Čerupanje feniksa | Franjo Janeš

XXV.

Stupanje iz mraka na svjetlo podsjetilo me na rođenje. Zanimljivo kako se nitko ne sjeća tog trenutka, a reklo bi se da je prilično važan i nezaboravan. Unatoč kržljavosti dječjeg uma, čudi me da ne ostane nikakva slika, nikakav trag.

Koloplet misli presijeca dlakavo stvorenje koje mi skakuće oko nogu.

„Tristan!“ kliknuo je Mislav i čučnuo puštajući pseto da po njemu hopše i prlja ga blatom. Nije mi jasno kako je moguće toliko skakati kada ti nedostaje jedna noga.

Baklja koju sam držao postala je suvišna, svjetlo koje nitko ne treba. Bacio sam je na zemlju.

„Šta radiš?“ pitala je Damnana. Zlokobna crvena kosa još je više očaravala na danjem svjetlu.

„Ne očekuješ valjda da popravljam posao koji sunce obavlja bolje?“

Tabanima je utrnula plamen, zatim se sagnula, nehotice mi pokazala bjelinu sisa i podigla ugašenu baklju. „Ko prvo, tvoja neopreznost mogla je da izazove požar, a onaj ko ubija šumu ne zaslužuje da živi.“

Znači li to da onaj tko se posere u šumi zaslužuje barem šamar, umalo sam pitao.

„Ko drugo, ova baklja može da nam zatreba. Natopljena je mašću kojoj treba samo iskra.“

„Bez brige, sestro“, rekao je Mar Lon čeprkajući po svojoj smiješnoj vreći koju je nosio na leđima. „Imamo mi puno bolje stvari.“

Izvadio je proziran ćup ispunjen mutnom tekućinom. Sudeći po mirisu, radilo se o rakiji jačoj od svih koje sam dosad probao.

„Što je to?“ pitao je Mislav.

„Nešto što rabljahu stari Grci“, odgovorio je Mar Lon.

„Čemu služi?“ pitao sam.

„Kroz grlić se gurne ova krpa koja se zatim zapali. Boca se baci i – bum! Kad staklo prsne, izlazi vatrena kugla.“

„Demon vatre“, divila se Damnana. „Kako ste uspjel da ga zarobite u posudi vode?“

„Duga priča“, odgovorio je Mar Lon. „Što je najbolje, ne moramo se gnjaviti s kremenom jerbo imam i ovo.“

Podigao je nešto što je izgledalo kao ukrasna kopča. Pogledavši bolje, shvatio sam da je riječ o metalnoj kutijici koja stane u dlan. Na pokret Mar Lonovog palca gornji se dio odvojio, ali nije otpao. Otkrio se uski rupičasti dio, kao malo sito.

„Predivna igračka“, rekao je Mislav.

„Nije to igračka“, nasmijao se Mar Lon i palcem prešao po metalnom kotačiću pričvršćenome na sito. Iz kutije je iskočio mali plamen.

„Kaka je to vradžbna?“ čudila se Damnana.

„Zapravo ni sam ne znam kako točno radi“, rekao je Mar Lon zatvarajući poklopac, zarobljavajući plamen u metalnoj unutrašnjosti. „Izradiše ga oni stari. Moji pretci naučiše da ga treba puniti zapaljivom tekućinom iz metalnih bačvi.“

„Metalna bačva?“ čudio se Mislav. „Zašto bi itko… I kako bi itko… Fascinantno.“

Nije bilo teško protumačiti svjetlucanje u Damnaninim očima. Zamišljala je kako uzima plamenu kutijicu iz Mar Lonovih hladnih prstiju. To što nam je spasila živote, ne znači da joj možemo vjerovati. Nije da trenutno imamo izbora jer nijedan od nas ne bi je mogao svladati u borbi. Eventualno bude li Mar Lon tako ljubazan da u svojim prsima zaglavi njezin mač i Mislavu i meni omogući napad. Ali zašto riskirati? Treba pričekati da nas Muhlo nađe i ukroti divljakušu. Ta ružna mršava žena neobjašnjivo me privlači, kao da je doista u stanju čarati. Možda je zbog zabranjene boje kose ili jer mi se sviđa njeno ime. Prvo žensko ime koje nije ni Tuga ni Buga. Skoro da je mogu čuti kako na moje pitanje „Daš mi?“ odgovara stenjući: „Dam, na, na!“ Dam i ja tebi, vještice crvena. Ufff.

„Što sad?“ prekinuo je Mislav moje maštarije.

„Idemo se naći s ostalima pa nastavljamo put“, rekao je Mar Lon.

„Kojim ostalma?“ pitala je Damnana. „Vašeg debelog druga otel su razbojnci. Druga dvojca su pošla za njim.“

„Koja dvojica?“ pitao je Mislav.

„Dvojca najdlakavijih.“

„To bi bili Muhlo i Vonomir“, ubacio sam se. „A što je s Androm i Hansom?“

„Ak misliš na nemrtvog i ćelavog, prvi je presto da bude nemrtav, a drugi je osto da plače za njim.“

„Taj nam ne treba“, rekao sam.

„Ne mogu vjerovati da ubiše gendroida“, rekao je Mar Lon. „Bez njegove pomoći bit će nam puno teže.“

„Zašto?“ pitao sam. „Ionako nam ne bi mogao pomoći protiv čarobnjaka. Andro je bio samo osiguranje na putu, odnosno onaj koji se trebao pobrinuti da obavimo zadatak.“ Šuma je odjednom postala ljepšom. Snažno poput svrbeža duboko u čizmi, osjetio sam fizičku potrebu da se smješkam. „Toliko o zadatku. Slobodni smo.“

„Kako slobodni?“ čudio se Mar Lon. „Obvezuje vas ratnička čast.“

„Ništa mene ne obvezuje“, uzvratio sam. „A ratnici i čast ne idu zajedno. Shvatit ćeš jednog dana.“

„Mar Lon je u pravu“, pobunio se Mislav. „Moramo obaviti zadatak, inače nam nevidljivi ljudi neće dati škrinju bogova i lijek za oboljele.“

„Ti stvarno misliš da će te pustiti da živiš?“ Moji me suplemenici uvijek zadive svježim manifestacijama iste vječne gluposti.

„Zašto me ne bi pustili?“ čudio se kreten.

„Gle, zovu se nevidljivi ljudi jer jako paze da ih nitko ne vidi. Moš mislit kako će dopustit hrvatskom debilu da ode i cijelom plemenu oda njihove tajne.“

„Zašto ne? Dragleila je rekla da prijestupnike kažnjavaju izgonom. Ako njih mogu pustiti…“

„To je zato što ih“, rekao sam tiho, a onda zaurlao: „puštaju da plutaju niz rijeku, a leševi ne laju uokolo! Zato!“

„Izgnani se ne ubijaju“, proturječio mi je Mar Lon. Na trenutak sam se osjećao glupo, kao svaki put kad mi drugi dokažu da sam u krivu. Ipak, brzo sam kontrirao: „A ne? Ti si pratio ostatak njihovih sretnih života?“

„Ne, ali znam u čemu je stvar.“

„A u čemu je stvar s čarobnjakom? Njega ne moramo ubiti jer je pobjegao s vašim dragocjenim tajnama?“

„Kao prvo, trebamo pokušati vratiti ga živog. Kao drugo, njegov slučaj je poseban jerbo je zločinac i prijetnja. Normalni izgnanici drukčije se onesposobljavaju.“ Zastao je. „Ovo vam ne bih smio reći jerbo je najstroža tajna.“

„Nakon toga bi nas trebao ubiti?“ rekao sam posprdno. „O tom ti i govorim!“

„Vidim da je uspjeh misije doveden u pitanje, a ona je važnija od svega. Kad ti odam djelić tajne, sine Vonomirov, vidjet ćeš da se ne moraš bojati za svoj život. Naravno, pod uvjetom da obaviš misiju. Ako odlučiš dezertirati, osobno ću se pobrinuti da prestaneš disati.“

Izvukao je mač, bezimen i djevičanski čist.

„Prestani s junačkim sranjima i reci nam o čemu se radi“, odbrusio sam i sjeo. Svi su, osim konja, slijedili moj primjer. Mar Lon je oklijevao, nesiguran treba li zaista prekršiti tabu. Na kraju je progovorio.

„Ako je netko prognan ili poželi napustiti naše društvo, nema potrebe za barbarskim metodama. Imamo bolji način da osiguramo šutnju.“

„Režete im jezke?“ uključila se Damnana. Fasciniralo me što nije postavljala suvišna pitanja. Premda nije bila s nama u ukletoj šumi, iz našeg je razgovora uzimala komadiće i slagala ih u sliku koja je imala smisla.

„Naravno da ne“, odvratio je Mar Lon, „to bi također bilo barbarski. Postoji nešto učinkovitije.“

„A to bi bilo?“ pitao sam jer je opet zapeo.

„Voda zaborava.“

Ne znam kakvu je reakciju očekivao, ali nije ju dobio.

„Gurate im glavu pod vodu dok ne zaborave?“ pitao sam.

„Nešto kao krštenje?“ uključio se Mislav.

„Ne ne ne. Zapravo to uopće nije voda, nego tekućina koja potječe od starih. Pravi naziv joj je deengramator.“

„Ti stari su stvarno voljeli riječi koje se teško izgovaraju“, rekao sam.

„Engrami su tragovi sjećanja i nalaze se u mozgu“, nastavio je Mar Lon.

„Uvijek sam se pitao čemu služe svi ti ljigavi zavijuci“, dobacio je Mislav, sretan što je, nakon toliko prosutih mozgova, naučio nešto novo.

„Napitak zaborava briše te tragove. Razumijete? Sjećanja su i dalje unutra, ali nema više staze koja bi vodila do njih.“

„I ljudi zaborave sve?“ pitao sam.

„Ne baš sve. I dalje umiju govoriti, čitati, jahati. Te neke svakodnevne stvari ostaju. Ono što se gubi je stari ja. Čovjek ne zna tko je i što sve proživje.“

„Kao da je opet rođen“, rekao sam dok mi se ubrzavao puls. Ako je Mar Lon govorio istinu, postojala je mogućnost da umrem i opet se rodim. Kao nevidljivi čovjek iz šume koji odlučuje o svojoj sudbini. Čovjek koji uživa u čarobnim gljivama i travi. Netko kome je život više od jahanja i klanja.

„Ako je tako, onda trebamo obaviti zadatak“, rekao sam naposljetku.

„Odlično.“ Mar Lon se nasmiješio. Ustavši, sjetio se Damnane i rekao: „Mislim da ona ne treba ići. Ova misija je muška stvar.“

Muška stvar, odnosno goli kurac, mislio sam.

Damnana ga je pogledala i rekla: „Mali, ja ne mislim, nego znam da ti nis taj koj ovdje odlučuje.“

„Mar Lone“, umiješao sam se, „zar ne želiš jahati u avanturu s istinskom ratnicom? Doživjeti uzbuđenje borbe dok rame uz rame vitlate čelikom?“

Izgovarajući te kretenarije, blago sam podrhtavao, kao da mi tijelo prosvjeduje što proljev izbacujem kroz pogrešan otvor.

„Pa sad, istina je da bih uz njenu pomoć popravio tehniku“, rekao je Mar Lon. Damnana je već otvorila usta da mu spusti, ali prekinuo sam je: „Damnana naravno nije tu da nas podučava. Ali tvoja borbena vještina bit će veća sa svakim danom koji provedeš u njenom društvu.“

Mar Lon se ozario. Pitam se kako bi reagirao kad bi znao da je u mome plemenu koncept žene ratnice apsurdan i da je najbrutalnije što naše žene čine ubijanje kokoši i njihovo čerupanje.

Zajahali smo prema glavnoj cesti. Kad god bih se pokušao malo odlijepiti od Damnane, pojavila bi se nekoliko koraka iza mene. Pri ruci je imala bič za koji nisam htio da mi omota oko vrata, zato sam se suzdržao od gluposti.

Raduje me opcija novoga početka. U isto me vrijeme pomalo plaši da sve što sam ikad vidio, osjetio i pomislio nestane poput tragova u snijegu. Javlja se neki iskonski strah koji tjera na samoočuvanje, čak i kad samog sebe ne voliš. Ustvari, kad razmišljam o sebi, čini mi se da smo dvojica, onaj koji misli i onaj koji je predmet promišljanja. Koliko god prezirao ovog drugog, prvi osjeća snažan nagon za produljenjem postojanja, i to upravo u ovom izdanju – jadnom, ogorčenom i ograničenom. Možda sam sentimentalan, ali pri pomisli na novo rođenje počinjem si nedostajati. Glupo je, znam. Bez obzira na sve, uvjeren sam da ću to zbilja učiniti jer to je jedini pravi put. Pustiti da voda zaborava ispere stari talog. Umrijeti i roditi se opet, ovaj put kao čovjek.

Što god se dogodilo, izvjesno je da sadašnji ja jaše prema svome kraju. Ne rodnom, nego smrtnom. Ako ne onom željenom, kroz napitak zaborava, onda onom općeljudskom. Treba pošteno priznati da je druga mogućnost vjerojatnija. Teško da ću ikad više stupiti u ukletu šumu. Čeka me besmislena smrt nakon koje ne dolazi ništa osim olakšanja. Jer što nas drugo može čekati na misiji koju nisu mogli obaviti ni puno pametniji ljudi sa svim čudesima preuzetima od napredne rase? Ipak, ako je nagrada novo rođenje, moglo bi se reći da prvi put imam cilj koji je vrijedan rizika. Istina, tako razmišlja svaki krvolok u osvit ratnog pohoda. Dodatni razlog da pokopam starog sebe. Bez obzira na moje želje i trud, uvijek se ispostavi da sam u suštini isti kao oni koje prezirem.

Dojahali smo do srušene smreke. Na mjestu gdje su nas oteli nije bilo nikoga. Jedina promjena bila su dva štapa, privezana u znak križa, zabodena u svježe iskopanu zemlju pored puta. Hansa nije bilo u blizini.

„Zanimljivije je s druge strane“, rekla je Damnana.

Dok sam se kroz grmove probijao do drugog dijela ceste, pripremao sam se na ono što me čeka. Nije pomoglo. Prizor je bio užasan. Posvuda su ležali leševi, udovi, čak i jedan uginuli konj. Na krutim licima skupljale su se muhe. Miris krvi bio je neizdrživ. Mislav se, iako je želudac ispraznio u spilji, opet uspio izrigati. Gledajući sva ta mrtva tijela, najviše mi je bilo žao konja. Pitao sam se što to govori o meni.

„Ja stvarno nemam sreće“, uzdahnuo je Mar Lon. „Da bijah s ove strane stabla, sudjelovao bih u borbi.“

Da si bio s ove strane ceste, mislio sam, sad bi na njoj ležao i družio se s muhama, a ja ne bih morao slušati tvoja sranja. Ja sam taj koji nema sreće.

„Vaši prijatelji su ošli istočno“, rekla je Damnana. „Ne računajte na njihovu pomoć.“

„Vratit će se“, rekao je Mislav.

„Neće“, rekao sam, „nemaju razloga. Gendroid je mrtav.“

Ipak, razmaknuo sam nekoliko smrekinih grana i zagledao se prema istoku.

„Kamo nas vodiš?“ pitao je Mislav.

„Za početak zapadno“, rekla je Damnana.

„Pa naravno“, rekao je Mar Lon. „Čarobnjak je u tom smjeru.“

„Onda krenimo“, rekao je Mislav. „Moramo požuriti jer teta Tuga je…“

„Imamo malu epidemiju u selu“, objasnio sam Damnani, „ništa strašno.“

Mislav mi se unio u lice. Odgurnuo sam ga govoreći: „Šalio sam se. Što si tako napet? Uopće nemaš smisla za humor.“

„Nemaš ni ti.“

„Momci, smirite se i pojedite nešto“, rekao je Mar Lon vadeći komade tvrdog kruha koje nam je dala Dragleila. Ispali su bolji od očekivanog. Bili bi i ukusniji da smo ih mogli namazati medom. Nismo pojeli puno jer su, osim Mar Lonove vreće zobi, bili jedina hrana koju smo imali. Ostale zalihe otišle su s kolima.

Iako je za to bilo rano, mrtvački smrad kao da se pojačavao. Dosad je samo nekoliko lisica prišlo bliže, no rastjeralo ih je Tristanovo lajanje.

„Mislim da je vrijeme da krenemo“, rekao je Mislav.

„Lijepo da si podijelio svoje misli“, rekao sam ne mičući se. Gledao sam prema cesti. Iz nekog mi se razloga učinilo da će se na njoj svakog časa pojaviti Vonomir. Moj otac.

„Ja sam poglavnikov sin i kažem da nastavljamo put.“

„Kako ćeš me prisiliti?“

Gledali smo se kao mladi jeleni trenutak prije nego ukrste rogove. Prekinulo nas je pucanje biča. „Ja kažem da krenemo“, rekla je Damnana i uzjahala.

Poslušali smo.