Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
PROLOG
Dolje je postalo gore, a gore dolje. Stabla su dokazivala da su živa izvijajući se poput ljudi u plesu oko vatre. Dok je sunce bubrilo nad panonskom ravnicom, mladi muškarac gledao je u dlanove. Prsti su se izduživali i skraćivali, a žuljevi od uzda i mača pulsirali kao da će svakog časa prsnuti i pljunuti mu u lice. Zakoračio je naglo, od čega mu se svijet odvojio od tijela. Zaljuljao se i stropoštao na tlo. Hladna zemlja što mu se priljubila uz leđa postala je jedina čvrsta stvarnost, spona između njega i svijeta koji je i dalje bio tu, ali sve dalji i sve manje poznat, kao odrezana ruka. Ležeći na leđima, zurio je u duge ženske noge što su stajale kraj njegova tijela. Negdje gore postojalo je i lice, daleko i mutno.
„Ali… zašto?“ upitao je. Govoriti je bilo isto što i povraćati piljevinu. Je li uopće išta rekao? U ušima je pištala frula, jedan te isti beskrajan ton. Hladnoća zemlje plazila mu je po leđima kao rojevi ledenih mrava. I sam se osjećao kao kukac, kao mušica u jantaru. Sklopio je oči i potonuo u kolibu ispunjenu živim slikama. Slamnati krov u plamenu. Galopirajuća kopita. Očevo ozbiljno lice.
„Sjeti se svega“, govorila je sjena njegova nekadašnjeg glasa.
Breze koje izazivaju jezu. Bolovi nakon jahanja. Zveket čelika. Miris smole. Okus pečenoga mesa.
Hladnoća mu je dopuzala do prsiju. Nevidljivi jantar cijelog ga je omotao i spriječio dovod zraka.
„Nemoj zaboraviti!“
Smijanje krupnog muškarca. Tragovi tronoge zvijeri. Nevidljivi ljudi. Druidi ubojice. Zmaj što riga vatru. Vještica crvene kose.
Svijet se urušavao. Boje su nestajale isprane nevidljivim mlazom vode, linije se rasplitale u ništavilo. Iza zatvorenih očiju ostale su samo duge crvene vlasi, a onda su i one nestale u crnilu. Svijet je progutao samog sebe.
„Ne daj da… nestane“, začuo se šapat u mraku. Tko god ih je izgovorio, nije više znao što te riječi znače.
„Ne daj da…“
Svijest se ugasila. Ostala je tišina, kao da nikad nije bilo ničeg drugog.
