Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

VI.

„Ovdje su bila skrivena kola“, rekao je Vonomir nakon što je neko vrijeme puzao po tlu i proučavao savijene vlati trave i slomljene grančice. „Bila su dvojica.“

Vonomir je ustao i pokazao prema šumskome puteljku što se gubio među prastarim hrastovima i bukvama. Ako su i znali kamo su se kradljivci zaputili, to su zadržali za sebe.

„Kreću se zapadno izbjegavajući glavnu cestu i naseljena mjesta.“

„Misle da su tako pametni“, rekao je Ladislav trljajući ruke, „a zapravo su se zajebali. Na tim zaraslim stazama njihov trag će biti jedini. Sad nam više ne mogu pobjeći.“

„Nisam baš tako siguran“, prigovorio je Vonomir. „Ovaj trag je čudan.“

„Kako to misliš?“ pitao je Ladislav.

„Ne podsjeća ni na jedna kola koja sam dosad vidio. Tako je plitak da se jedva vidi. Da nije bilo onog blatnjavog mjesta, ne bih ga uopće spazio. Kao da kola… lete.“

Žulj je nervozno zamahnuo zečjom šapom i izverglao nekoliko brzinskih zaštita od uroka.

„Lete moj kurac“, rekao je Ladislav. „Da su letjela, ne bi ostao nikakav trag. Znamo da su pošli zapadno. Samo trebamo pratiti put.“

„Da“, složio se Vonomir, „sve do prvog križanja. Ako bude sreće, i tamo će biti blata.“

„A ako ne bude?“ uključio se Muhlo i pljunuo.

„Onda ćemo pitati Žulja što nam kažu bogovi.“

„Pa da, naravno, bogovi su uvijek tu da pomognu, na kraju krajeva, zašto ne bi, oni su dobri, jel tako, zato ih ljudi i vole, nije da ih ne vole, da.“

„Znači, lopine moramo uhvatiti prije prvog račvanja puta“, rekao je Ladislav penjući se na konja.

„Još me nešto brine“, rekao je Vonomir. „Postoji još jedan trag.“ Zastao je, nesiguran treba li im to uopće reći. „Ne pripada čovjeku. I nijednoj životinji koja mi je poznata.“

„Kako to misliš?“ pitao je Ladislav smirujući konja koji je, upijajući nestrpljivost gospodara, skakutao na mjestu.

„Živina koja je ovuda prošla ima tri noge.“

Nastupio je muk koji su prekinule Klukove riječi: „Bolje tri nego četiri. Lakše je ubiti vuka s tri noge, nego onog s četiri, zar ne? Mislim, odsiječeš jednu i prevrne se. Jel tako?“

Vonomir ga je pogledao kao glupo dijete i rekao: „Ako to stvorenje ima tri noge, onda ga nije rodila priroda, nego neka vradžbina. Pitanje je može li se uopće ubiti.“

„O“, rekao je Kluk i počeškao se po čelu.

„Ma kakva vradžbina“, mrmljao je Miro, „sigurno postoji razumno objašnjenje.“

„Na primjer?“ provocirao ga je Vonomir.

„Na primjer da je čovjeku kita do zemlje“, viknuo je Ladislav i prasnuo u smijeh. Kad je vidio da se nitko nije nasmijao, dodao je: „Dosta je gluposti. Jašemo prema zapadu.“

Suputnici su uzjahali, osim Kluka koji je sjeo na kola. Mislavu su se nakostriješile dlačice na rukama pri pomisli na crni obred koji stvara tronogu zvijer što se hrani ljudskim mesom.

„Mali vraču?“ pitao je.

„Da, hoću reći, na raspolaganju sam, odnosno slušam.“

„Je li zaista moguće vradžbinom stvoriti tronogu zvijer?“

„Pa gledaj, kako bi reko, magija je ozbiljna stvar, strašno ozbiljna, je li, kao oblak u noći punog mjeseca i neupućeni tu ne mogu, razumiješ, iako bi htjeli, ali oni koji znaju, ako me pratiš, ljudi istančana duha, nego kako, nakon duge i teške izobrazbe, a to ne može svatko, razumije se, i sve je to onda, eto, da.“

„Poznaješ li vradžbinu kojom bismo ubili to stvorenje?“

„Pa vidi, u teoriji, je li, veleumni Višeslav bi svakako mogao, kako bi reko, i stavio bih ruku u vatru da, ipak je on čovjek s iskustvom, itekako velikim, a ja nisam još ni, razumiješ, ali mi smo zajedno nešto malo, onako ovlaš, i nekako u grubim crtama, čisto da vidim, jete, i nije bilo vremena, a onda sad i ovo, razumiješ?“

„Ne.“

Žulj je uložio veći napor da s manje riječi prenese više smisla. „Ne, sine Zdeslavov, to me Višeslav još nije naučio, iskreno govoreći, ali ništa se ti ne boj, je li, Svarog je dobar i pravedan, kako bi reko, sigurno će pomoći ako zatreba.“

„Lako bi moglo zatrebati.“

„Eto vidiš. Dakle, pomoći će, to je jasno.“

Mislavu ništa nije bilo jasno. Toliko se želio dokazati na zadatku da si je zabranio strah i sumnju u vlastite mogućnosti, ali one kao da su mu se smijale u lice podsjećajući ga da im ne može naređivati. Osvrtao se lijevo-desno pokušavajući pogledom probiti gustu mrežu raslinja i granja koja mu je priječila uvid u dubinu šume. U sjeni tihih, drevnih hrastova moglo se skrivati svašta.

Izvukao je mač i vježbao napadačke pokrete.

„Pazi da ne ubiješ konja“, dobacio mu je Miro.

Otrovna primjedba Mislava nije ni okrznula. Otac je bio jedini čije su riječi poput otrovnih strelica uvijek nalazile cilj i prodirale duboko. Sve ostale odbijale su se od njega i nestajale u vlastitoj otrovnosti. Budući da oca nije bilo blizu, nastavio je vježbati, spremajući se za susret s nepoznatim bićima što su vrebala u šumi. S tronožnom zvijeri koja ih je možda baš u ovom trenu motrila iz raslinja.