Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXII.

Pitao sam se kako bi bilo znati čitati, steći čudesnu sposobnost da se odgonetnu simboli koji otvaraju druge svjetove. Što bih sve saznao, tko bih postao? Ako su moja maštanja i pretjerana, jer možda znati čitati nije ništa čarobnije nego znati plivati, u najmanju ruku imao bih mogućnost bijega od vlastitih misli u tuđe. Imao bih smrtonosno oružje protiv rutine i dosade.

Kukanjem zbog rutine isprovocirao sam sudbinu da učini ono što joj najbolje ide – promijeni stvari nagore. Mar Lonov uzvik („Plazite!“) nisam razumio sve dok ogromna smreka nije sletjela na cestu ispred nas. Dok sam smirivao konja, iz grmlja su iskakale odrpane spodobe naoružane kolcima, batinama i sjekirama u prilično lošem stanju, ali dovoljno oštrima da probiju ljudsko meso iako bi smrt prije došla od zaraze nego od rane.

Šestero napadača brzo nas je opkolilo tako da nije bilo prilike za bijeg. Mislav i Mar Lon, makar bez izgleda, izvukli su mačeve. Ja nisam stigao ni to. Prljave ruke zgrabile su me i povukle na tlo. Nisam meko sletio, no uspio sam ostati pri svijesti. Smrdljivi prsti plazili su po mojoj odjeći.

„Gdu je hrana?“ izašlo je iz krezubih usta. Smrad je bio nesnosan.

„Nemam na sebi ništa jestivo ni vrijedno.“

„Imaš pa kojna i mač“, ispravio me razbojnik dok su kroz guste redove iglica na oborenoj smreci dopirali glasovi. Zvučalo je kao Vonomir i Andro, isprekidani lavežom šugavih pasa koji su nas napali. Nisam mogao razabrati što govore. Šugave pse jedva sam razumio iz blizine.

„Ne znate kog ste napali“, prijetio je Kluk dok su ga trojica povlačila s kola. Tristan je ugrizao jednog od napadača, no nakon što je primio udarac nogom, zacvilio je i pobjegao u grmlje. „On je sin hrvatskog poglavnika“, nastavio je Kluk. „Ako nas odmah ne pustite, glave će vam završiti na kolcima!“

„Hrvacki puoguavnik?“ rekao je jedan od razbojnika sa sjajem u očima. „Pak bumo dobiui duabro nagrado.“

Vezali su mi ruke iza leđa i kao vreću bacili na konja. Od krvi što mi je navalila u glavu postalo je vruće kao da sam zagnjurio u kotao vrelog variva. Premda je svijet postao naopak, mogao sam vidjeti što se zbiva. Kluk se, sputan debelim užetom, koprcao na kolima dok su se Mar Lon i Mislav klatili sa svojih konja poput mene. Mar Lonu se iz usta cijedila krv jer je pokazao previše junaštva u unaprijed izgubljenoj borbi. Mislav se crvenio. Prvo sam pomislio da je od izljeva krvi u glavu, zatim da se srami što kao poglavnikov sin nije pokazao očekivano junaštvo. Ugledavši kapljice koje su kroz Mislavovu nogavicu sipile na zemlju, shvatio sam da se sin Zdeslavov, nesuđeni vođa hrvatskih junaka, uneredio. Unatoč nevolji koja nas je snašla nisam se mogao ne smijati.

Onda se začuo vrisak. Ubrzo su slijedili novi. S druge strane smreke dopiralo je komešanje, zveket čelika i tupi udarci. Ako bih trebao pogađati, rekao bih da je gendroid ispunjavao svrhu postojanja. Zakoni rob-motike, ili kako su se već zvali, nisu štitili šugave zvijeri. Čulo se vrištanje konja i ljudi. Čekao sam da pokolj završi da budemo oslobođeni.

„Kaj se pa tam dagađa?“ pitali su razbojnika što je stajao najbliže zapreci na cesti. Ovaj je naglavačke prišao smreci – tako je izgledalo iz moje perspektive – i razmaknuo nekoliko grana.

„U kourac bugovski! Pobiui su ih!“

„Rekui smo da bumo ih uzeui žive. Zakaj se ne drže duogovora?“

„Ne, ne! Njihovi vbijaju naše!“

„Kok tu more bit?“ pitao je netko izvan vidnog polja.

„Ne znam, aui uskoro buju pršui tu.“

„Ne bumo ih pa čekaui“, rekao je najbliži šugavac i popeo se na sedlo ispred mene. Sudeći prema nesigurnom držanju uzda, s jahanjem nije imao mnogo iskustva.

„Brzo do skruovišta!“ viknuo je netko.

„A kaj bun ja?“ pitao je šugavac na kolima.

„Beiži natrag po ceiste“, odgovorio je ovaj ispred mene.

Kljusina je udarila u galop. Ako mi je dosad bilo neudobno, sada je postalo gore. Ne samo da mi se glava klatila i mlatila o oznojeni konjski trup, nego sam čitavo vrijeme čekao da padnem i slomim vrat. Tlo što se ubrzano odmotavalo poda mnom izazivalo je vrtoglavicu. Kako bi se konj probijao kroz šipražje, tako bi me grančice šibale po obrazu. Jedna mi se zabila malo ispod oka. Okrenuo sam glavu prema konjskoj guzici. Nisam vidio kamo jašemo, no bar me ništa nije lupalo po licu. Mač mi se beskorisno klatio na boku. Kad bih ga dohvatio, mogao bih prerezati spone. Nažalost, bio je predaleko.

Šugavci su se prestali dovikivati. Čuo se samo topot kopita i šuška gaženoga lišća. Dvojica razbojnika koja su trčala za konjima nisu puno zaostala. Zavlačili smo se dublje u šumu. Ako nema potjere, a čini se da nema, teško će nas itko pronaći i spasiti, pogotovo bude li sve ovisilo o Vonomirovoj tragačkoj vještini. Moj otmičar sjedio je tik do konjskog vrata i nije me ničim pričvrstio za sedlo. Mogao sam se zakotrljati u stranu i pasti s konjske guzice u najjačem galopu. Ruku zavezanih iza leđa, to bi značilo grubo slijetanje i lom, ako ne vrata, onda bar pokoje kosti. Ako su nevidljivi ljudi i mogli liječiti takve ozljede, sada ih nije bilo u blizini. Odlučio sam se za onaj drugi rizik – prepuštanje na milost i nemilost otmičarima. Hrabrila me činjenica da bih već bio mrtav da je to ovima bilo u planu. Klukove riječi, za promjenu, ispale su mudre i korisne. Otmičari će misliti da sam važan pripadnik plemena i ostaviti me na životu, barem dok im se na spomen otkupnine netko u našem selu ne nasmije u lice.

Nakon iznenadne strmine zaustavili smo se. Razbojnik je sjahao, plašljivo i nespretno, jedva se dočekavši na nogama. Zgrabio je uzde i poveo konja prema uskom procjepu u stijeni prekrivenoj mahovinom. Ulaz u spilju vidio se samo s ove strane i to tek kad se priđe blizu. Ako naši spasitelji – a nadam se da je netko krenuo za nama – ne naprave nelogičan polukružni okret, teško da će ga primijetiti.

„Ovdje smo!“ zaurlah. „Ovdje…“

Šugavac mi je zalijepio odgojnu šamarčinu, kakvu nisam primio godinama. Nije boljelo ništa manje nego kad sam bio dijete. Na neke se stvari čovjek nikad ne navikne.

„Šankret pisni pak ti bum rasporiu uotrejbo“, siktao je razbojnik prskajući me kapljicama pljuvačke. Umalo sam mu obećao da ću učiniti sve, samo da se makne i svoj otrovni zadah usmjeri drugamo.

Mada mi se isprva činilo da je ulaz u pećinu preuzak za konja i mene prebačenog preko njegovih leđa, nekako smo se provukli i nestali u mraku. U spilji je bilo vlažno i hladnije nego vani. Vid je postao beskoristan jer nitko od razbojnika nije zapalio baklju. Ovo su mjesto tako dobro poznavali da im oči nisu bile potrebne. Prepustio sam se ostalim osjetilima. Čuo sam kapanje vode i nervozno rzanje konja, udisao snažan miris zemlje. Kopita su šljapkala po blatu. Glavom i nogama svako bih malo strugnuo po zidovima.

Sudeći po zvuku kopita, tlo je odjednom postalo suše. Nakon oštrog zavoja činilo se da smo izbili u širi dio pećine. Razbojnik je zaustavio konja i spustio me na tlo. Prodrman i izubijan, nisam imao snage u nogama. Srušio sam se kao ona smreka i ispružio na hladnoj zemlji. Krv se naglo povukla iz glave pa se činilo da se cijela spilja vrti dok mi pred očima iskaču ljubičasti cvjetovi.

„Što sad?“ pitao sam kada sam se pribrao.

Doletio mi je još jedan šamar. „Sad buš pa šutiu kad te nič ne pitam.“

Pošteno. Ionako mi nije bilo do razgovora.

Premda i dalje ništa nisam vidio, osjećao sam prisutnost drugih ljudi. Čuo sam disanje u mraku, osjećao smradna isparavanja prljavih tjelesa.

„Miro“, šapnuo je netko s moje lijeve strane. Po drhtanju glasa prepoznao sam Mislava. „Što će se dogoditi s nama?“

Htio sam mu reći da će mu se dogoditi šamar ako ne bude tiho, ali nije bilo potrebe. Odgovor mu se već zalijepio za obraz.