hrabrošću, no junaci su ovaj put, čini se, bili imuni.
Kluk je prišao kolcu i okrenuo lubanju na drugu stranu.
„Što radiš, glupane?“ ljutio se Vonomir.
„Ne volim kako me gleda.“
„Ona gleda ni tebe niti itko drugog“, uključio se Hans. „To je samo prah koji na zemlja ostaje. Duša od taj čovjek je odavno s otac.“
„Ili u demonskim vatrama“, sprdao se Miro.
„Da, to je vjerovatnije“, složio se Hans.
Jedan po jedan ušli su u šumu. Gusto granje nadvilo im se nad glavama i sakrilo podnevno sunce. Debla su se nizala u daljinu. Iako je među njima bilo slobodnog prostora, nakon stotinjak stopa nije se vidjelo ništa osim drveća. Tlo je bilo gnjecavo, a zrak hladniji nego na čistini.
„Sve je u redu“, rekao je Vonomir koračajući sporo, „to je samo šuma.“
„Prestani hodati ako želiš živjeti.“
„Što si rekao, sine Zdeslavov?“
„Nisam ja“, rekao je Mislav i pokazao prema grupi neznanaca koji kao da su izronili iz šume.
„Otkud su se sad ovi stvorili?“ pitao je Muhlo izvlačeći Nićifora.
„Samo polako“, rekao je stranac čija se odjeća gotovo stapala s pozadinom. Zelene, smeđe i crne šare prekrivale su mu cijelo tijelo. Odjeća se nije mogla usporediti ni s čim što su plemenski ratnici vidjeli u životu.
„Nevidljivi ljudi iz šume“, šapnuo je Mislav.
Kosa im je bila kratka kao maloj djeci i čista kao da su se upravo okupali u potoku. Sva su lica bila golobrada pa je teško bilo reći jesu li muškarci ili žene. U njih su upirali male metalne cijevi, vjerojatno neko oružje, iako su više nalikovali štapu koji je Tristan maloprije držao u gubici.
Muhlo je krenuo prema pridošlicama. Odjeknuo je grom koji je iskočio iz strančeve cijevi i probio zemlju pored Muhlove noge. Moćni ratnik zastao je.
„Ne miči se“, rekao je čovjek iz šume dok mu je iz štapa izlazio dim. „Još jedan korak i ciljat ću u tebe. Nakon toga više nećeš hodati, razumiješ?“
Muhlo je zaroktao i pljunuo u stranu. Tristan je lajao dok su nevidljivi izlazili iz zaklona. Mislav je primijetio da ih je barem deset, od kojih su neki definitivno bili žene. Nakon sinoćnjega incidenta to ga i nije pretjerano iznenadilo. Pogledom je tražio onu iz ruševina, no nije je bilo.
Vonomir se nadao da će Tristan nasrnuti na nekoga od napadača i dati mu priliku za bijeg, ali pas je radosno mahao repom i skakutao oko čudnih ljudi.
„Glupa džukela“, promrmljao je.
Jedan šumski ratnik zavirio je u kola i ugledao Žulja. „Jedan je teško ranjen.“
„Vodi ga u ambulantu, brzo“, rekao je drugi. Prvi ratnik Kluku je dao znak da siđe, zatim se popeo na kola i preuzeo uzde.
„Mi dolazimo u mir u Kristovo ime“, oglasio se Hans.
„Stari, ne počinji“, ušutkao ga je najbliži neznanac.
„Tko ste vi?“ pitao je Vonomir.
„Saznat ćete kada dođe vrijeme.“
Šumski ljudi iz svojih su smiješnih, usko pripijenih hlača izvukli crne komade tkanine. Mislava, s grimasom nedostojnom poglavnikova sina, morali su smiriti riječima: „Ne brinite, nećemo vam ništa. Samo ćemo vam staviti poveze na oči. Mjesto na koje idemo je tajna.“
„Vodit ćemo vas sigurnim putem. Ako se itko od vas“, šumski ratnik pogledao je Muhla, „odluči praviti pametan i pokuša pobjeći, ne možemo jamčiti za njegov život.“
„Što ako odbijemo povez?“ pitao je Vonomir.
„Onda ću ti izvaditi oči, a ti si ih poslije stavi natrag“, rekao je šumski čovjek.
„Daj vamo“, rekao je Vonomir i povezom prekrio oči. Ljudi iz šume doslovno su postali nevidljivi.
Uronjen u crnilo, koraka nesigurna kao dijete koje uči hodati, Mislav se sjetio staroga skelara. Zamišljao je da čitav život mora hodati ovako, u strahu da krivim korakom ne iščaši nogu. Tuđa ruka stiskala mu je nadlakticu i gurkala ga lijevo ili desno, vodeći ga poput stare rage.
Iznenada se iza leđa, negdje pri ulazu u šumu, zaorio zaglušujuć prasak. U usporedbi s ovom grmljavinom, čarolija iz strančeva štapa bila je diskretan prdac.
„Što je to bilo?“ pitao je Mislav meškoljeći se u mraku.
„Perunov gnjev“, začuo se Klukov glas.
Nevidljiva ruka pojačala je stisak na Mislavovoj nadlaktici. Osjetio je topli dah na obrazu dok je nepoznati glas siktao: „Ne miči se!“
Glasovi i vrzmanje u mraku. Šuškanje lišća i pucanje grančica. Premda je Mislav osjećao snažnu potrebu da skine povez, strah je bio jači. Na kraju krajeva, je li zbilja htio znati što se zbiva? Čuo je kako se šumski ljudi došaptavaju, ali nije mogao razabrati riječi. Nečija ruka zgrabila ga je za rame i okrenula prema sebi.
„Koliko vas je?“ pitao je nepoznati glas. „Nemoj lagati.“
„Se-sedam. Ne računajući psa“, odgovorio je Mislav.
„Je li vas itko slijeđaše?“
Mislav je zastao jer nije najbolje razumio što ga se pita.
„Čuješ li me? Je li itko iđaše za vama?“
„N-ne.“
„Nije ni važno“, rekao je drugi glas u tami. „Tko god bio, sad je mrtav.“
„Idi provjeri.“
Dok je Mislav, guran poput lutke bez vlastite volje, koračao u nepoznato, misli su mu se rojile oko samo jedne slike, tajanstvene ratnice koja mu je spasila život. Tko ih je drugi mogao slijediti do šume? Prisjetio se prošle noći i pokušao u sjećanje urezati svaki detalj, svaku kretnju, svaki dokaz da je postojala. Nastojao ju je sakriti u zjenici unutarnjeg oka jer je bilo jasno da je onim vanjskim više nikad neće vidjeti.

