Čerupanje feniksa | Franjo Janeš
XXVII.
„Božica je stvorila nebo i zemlju, šume i planine, biljke i životinje, ali sve je to bilo dosadno. Zato je od gline umijesila dvonožno stvorenje, pametnije od životinje i opakije od biljke. Stvorenje je svojim postojanjem zlostavljalo ostali živi svijet, no ubrzo je i ono postalo dosadno. Zato je Božica stvorila još jedno biće, jednako ovom prvom. Rekla im je: ‘Učinite nešto zanimljivo.’ Ne znajući što bi, jedno je stvorenje udarilo ono drugo. Božica se nasmijala. Kad su shvatili da Božicu zabavlja nasilje, stvorovi su se počeli mlatiti, čupati i gristi. Božica se previjala od smijeha. Stvorenja su si nanosila sve veću bol dok jedno nije svladalo drugo i prikucalo ga za zemlju. Sretno što je pokazalo nadmoć, snažnije stvorenje zadovoljno se smiješilo. Božica je odmahnula rukom i rekla: ‘Nije me briga tko pobjeđuje, bitno je da patite.’ Svladanom stvorenju dala je mogućnost rađanja. ‘Zato što si slabija, bit ćeš jača u glavi. Budući da možeš podnijeti više boli, u mukama ćeš izbacivati nova stvorenja. Ako i odbiješ, svejedno ćeš krvariti.’ Stvorenje je postalo žena i zaplakalo zbog svoje sudbine. Drugo stvorenje smijalo se zajedno s Božicom dok se ova nije uozbiljila: ‘Što se ti kesiš?’ Među nogama mu je stvorila batinu koja će ga mrcvariti dok bude živ. Ostavljat će ga na miru tek kad je gurne u ženu. ‘Bit ćeš glup i beskoristan. Jedino vrijedno na tebi bit će tvoje sjeme.’ Stvorenje je postalo muškarac i odmah potrčalo za ženom. Božica se smijala gledajući ih kako se naganjaju, svađaju i tuku, uživaju u kratkim trenucima sreće koji postoje samo da bi poslije mogli više patiti. Iz ženine utrobe iskakale su nove utrobe. Nakon nekog vremena namnožilo ih se kao mrava. Zvukom svoje patnje nadglasali su svijet i Božici više nikad nije bilo dosadno.“
Morana je zijevnula i kratko zapljeskala, onako reda radi. Pripovjedačica si je dala truda, ali priča nije bila posebno zanimljiva. Ostavit će je na životu samo zato što su i loše priče bolje od dosade, u trenucima kad nikakva aktivnost ne djeluje primamljivo, čak ni tjelesna zadovoljstva. Ovo je bio jedan od tih trenutaka. Gotovo da je zavidjela priprostim seljacima koji cijele dane rintaju u polju i ne znaju za koncept dosade.
Pucnula je prstima i služavak, muškarac bez dlake na tijelu, s uzicom oko vrata, ulio je vina u kraljičin pehar. Morana je kušala i napravila grimasu. „Karana, kom smo otele ovo vino?“
„Seljacma iz Zlatne doline, velčanstvo“, rekla je vojna zapovjednica koja je stajala na ulazu u šator.
„Teškom je vjerovat da piju takav bućkuriš“, gunđala je Morana. „Podvalli su nam smeće i sad se smiju dok nazdravljaju pravim vinom, onim koje su nam skrili. Karana?“
„Da, velčanstvo?“
„Pošalj manji odred u Zlatnu dolinu, recmo desetak ratnica. Nekam donesu bolje vino, a seljake nek kazne. Nabijanje na kolac, paljenje koliba, silovanje žena, napastovanje muškaraca mrkvom, uobičajeno.“
„Šta ak nemaju boljeg vina?“
„Onda ih treba kaznit jer su nesposobni.“
„U redu, velčanstvo.“
„Paz da se ratnice ne zaigraju ko na Međeđoj planini. Ak pobiju sve, nećemo imat po šta dolazit.“
„Naravno“, rekla je Karana i izišla iz šatora.
„A štab vi?“ pitala je Morana služavka i pripovjedačicu koje su se naklonile i udaljile. U šatoru je ostala samo šepava Lizana.
Morana se zavalila u mekoću svile pitajući se što bi mogla raditi do večere. Za jahanje nije imala volje, za plivanje je bilo previše pijavica u rijeci, a pripovjedačica je bila dosadna poput muhe. Ako je rad stvorio čovjeka, dosada je stvorila vladajuću klasu. Podanice nisu imale pojma koliko joj je teško u životu.
Baš kad je namjeravala poslati po zarobljene djevojčice iz Zlatne doline, začula je bat kopita i rzanje nakon naglog zaustavljanja. Oslonila se na lakat čekajući da pridošlica uđe. Radilo se o izviđačici kojoj nije mogla zapamtiti ime.
„Velčanstvo“, rekla je i naklonila se, znojna i odvratna. Bolje joj je da to što ima reći bude važno jer nedopustivo je pred kraljicu doći u ovakvom stanju. Kad bolje razmisli, bile vijesti važne ili ne, podarit će joj higijensku lekciju u obliku biča.
„Kake vijesti nosiš?“
„Važne, velčanstvo.“
„Kako ti moš znat šta je važno?“ srdila se Morana. „Valjda ja prosuđujem o tom!“
„Naravno, velčanstvo, oproste na nesmotrenom izboru riječi.“ Zašutjela je ponizno oborene glave.
„No? Rec što imaš, prijeđ na stvar.“
„Velčanstvo, hrvatska vojska je napustla selo.“
„Kako sad to? Misla sam da su Srbi na redu za osvetu. Čudno.“
„Velčanstvo, nisu pošli na Srbe. Krenli su prema zapadu.“
„Želš da kažeš…“
„Da, velčanstvo, čin se da idu prema našem taboru.“
„Kako je to moguće? Niko ne zna da smo tu.“
„Jutros su dvojca ratnika viđena kako iz smjera zapada jure prema hrvatskom selu. Konji su bil na rubu kolapsa, al svejedno su ih gonli punom brzinom. Imal su i prazna kola.“
„Znači, glasnici s važnim novostma. Jel moguće da su vidli naš tabor?“
„Ne, velčanstvo. Jahal su glavnom cestom. Jedna špijunka ih je pratla iz daljine. Čin se da su došli iz uklete šume.“
„Zanimljivo“, rekla je Morana mršteći se. „Tamo Hrvati nemaju neprijatelja. Ustvari, kolko kontam, na toj cesti uopšte nema sela kojeb mogli da opljačkaju. To je sve isto pleme.“ Ustala je. „Samo je jedno objašnjenje. Damnana je zakazala. Štas kesiš?“
„Ne kesim se, velčanstvo, samo sam u šoku. Kako to mislite zakazala?“
„To su kurconosci koje je pratla, kob drugi bio? Očto su je zarobli i mučli. Uvijek sam kontala da će prije umrijet, neg me izdat, al očto…“
U Moraninom grlu zapelo je nešto poput riblje kosti. Glasnici je okrenula leđa.
„Oglas uzbunu. Želim das sve ratnice spreme za bitku.“
„Da, velčanstvo.“
„Glasnice?“
„Da?“
„Rec Karani da otkaže pohod u Zlatnu dolinu.“
„Da, velčanstvo.“
Morana je ostala sama. Ne samo u ovom trenutku nego i u svakom koji će slijediti. Makar se nastojala tješiti prazninama u priči, nepoznavanjem pune istine, morala si je priznati da je jedno bilo izvjesno – njezina najbolja ratnica i nesuđena nasljednica poginula je na zadatku. Nadala se da nije dugo patila i da je u zadnjim trenucima mislila na nju.
„Damnana moja, teb u čast napit ću se hrvatske krvi“, rekla je i Lizani naredila da pripremi kraljičinski oklop.

